Kako može hrvatskim rukometašima zabraniti pjesmu?
Dosegli smo točku koja pokazuje evidentno ludilo neronovske tiranije koja vlada Zagrebom, i to ne samo u materijalnom pogledu, nego sada je posve jasno i u nastojanju mentalnog oblikovanja naših mozgova. Šačica skupštinskih kreatura u Gradskoj skupštini grada Zagreba stisnutom šakom, koja prijeti nama i našoj djeci, uspravili se na stražnje noge i počeli donositi zakone iako nemaju pravo donositi zakone. Te njihove zakone ili odluke nemaju pravo priziva jer čine većinu koju su im omogućili upravo oni Hrvati koji sada cvile kao guje u procjepu jer nisu izašli na izbore pa time su i presudili sami sebi. Ali i nama koji smo tu dužnost savjesno obavili.
Odluke koje postaju tvrdi zakoni kažu da je ta grupica ofucanih neradnika aktivista i jedva pismenih likova na čelu sa „senfom“ i pajdašicom brbljavicom, odlučila oduzeti građanima Zagreba čak i ulice, stjegove za zastave, pločnike, trgove, parkove i nazive ulica. Već nam se dogodilo da neka njihova novinarka iz ovoga jata isključi mikrofon legendarnom pjevaču nasred našega Trga bana Josipa Jelačića. Progutali smo to poniženje kao smradnu kuglicu nečisti kakve su njihovi predci, krvni ili idejni, gurali u usta desetinama tisuća zatvorenika koji su prošli kroz njihove kazamate.
Foto: HRS
Svaki pokušaj manjine u Gradskoj skupštini da spriječi takve odluke sekte „moženovaca“, koji uzimaju sve više vlasti nad svim segmentima grada i građana, ostaju bez rezultata jer se većina ne može nadglasati pa tako i ovoga puta kad se radi o našim, ali ne očito i njihovim, rukometašima. Pozivi Tomislava Jonjića, Zlatka Hasanbegovića, Tomislava Jelića i drugih oporbenjaka u toj bijednoj Skupštini ostaju uzaludni, kao i u komunističkim vremenima, s tom razlikom da onda nije bilo oporbe. Oporba je čamila po lepoglavskim, golootočkim, starogradiškim, zeničkim, petrinjskim i drugim skupštinama. Tom sustavu i teži grupica „moženovaca“ koja se ukopala u vlast s dvadesetak postotaka glasova izašlih na izbore i omogućili lupačima lonaca i poklopaca sve aberacije normalnoga života. Svoje vučje apetite pokazuju u svim segmentima gradskoga života – od materijalnoga prisvajanja proračuna za svoje birače u liku kojekakvih bolesnih udruga, pa do nasilja na ulicama i trgovima našega grada: nema zastava za Hod za život, ali ima za srpske derneke.
Pojačavaju mentalni pritisak na građane vježbajući pozdrave i pjesme iz olovnih vremena, vodeći nas po kojekakvim močvarama i savskim blatnim livadama, gdje pocikuju i pocupkuju u kolu partizanskom kao uzorima kulture koje i nakon osamdeset godina krvavije opet nude na svom tanjuru, na svojoj razini mentalnoga i intelektualnoga sklopa.
A sada je ovo što se događa s dočekom naših rukometaša koji su osvojili brončanu medalju na svjetskom prvenstvu, prešlo sve granice našega strpljenja. Ne mogu reći gradonačelnik, nego lik iz nekog perverznoga filma, zabranjuje da oni odaberu pjevača koji će im uzveličati doček! Taj je prokazani vođa hrvatske mladeži i svojim pjesmama slavi dom, obitelj i Boga. Taj je zbog toga kontroverzan, sumnjiv, nalik na ustašu! Ima tri riječi: Za dom spremni! Tu je sva trauma sekte neradnika, tu u tim riječima, jer oni nikada nisu bili za dom spremni! Bili su spremni za nerad, izležavanje po ulicama, dezerterstvima, kratkim kursevima pabiraka iz politike i tobožnje „zelene agende“, spremni za neprirodne i izopačene teorije o rodovima. Za postignuće ovakvih razmjera koje su postigli naši rukometaši, oni nisu sposobni. Ni za nogometaše, ni za vaterpoliste, ni za tenisače, skijaše, jer tu se mora uložiti trud, bezbroj sati napora i osmišljenih vježbi, marljivosti. Sve što je suprotno moženovcima. Nema njih ni među znanstvenicima, istaknutim liječnicima, fizičarima, inženjerima, filozofima, pomorcima i drugim napornim i vrijednim dostignućima.
Rukometaši imaju svoju himnu koja je postala opća himna na svim igralištima: „Ako ne znaš što je bilo“. Svi znaju što je bilo u Domovinskome obrambenom ratu. U tome je tajna ove pjesme koje se „moženovci“ boje: oni su bili u tome ratu ili djeca ili dezerteri. To im ne daje pravo da rodoljubnu pjesmu brane kao i njezina tvorca.
Iz naše perspektive taj uspjeh rukometaša na natjecanju svjetskih razmjera za našu malu naciju ima daleko veće značenje upravo zbog rodoljubnoga aspekta. Zastava, himna i njihova ljubav za domovinu vode ih svaki puta: naporima izloženi, puno puta zakinuti u odnosu na druge ekipe, sve do krvavih glava, ta naša mladost, sinovi naši, iskazuju svoju odanost upravo onim riječima: za dom spremni. A dom je obitelj - djeca, majke i očevi, bake i djedovi. Dom je i država. Dom je i Bog.
Ipak, događaju se i čuda: upravo je naša Vlada odredila da će se doček i koncert ipak odigrati na Trgu bana Josipa Jelačića u 18 sati i to onako kako je reprezentacija rukometaša zaželjela: pjevat će i Marko Perković Thompson!
Nevenka Nekić