„Koliko je daleko do nikada. Križni put jedne djevojčice“

Margaret L. Siegrist, „Koliko je daleko do nikada. Križni put jedne djevojčice“, HIC, 2010.

Kad je nobelovac A. Saramago dobio nagradu za književnost, izrekao je u nastupnoj riječi i ovu misao: "Jer ni Bog se ne smije, on valjda zna zašto, možda se posramio svijeta što ga je stvorio."

Nad tekstom Margaret L. Siegrist čovjek može nemoćno i beskrajno očajno samo zdvajati, ako ne vjeruje u Boga i konačnu pravdu na onom svijetu. Na ovom je sigurno ne će dosegnuti, ili se to dogodi vrlo rijetko. A ima i takvih Koliko daleko je do nikadanepopravljivih zlodjela kojima nikakva pravda ni odmazda nisu adekvatne i stoga je preostalo samo zabilježiti da se ne zaboravi i oprostiti da svoju dušu ne opteretiš mržnjom.

Knjiga Koliko je daleko do nikada ima svoju dokumentarnu vrijednost, naboj užasa i straha, krvavi memento na dane martirija hrvatskoga naroda koji je prošla i jedna djevojčica, sa svim mogućim popratnim posljedicama. Ovi zapisi sadrže podatke strašnije od ijednoga djela Dostojevskoga, Solženjicina, podatke ravne holokaustu i samo njemu, te stoga vrijede biti objavljeni urbi et orbi, jer su istiniti. Oni nisu pisani u vrijeme događanja, iz jednostavnoga razloga što dijete nije znalo pisati ni čitati; sjećanja su zapisana kad se to naučilo, vid izoštrio do sveviđenja koje pomaže vrlo malo da odgonetneš i spoznaš sveukupnost zla na zemlji; napisana u dalekoj zemlji nakon niza godina u kojima su nestale s ovoga svijeta i mnoge žrtve i mnogi krvnici. Ali nije nestao niz svjedoka. I Margareta je jedan svjedok ("Bit ćete mi svjedoci!"), neznatan pred silnicima svijeta onda i danas. Ali ne samo svjedok, nego i žrtva. Ta ukupnost njena mimezisa - zajedništvo žrtve i svjedoka - čini ju golemim potpornjem onoj Istini koja se zapisuje velikim slovom, bez sumnji i laži kojima smo obloženi kao predporodnom košuljicom. U tu su sukrvavu košuljicu obučeni i novi udžbenici povijesti, pisani rukom plaćenika i prepuni laži proždiru nas svojom ravnodušnošću, zaboravom, crnim jamama koje ne smijemo otkrivati. Jer, još se nisu pronašli ni drugosvjetskoratni grobovi, a već su zatajeni domovinskoratni, od istih zapamćenih silnika koje opisuje Margareta, djevojčica, mučenica i prognanica.

Cijeli tekst je nabijen morbidnim strahom pred nadolazećim ratnim strahotama koje dijete od nepune četiri godine osjeća, vidi, doživljava u noćima i danima kad se kajinski susjedi odaju razbojstvima, kad se teško razlikuje dobro od zla, jer obično najgori govore da svatko ima svoju istinu. Taj relativizam nije iščeznuo ni danas, a sotonizam se samo preoblikovao u žutilo zvijezda iz crvenila ili crnila. Tako se dijete našlo u sunovratu civilizacija i sudaru dvaju svjetova, u kaosu i smrti kršćanske ideje, u pokolju neviđenom od postanka čovječanstva. Ne samo po razmjerima, nego i po perverznosti i okrutnosti.

Njeno malo srce i um nisu mogli shvatiti ovu tisućljetnu dramu, pa ni sada kad je zapis konačno potekao iz njena pera kao krvava tekućina puna heraldičkih uspomena na propast roda.

Narod kojem je pripala rođenjem nije, kao ni bilo koji drugi, tek pusta gomila, nego cjelina povezana dubokim korijenima, rijekama ponornicama i krvlju predaka, očeva i djedova, koji su zabilježili svoje drame i mnogo puta Židoviodržali liturgije posljednje nade. To nasljedstvo čuva u svom malom srcu i dijete koje prolazi martirij svoje obitelji u selu, Križni put, logore, poniženja duha i tijela, mržnju i poneki samilosni dar, a isto tako i prvi sukob s Bogom kojega traži u svemu: u liku majke koju gubi na nekom tuđem polju, oca kojega čeka čitav život, male sestrice koja kao anđeo od nekoliko mjeseci odlazi na drugi svijet, dalek kao i riječ NIKADA. Čitav se život sažima u ovoj ispovjednoj prozi u grč usamljenosti, lutanje nigdinom izvan poznatih gabarita rodne kuće i topla krila. Riječ koju dijete izgovara nakon pedeset i više godina gorka je kao pelin s «Posljednje večere», razum gradi prijelaze ka drugima, ali rana ne zacjeljuje, tražeći Božji dodir koji je jedini svemoguć da to učini. A njoj, Margareti L. Siegrist rođenoj Grahovac dosuđeno je da bude žrtva i svjedok. Dvije najteže uloge koje čovjek može dobiti na ovim Kronosovim vremenom odmjerenim putevima. Njena memorija skida maske s krvnika i žrtava, ona pali svijeće u hramu uspomena kao dio jednoga golemog martirija, kalvarijske putanje hrvatskoga naroda tijekom rata, krajem i poslijeratnim dobom. U tom hramu uspomena što će zauvijek biti zatvoren u njenoj nutrini, još uvijek urlaju gomile nevinih i inih, događaju se oproštaji, glad, silovanja, bijeda i bolesti svake vrste. Nije čudo da se ponegdje gubi nada u Providnost koja je tako daleka kao i njen Tvorac, tako naoko bešćutna, jer ne može spriječiti Zlo.

