Hrvatske obrambene snage i protivnici

Znali smo da nije sve gotovo. Unatoč našoj dobrostivosti i časnom ponašanju. Poslužili smo se kršćanskom gestom da u pobjedi budemo milostivi. Tako je i trebalo i ostaje zapisano kako su Hrvati nakon apsolutne vojne pobjede u ratu za oslobođenje, dozvolili okupatorima i njihovim jatacima da se povuku i predaju. Pristali smo pripojiti otete krajeve bez vojne akcije, nije bilo nikakve osvete i to smo ponosno nazivali „mirna reintegracija“. Sve to ne ćemo komentirati.

Nije točno da smo to morali učiniti. Ne. Učinjeno je to s čestitom namjerom i nadom da ne će više trebati prolijevati ničiju krv, kao i svijesti da moramo sačuvati našu mladost koja je u posljednjih sto godina bila ne desetkovana, nego je svaki peti muškarac ubijen. Od četrnaest godina naviše. (U mom romanu „Burik“ zabilježeno je kako su na kraju onoga rata ubijali zarobljene mladiće sve redom ako su bili viši od uspravljene puške. Drugovi i drugarice, narodnofrontaši i ostali. Onih njihovih pobjedonosnih godina.)

A mirotvorci kao kardinal Kuharić i veliki papa Ivan Pavao II. izgovorili su mnogo poučnih zavjetnih riječi kako bi vodili svoj narod, hrvatski narod, kršćanskim putovima. Onaj Dobri i hrabri papa ljubio je hrvatsku zemlju i ona mu je bila sveta kao i njegova poljska.

I takva oslobođena, razrušena i umorna Hrvatska krenula je u život, a vojska je počela odmah dobivati pljuske čim je u vječnost uminuo Franjo Tuđman.Oltar domovine Još se nije spustio onoga sunčanoga dana s Oltara domovine blijed i ozbiljan, a već je postojao plan uništenja Oltara: zanemaren, odbačen i rušen ubrzo se strmoglavio i potonuo u nigdinu. U svojoj blistavoj simbolici bjeline i plavetnila, kocaka izvedenih rukom profinjenoga kipara Kuzme Kovačića, smetao je izobličenim sljedbenicima čelnika sraslih obrva i ostalima iz Bafometove svite, pa ga novi-stari vlastodršci baciše u tamu gdje su već postojali žrtvenici hrvatskih povijesnih tragova… Protivnici vojnih pobjeda i ostvarenja Hrvatske Države znali su kako započeti obezglavljivanje mrske im tvorevine i zatornici su krenuli u pohod na ono što je bilo i ostalo kao temelj: vojska koja je dala krv i živote uz nesretne civile.

Što li sve nisu poduzimali na putu uništenja vojske! Od generala do posljednjega branitelja! Od hvatanja branitelja i izručivanja nekom lažnom sudu u dalekoj zemlji, ali što je još žalosnije i u vlastitoj domovini, u vlastitom gradu, pred vlastitom kućom uništavani su ratnici i branitelji. Izbjegli su oni koji su već bili mrtvi.

A ipak se i danas pitamo: ma koji je to bio hrvatski puk koji izlazi na izbore i dva puta bira tu opakost?! Gdje mu je bila čast i razum? Pa nije ni to bilo dovoljno, nego još jednom izvlači iz tame narodnoga sunovrata one zakamuflirane kokokuku-riku crvenorepate i postavlja ih sebi za gospodare. Isti danas sjede u vrhovima vlasti u udobnostima i ovlastima, obloženi zelenim liberalnim krilima i krinkama globalističkih blistavih šljokica i dociraju bestidno.

A vojska je nestala ugušena odredbom o zamrzavanju i utješno se nosimo s nešto profesionalnoga ljudstva koje uglavnom potječe od roditelja branitelja. Dakle oni bi i u drugoj generaciji bili branitelji. A što čine protivnici vojnoga ročništva?

Čim se pojavilo pitanje povratka vojnoga ročništva, već se spremno, napetih mišića uspravljaju na dvije noge isti narodni vođe koji su vojsci zavrnuli vratom onomad. MORH T.Brandt2Mi koji ne znamo tko se sve istaknuo u tom izdajničkom poslu, ipak slutimo: odmah ćemo ih prepoznati. To su oni isti kojima smeta naše iseljeništvo, akcija Oluja, naš zakon o jeziku, naša djeca i njihove majke-odgojiteljice, naši sudci, naši nazivi ulica i trgova, naša groblja, naša drevna kulturna baština, istina o povijesti, ugovori s Vatikanom…Oni bi bacali u smeće naše ploče s imenima hosovih junaka kao što su njihovi očevi brisali naša groblja, oni bi šarafcigerima uništavali svaku uspomenu na ratnike i junake.

