Peti dan i dalje

Ima jedna emisija na HRT koja se zove Peti dan. U njoj nastupaju inteligentni mladi ljudi, nešto ženskadije i po prilici toliko muškadije. Opaženo je da se ženski likovi ocrtavaju oštrim linijama kao ultra lijevo liberalno krilo svih pojavnosti novih tendencija, od služenja, po svaku cijenu, feminizmu do podrške sunovratu u rodne egzibicijske vlažne udoline. Muški članovi ponešto su razumniji i nastoje racionalno i iskrenije pristupati nekim društvenim fenomenima. I to je došlo do izražaja i u najnovijoj emisiji koja je, kako bi bila aktualna, raspravljala o predsjedničkim kandidatima. Obzirom na nedavno provedenu anketu HRT, spomenula je voditeljica, (koja bitno zaostaje za erudicijom ostalih članova Petoga dana), u njoj su postignuti ovi rezultati: Milanović prvi, potom Primorac, a onda Marija Selak Raspudić. Slijedi Kekinova i to je sve. Ostale se ne mora spominjati. No diskutant Aleksandar odmah navodi da postoji i anketa Večernjega lista po kojoj je na drugom mjestu Tomislav Jonjić i to u puno široj populaciji od 25 000 ispitanika! Još nije ni izgovorio tu strašnu rečenicu, skočila je u riječ i prekinula ga voditeljica, zavapivši da se takve ankete ne računaju! To ne vrijedi!

Međutim ne lezi vraže, i drugi momak Matija spomene neke ankete u kojima Jonjić dobiva visoko drugo mjesto, a tome se navodeći svoj podatak pridruži i treći sudionik diskusije, simpatični Petar. Onda je odmah skočila i u riječ mu upala feministica Lana( kud će suza…) koja također usklikne da se takva ankete ne računaju! Ona će birati, kaže, samo među ženama. Njen zbrkan i slabašan govor (primjeren obrazovanju) vrijedi poslušati kao i cijelu emisiju pa shvatiti kako se naizgled upućeni i vrlo obrazovani mogu igrati riječima, pretvoriti praznogovor u meritum jer se okretno valjuškaju u poplavi riječi iz kojih ne možeš dokučiti imaju li uopće svoja vlastita uvjerenja ili samo iznose, kao da su posve bezlični, neka opća mjesta koja nemaju uporišta u narodu i povijesti. Ne čudimo se voditeljici koja je novinarka po zanimanju i ne zamjeramo joj poslušnost kući HRT koja ju hrani, ali sretni smo zbog hrabrosti muškardina da se kaže i istina o problemu.

Ta emisija od 25. listopada 2024. godine jasan je pokazatelj da se prvi puta spominje Tomislav Jonjić kao kandidat za predsjednika RH, a isto tako i da se prešlo iz faze prešućivanja u fazu napada i odbacivanja istoga kandidata. Da, tu je, pokazuje se njegova osoba, ali bez značaja, pa ne možemo ili ne smijemo izgovoriti njegovo ime! Treba nam vremena da nađemo neku mrlju u njegovoj biografiji, a ako ju ne nađemo, mi ćemo ju izmisliti pa dok se dokaže da lažemo, ode baba s kolačima!

U isto vrijeme na Podcastu Velebit (rujan 2024.) mogli smo odgledati emisiju Tomislava Jonjića o njegovoj mladosti i idealima. Još nikada u političkoj povijesti Hrvatske nije ni jedan kandidat za položaj od značenja podastro svoj život tako ogoljen do kosti: od predaka, riječima i slikom, njihove patnje, robije i školovanje, nastavak života, rođenje Tomislava, njegovo obrazovanje, služenje u raznim prilikama na općem javnom planu, do ženidbe. Tu počinje drugi dio života koji ćemo, nadamo se, gledati. I što reći nego da se zaista ne čudimo da toga kandidata treba prešutjeti, zgaziti i likvidirati suvremenim metodama, kad već nije ona slavna 1945. pa da se kekinovšisti mogu pravo zadovoljiti. U naslijeđe je Jonjić dobio trn pravednosti koji će ga koštati mnogih dobara; strpljivost i snagu podnošenja nepravdi, izuzetnu marljivost i intelekt kao i plemenitu narav. Rođen je nekako u vrijeme kad se Tito spremao dobiti Nobelovu nagradu za mir, koju ipak nije dobio jer mu je Koča Popović pomrsio konce. (Naime, u Münchenu (?) se nalazila izložba ratnih sjećanja na zločine i među slikama nađen je Koča: sjedi na konju i vuče za sobom drljaču. To je ona željezna mreža koja ima oštre šiljke i tim šiljcima drlja glave nesretnika koji su zakopani u zemlji, a samo im glave vire. Netko se u vezi Nobela dosjetio da on to ne bi mogao raditi da nije imao odobrenje Tita…)

