Ričice male nespomenute

Nikada nisam bila u Ričicama. To je Gospićko-senjska biskupija, crkvica Svete Marije Magdalene, nedjeljna misa 10. rujna 2023. Sada ju gledam na ekranu i mislim na skromnost crkvice, s oltarom koji se sastoji samo od čistoga zida i drvenoga križa s tijelom Isusa Krista. Ni zlata ni srebra, ni posebnih stilova, ni značajnih umjetničkih imena. Puk moj ispunio utrobu crkve, odjeveni svečano, mladi pjevaju, župnik mlad, fratar, kose rudlave, njegov bariton ispunja snažnim dahom crkvu. Na koncu lijepa i tužna pjesma „Kao Marija da te ljubim“.

I umjesto da se uljuljam u gotovo romantičnu sliku, sve me na neki način boli: kaže komentator da je naselje odmah na početku rata 1991. srušeno i opljačkano, da je crkva najprije gađana pa potom zapaljena.

Sve to ponovilo se još više od pet stotina puta u svakom našem hrvatskom selu i gradu koji su Srbi zauzeli. Nikada nisu propustili paliti i ubijati, a prije toga opljačkati. Posebno im je crkva bila na meti. O tome svjedoče mnoge knjige objavljene s potresnim fotografijama koje su neosporni dokazi razbojničke naravi osvajača. I ova mala crkva u Ričicama nosi sve znamenje njihove „istrage“ kojom su se uvijek prijetili. Ne vjerujem, gledajući danas izgovoreno i napisano, da se njihova namjera našega nestajanja na nasilni način išta promijenila. Mi smo crkvu obnovili i time učvrstili zavjet svoje vjere, kao što smo to učinili stotinama puta nakon ne samo ovoga rata. Ta obnova izbrisala je trag njihova razaranja, a iz toga je ponekad moguće donijeti i pogrješne zaključke. Takva zgoda dogodila se u Aljmašu kada smo kao članovi Hrvatske paneuropske unije organizirali prvu misu na livadi gdje je nekada bila kasnobarokna crkva. Od te stare crkve ostao je samo jedan ugaoni komad zida u visini čovjeka. Zvono smo postavili na drveni stup i svećenici su slavili s pukom. Bilo je članova Paneuropske unije iz raznih zemalja, a bili su tu i neki zalutali članovi UNPROFOR-a. Jedan je ostao zapamćen po drskom ispadu: na našu napomenu kako je tu stajala kasnobarokna crkva koju su Srbi uništili, on je odgovorio da nemamo dokaza. To što je ostatak zida na zelenoj livadi, ne znači da je tu bila cijela crkva! Ova njegova napomena uzrujala je sve prisutne i bili smo na rubu incidenta. Srećom se znalac udaljio.

Dakako da ćemo sve srušeno obnavljati i čuvati. U tami njihove krvave ideje uništenja svih koji im osporavaju veličinu i slavu nisu samo Hrvati. Nema naroda koji je u susjedstvu, a da nije stradao od Srba. Ratovali su neuspješno s Bugarima, ugnjetavali i ponižavali Makedoniju, ubijali Kosovare, Bosnu okrvavili, Hrvatsku uništavali, Sloveniju napali, Crnu Goru ponizili i po potrebi pobili, ali ona nije zapamtila. Uvijek tražili ono što im nije pripadalo, služili se lažima, ulazili u tuđe.

Najstrašnija je slika našega Sabora gdje se nevjerojatne njihove kreature pojavljuju kao arbitri u najtežim pitanjima potraživanja krvavih naših mrtvih. Imaju obraza oni, čija dvorišta su još puna kostiju i nad kojima su, koliko čujemo, svinjci i kokošinjci, ili bajeri zagađene vode, oni imaju obraza ustati i govoriti o reciprocitetima! Naše su žrtve jednake kao njihove! Divim se da oni koji su bili branitelji i stradali zajedno s obiteljima, ne skoče i ne učine nešto strašno. Znamo, tada bi opet oni stradali, a provokatori iz raznih negoslavaca i borovih sela i đevrsaka i tome sličnih mjesta, ostali bi pravednici i demokrati. Ako pravdu potraži jedan Kajkić i podastre dokumentaciju kojom dokazuje istinu, otpuste ga iz službe, Purdu strpaju onako jadnoga u zatvor, a Skeju ne puste na proslavu. A upravo su takvi mladi i zaneseni purde i kajkići i skeje pohrlili spašavati kuću i pri tom i domovinu. I da, nisu znali ništa o Frankfurtskoj školi, o bečkoj secesiji, niti su govorili strane jezike. Nisu morali znati onoliko koliko jedan veliki hrabri intelektualac koji je zapalio svoju šibicu časti i sagorio u plamenu - Slobodan Praljak ili Zvonko Bušić, slavni uznik savjesti s tugom na ranjenom srcu, Bog ih čuvao obojicu. Nisu ovi naši mali znali za Platona i avangardnu likovnu bijafru, znali su samo jedno: ovo je moja kuća i moja obitelj i ja ću je obraniti od razbojnika. I nisu nikamo krenuli, ostali su u svojoj domovini.