Kad god se u Hrvatskom Državnom Saboru izglasava nešto s predznakom hrvatskim, oni napuštaju HDS. Onda se „grupišu“ na drevnom trgu pred crkvom Svetoga Marka i onečišćuju njegove uspomene na dane slave.

Oni nikada ne će shvatiti da smo mogli sačuvati nešto što nikada nismo imali: samostalnu hrvatsku državu. Nikada do uspješnoga Domovinskoga oslobodilačkoga rata nismo mogli ostvariti taj san, a čuvali smo ga i rečeno bez patetike - umirali za njegovo ostvarenje. Domovinu smo čuvali i u simboličnim malim količinama šake zemlje u kožnatoj vrećici kao što je to činio hrvatski pjesnik i urednik „Hrvatske revije“ Vinko Nikolić. vinko nikolic2Uzimali su iz te vrećice po zrno zemlje svi koji su zamolili u tim dugim godinama čekanja, a Vinko je davao. Bila je to zemlja sa Zrinjevca uzeta na odlasku 1945. i vratila se u Hrvatsku 1990. I mi smo dobili pravo da dodirnemo tu zemlju, a pjesnik je objasnio: ne samo da smo sačuvali uspomenu na svoju zemlju i taj tragični sjaj u njenim povijesnim gabaritima one kobne četiri godine, nego smo u tom grumenu sačuvali uspomene na tisuću godina staro kraljevstvo, ma koliko to romantičarski zvučalo. Tamo u izbjeglištvu duh živi ponajviše od snova o povratku u rodni kraj.

Kao staro prokletstvo kralja Zvonimira opet je razjedinjenost Hrvata bila uzrokom ponižavajućem odnosu novih vlasti prema sijedom pjesniku Vinku Nikoliću. Umro je ojađen, a vrećica s malo ostataka zemlje otišla je u zaborav.

Vraćanje na pitanje uspostave vojnoga roka istovremeno poteže pitanje odnosa ortodoksne ljevice i globalista sa zelene liste kao i one duginih boja prema tom prevažnom pitanju za opstanak Hrvatske Države. Pamtimo nekoliko dugotrajnih i tragičnih prosvjeda vojnih i policijskih djelatnika u proteklim godinama kao i brutalan odnos vlasti prema njima. Upravo sljedbenici komunističkih vlasti koji sjede u Hrvatskom Državnom Saboru naredili su fizički napad na prosvjednike i tek na vratima sakristije crkve Sv. Marka zaustavljeni su rukama p. I. Mandurića. Njega ipak nisu smjeli raniti, a ni zatući kao što su to činili u svom komunističkom i socijalističkom raju ili pak u Vukovaru nedavnih godina. Ti isti će vjerojatno svakakvim načinima nastojati spriječiti neki potreban oblik vojnoga roka i već sada najavljuju svoj otpor tom povratku na jedini sigurni oslonac koji jamči opstanak Hrvatske Države.

Sve i nehotice pokazao je prosvjedni skup ujedinjene ljevice 17. ovoga mjeseca na Trgu sv. Marka da se okupljaju oni kojima je hrvatska zastava (bila je ipak jedna!), potpuno nevažna, a znakovlje komunističkih simbola kao stisnute šake na crvenom polju i slično, daleko važnije. tudjmanolujaAko se pitanje uvođenja vojnoga roka bude u HDS postavilo prije izbora, možda se i ljevica opredijeli za pozitivno izglasavanje, ali ako bude iza izbora, opet će vjerojatno napustiti HDS kao i uvijek kad se radi o bilo kojem hrvatskom identitetskom pitanju. U nastupima na ovom prosvjednom skupu ujedinjene ljevice istaknuli su se govornici mržnjom prema stranci HDZ, ali ne samo protiv korupcije koja je opća pojava u društvu, nego i cijelom kontinuitetu Hrvatske Države. To je otvoreno izrekao njihov trabant Beljak koji se naslonio na Franju Tuđmana kao „mafijaškoga bossa“ pa onda redom preko zaista bestidnoga Sanadera do naših dana. Samo spominjanje Tuđmana kao lopova, i to iz usta drskoga pravoga lopova koji je suđen za krađe, izazvalo je časoviti tajac u masi koja se čak i ovako zažarena mržnjom nije mogla oduševiti tom idejom da je prvi predsjednik RH bio lopov. U masi još nije izbrisana slika vojne parade na Jarunu uoči Oluje kad su uz sve povijesne postrojbe stupali i rodovi nove hrvatske vojske. Nakon svih stoljeća nepostojanja pojavila se na užas okupatora i kvislinga. Ona je bila temelj pobjede koja će uslijediti za nepuna tri mjeseca, temelj stvoren uz golemi napor iseljene i domovinske Hrvatske.