Eto, u to sretno doba rođeni su oni koji sada, mislili smo, imaju pravo preuzeti vlast. Imaju dostatno dugogodišnje iskustvo u radu i znanju, a još su u snazi života. To su potomci onih zakopanih s glavama, kao i oni koji nisu tako izbliza sreli Koču ni Tita. Ali, uvijek je neki ali, čini se da još uvijek nije došlo njihovo vrijeme. Još se moraju izdovoljiti potomci raznih koča i titića.

Međutim, nije najpoganije ni to što su ti potomci „osloboditelja“ još pri vlasti, nego što se takozvana domoljubna masa nije odlučila koga bi izabrala za svoga predsjednika. Pred očima mase ta se drljača još uvijek širi i neskriveno prijeti onima ispod drljače jer nisu antifašisti. Antifašisti su utaboreni u većim i manjim sektama koje zovemo stranke. Jer stranka bi morala imati viziju i projekciju hrvatske budućnosti kao države, kao hrvatskoga naroda, djece naše, sigurnosti naše, zaliha svekolikih za slučaj nevolje. Trebali bismo imati i vojni ustroj koji mora osiguravati obranu od ponovno nasrtljivih susjeda. Ono malo naše mladosti koja se javila u brojci od nekoliko stotina za služenje vojnoga roka, nije ni u kom slučaju dostatno za obranu, a zanosa u narodu, kao one legendarne 1990., odavno nema.

Pred najezdom raznih jezdimira koji jurišaju na Pantovčak više je onih redikula i umišljenih, a nepismenih, onih koji nemaju mogućnosti procijeniti svoje snage, saznati kako usitnjavaju ionako razjedinjenu domoljubnu desnicu koja ipak još postoji. Jedni se prijete i najavljuju tko zna kakve poteze čim se dočepaju položaja, drugi se žele vratiti u dične četrdesetpete, a neki samo komentiraju sadašnjega diva na Pantovčaku i to im je program. Kažu – svi smo jednaki! Ne, nismo svi jednaki.

„Društveni prijepori su sastavni dio demokratskoga društva pa ih nije moguće u cijelosti izbjeći. No, glavni nositelji vlasti u državi – a u prvom redu predsjednik Republike koji u ustavnopravnom smislu mora nastupati nadstranački te kao predsjednik i predstavnik svih hrvatskih državljana – trebaju djelovati tako da se ti prijepori ne produbljuju nego se o njima raspravlja i oni se nadilaze odnosno rješavaju na dostojanstven, civiliziran i demokratski način.“

Ovo je uvod u Program dr. Tomislava Jonjića koji u trideset točaka (nacrt programa) nudi viziju i pravno-zakonodavni okvir svojih znanja i vještina koje je stekao tridesetogodišnjim radom i iskustvom kao odvjetnik, diplomat, tumač na stranim jezicima, književnik i povjesničar. Njegovo odvjetničko nastupanje u Haagu u obrani hrvatskih generala i kasnije u Bosni treba spominjati jer i tada je vodio bitku nalik na ovu koju vodi i sada: David protiv Golijata.

Ovaj njegov pacifistički uvod u Program i namjere koje je u dugom i iscrpnom tekstu podastro javnosti, ozbiljan su prilog novoj hrvatskoj političkoj i pravnoj misli. Same za sebe, bez obzira slažu li se svi s njima, mogu biti jedna vrijedna brošura koja korespondira s društvenim zakonima, kao što su zakoni o nacionalnoj ekonomiji, demografiji, upravljanju, pravima na život i mnogim ostalima…

Nakon svega ukratko: ima li svaki kandidat za predsjednika RH unaprijed postavljeni cilj kojem teži jasnoćom svoga programa? Kako glase ideje u tim programima koje kandidati promiču i njihove budućnosti analiziraju? Itd…

Život ima sadržaj koji nadilazi puko samoodržavanje i produženje vrste. To je sadržaj koji nadilazi čovjeka. Čovjek je biće koje samo sebe nadilazi. Sadržaj toga nadilaženja ne može biti zaključen antiutopijom idealnoga liberalnog društva u kome su nestali svi kognitivni, etički i religiozni zahtjevi i kojem ništa nije stvarnije nego užitak i ironija.

Nevenka Nekić