I znamo svi ove istine i tisuće drugih istina, a samo je jedan koji se diže u tom našem Saboru, Državnom saboru, koji grčevito brani male i nespomenute Ričice, Lasinje, Mekušje i stotine i stotine ruševina pod kojima leži naša duša. Stipo Mlinarić, neprekidno uzrujan kako i dolikuje čestitu čovjeku, ustaje i podastire srčano i dokumentirano istine, on jasno gleda kako nas opkoljuju sa svih strana, uhranjeni, strvinari koji čekaju naše klonuće. A na prečagama za kokoši sjede razne persone: od onih crvenih zakrvavljenih očiju koji traže hitne likvidacije bleiburških livada, buntovnih Hrvata i hrvatskoga jezika, traže i diplomatska mjesta bez obzira što je posve nevidljiva njihova obrazovanost, a golemu mržnju na te prečage koje ih hrane, ne skrivaju. Sjede tu i lažni veliki intelektualci, sami ili u parovima, u biranim odijelima sa decentnim detaljima koji svjedoče o njihovoj modnoj osviještenosti, a bez znanja i osjećaja o najdubljim vrijednosnicama vođe naroda: o hrabrosti, odricanju, osobnom poniženju za spas onih najmanjih, istinoljubivosti pod cijenu pada sa prečke. Ima u zadovoljnih poluuspavanih nosilica i pjevčića koji se ni jutrom ni večerom ne oglašavaju jer su izgubili krila i očerupani sjede iz navike. Oni dižu glavu da vide golemi ego nadnosilice kao u kakvom orwellovskom romanu. Sigurni su u sjeni.

Na pustopoljini ostaje sam Stipo Mlinarić. Stjepan. Stjepan Radić. I svatko tko je dao život na oltar domovine, ima zalog kao plamena okomica koja predvodi narod u pustinji, kaže izraelski pjesnik Altermann. I ostaje Kvaternik, Eugen naš, o kojem se ne uči u novoj povjesnici. Ostaju mnogi i izostaju iz povijesnih čitanki. Na koncu ćemo samo usmenim putem prenositi slavu svojih pravednih i hrabrih, jer mrgoljenje nečistih je prekrilo naše ekrane, novine, male i velike vijesti. Najbrojnije rasprave ne vode se više o opstanku naroda, izumiranju naroda, propasti hrvatskoga sela, uništenju pomorskoga blaga, zavođenju naše mladeži na putove promiskuiteta, nakaznim međuljudskim odnosima, krađama naše duhovne baštine, ne, najviše se raspravlja o novcu. On je na HRT u udarnim i neudarnim terminima najdulji tematski prilog, novac je bog i batina jadnih urednika i dugonogih urednica, a osobito onaj novac od turizma. Novac i samo novac. I na koncu novac. Ali ne novac koji se dijeli nemilice nevladinim udrugama u kojima neradnici i ulični bukači godinama udobno žive ili protuhrvatskim novinama i TV-kućama, ne, govori se samo kako nema novca za pedijatre, a samo da se ukine bar stotinu nevladinih udruga, bilo bi novca za pedijatre.

Ne postoji idealno društveno uređenje, ali uvijek je postojala čežnja za postojanjem takvoga društva. Našim je političarima posve nestala ta idealizirana vizija, oni ne mogu zamisliti svoj posljednji trenutak u kojem čovjek svjesno ili nesvjesno misli na sliku koju će o sebi ostaviti  i koja će biti jedina prava budući da je posljednja. Čast je uporabiva samo jednom, kao šibice.

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.