I sada u trenutku slabosti i poljuljanoga dostojanstva unutar ove države koju ljevičari žele razoriti, trebaju otrovnim strjelicama usmrtiti najprije ideju obnove Hrvatske Vojske. Pojavio se opširan „priziv savjesti“, nedostatak novca kao i tvrdnja da će nas braniti NATO. A sjećamo se skupine četnika prije nekoliko godina koji su došli iz susjedne nam Srbije sve do Jelačić placa umundireni u četniče odore s kokardama na šubarama i sjeli pod spomenik banu Jelačiću nasred toga povijesnoga trga. Nitko ih nije zaustavio, nitko im nije naplatio kaznu jer kokarde nisu zabranjene u našoj demokratskoj državi. Ovo je bilo samo poniženje hrvatske policije i vojske, a idući put bit će puno ozbiljnije. To nam sada poručuju.

U raspomamljenim krikovima ujedinjene ljevice na spomenutom prosvjedu isticali su se transparenti protiv Turudića o kome smo pisali. Ali on nije bio u centru govora ni vrelih pocikuša ni grlatih muškardina. To je bio poziv protiv stranke HDZ koju su odmah predvidjeli za ukinuće čim osvoje vlast! Sve njene pogrješke, a ima ih zaista mnogo, ne smetaju oporbi crvenih osim te činjenice da se zbog korupcije i nepotizma pa onda i izbora Turudića moraju srušiti u bezdan iz kojega nema povratka. 29 mogila maksimirNe smeta njima ministarstvo koje odobrava četničke knjige i filmove pa ih našim novcem pomaže čak i u Srbiji; ne smeta njima što se vrijedna pisana djela jednoga Praljka proglašavaju šundom i oporezuju!; ne smetaju im u drugom ministarstvu udžbenici povijesti puni laži; ne smetaju im napadi na svaku hrvatsku inicijativu iz opskurnih „Novosti“ i drugih srpskih i jugoslavenskih medija; ne smeta im obilato financiranje udruga istih do bestijalnosti mrzitelja HD; ne smeta im izgradnja 40 srpskih centara za kobajage kulturu; ne smeta im propast hrvatskoga sela i prodaja hrvatskoga zemljišta, voda i šuma… i tako redom. Ne, samo Turudić i korupcija.

A kada progovore o iseljavanju, zaboravljaju da se nikada u eri komunizma crveni nisu iseljavali, nego uglavnom deklarirani Hrvati, kao i prije kao i danas. Nismo čuli za vapaje njihovih crvenih predaka iz iseljeništva, nije im bilo potrebno tražiti sreću u dalekim zemljama.

Slažem se s uspaljenom pocikušom kad kaže da ne moramo u Irsku: iziđimo na izbore i ostanimo tu! Imamo i oporbenu desnicu pa odaberimo nekoga tko ne prezire našu vojsku, naše ratnike, naše žrtve, podržimo onoga tko se okuplja oko ideje čvrste Hrvatske Države koja je iznad svega osim Boga. Sjetimo se da će iduće godine 2025. biti 1100.!!! obljetnica našega kraljevstva, ponosa ustroja onodobnoga i mogućega, pođimo u Maksimir i posjetimo mogilu stvorenu prije stotinu godina, a urešenu novim sokolom u viđenju Mladena Mikulina, vrijednoga kipara. Te simbolike neka nas nose i dalje jer one ne poznaju prolazne gramzljivosti i beščašća.

Nevenka Nekić 

Pet, 12-04-2024, 17:46:46

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.