Vrijeme koje opisuje Margareta (1943.- 1950.) bacilo je ondašnje dijete u okove samoga zla, nerazumijevanje toga zla i nemoć pred tim zlom. Godina je umirala za godinom u svom drhtavom i gladnom trajanju. Same vjerodostojnosti činjenica nisu bile dovoljne da kroz dugi niz kasnijih godina postanu manje umorne od čekanja na vječnost raja, a Križduša se kamenila i otvarala kao vječni cvijet iz legende. A ona, Margareta, nije nikako mogla zaboraviti svoj identitet izrastao baš na tome bolnom tlu ratne Hrvatske.

Potresne stranice sadrže faktičku potragu za identitetom koji jest jedna duhovna, nematerijalna snaga sačinjena od prošloga, sadašnjega i nade za buduće koje ne možemo naslutiti. Ova mistična potka identiteta, iznikla na ontološkoj i još uvijek nejasnoj prostirci drevnosti roda, nerado se spominje u suvremenu svijetu globalizma, ali nikako da umre taj spoj osobnoga i narodnosnoga u kojem pojedinac dobiva neviđenu snagu i stvaralački naboj, smisao se života obnavlja, a hijati i provalije lakše preživljavaju.

Otac Domovine Ante Starčević davno je rekao: »Treba skidati krinke našim neprijateljima». Svaka dokumentarna knjiga, film, ili neka druga vrsta svjedočenja, skida krinke našim neprijateljima, iako nam to brane. U samom Zagrebu i okolici ima oko 180 grobnica iz vremena koje opisuje Margareta, ali njih ne dopuštaju otvarati. Kad se sazna za neku od njih, tada se ogradom zabrani pristup. Ljudi, poput Margarete, dolaze tražiti svoje mrtve, vraćaju se poniženi po tko zna koji puta, znajući da ovo zatiranje istine ne će trajati zauvijek. Amnestirati zlo ne znači da ga se može obraniti.

Hrvatsko domoljublje je dovoljno snažno da ni nakon više od pola stoljeća ne umire u dušama tadašnje djece. Autorica priznaje da joj mnogo toga nije bilo jasno, ali ostaje u djetinjstvu sav svoj život, tragajući za ostacima svoje svijetlo i tamauništene obitelji. Sve u novoj zemlji Austriji predstavlja negativnost: barake, glad, nečistoća, patnja od hladnoće, čak i sama priroda, lijepe planine negostoljubive su djetetu koje je prošlo crnu zjenu smrti.

Tekst je pogled iz daljine na život koji je protekao pun strahova i potonuća u mračne šume izbjeglištva, u samu jezgru tame. U trenucima kad nije bilo nade u oslobođenje, kad se nazirao svijet kraja i propasti, dijete sluti nemoć spram zakona Povijesti, doživljava pretvaranje čovjeka u životinju, obuzimaju ga sumnje u postojanje dobroga Boga. Europa uronjena u mrak i okrutnost iskalila je svoje ontološko ništavilo na djetetu koje je ovdje partikula, dio bezbrojne nevine djece koja su nestala u raljama poganstva smeđih, crvenih i crnih.

Strah i poniznost bile su ljušture u kojima je proživjela najnesretnije godine djetinjstva, skrivajući u sebi sjeme dobrote i istine koju sada iznosi pred svijet toga istoga Zapada zagrcnutoga u obilju i ispraznosti moralnoga i svakog drugog nihilizma. U tom novom kontekstu društva pojedinac je dobio pravo da bude samovoljan, usamljen i gnjevan, ne shvaćajući da je obezbožen i pretvoren u inverziju svoga bića koje je samo onda čovječje, kad je u jedinstvu s Bogom.

Margaret L. ne piše tekst koji bi imao literarne namjere, pa ipak se on može iščitavati s raznih stajališta: kao dijete u tamipsihološki predložak, kao povijesno svjedočenje, kao intimni zapis duboko ranjene duše koja je mjestimično raspoložena i za poetiku.

Doba njenoga logorskoga traumatičnoga života završilo je odlaskom u SAD 1950. godine. Već je bila odavno bačena atomska bomba koja je definitivno dokrajčila Drugi svjetski rat. Bomba je imala svoje ime: LITTLE BOY!!

Mali dječak, dječačić, dijete, znači nešto «nevino», a u isto vrijeme opako do apokaliptičnih razmjera. To je slika bića koja će ispuniti budućnost u kojoj i danas živimo. Svijet je zastao petrificiran između života i smrti.

Ova je knjiga dokument jednoga nevremena, ali ujedno i pledoaje za Istinu i povrat dostojanstva i humanosti koja se nepovratno gubi u ovom globalističkom grabežnom kaosu. S lica Zemlje nestaju u brojnim ratovima djeca, narodi, životinjske i biljne vrste, jezici kao trajna osnova identiteta. Knjiga je još jedna od mnogih potvrda da je izvršen KROATOCID tijekom Drugoga svjetskoga rata i osobito poslije njega. Ona nas podsjeća da o našoj narodnoj Bleiburghrvatskoj sudbini odlučivahu još nedavno, tijekom Domovinskoga rata i poslije njega, kobni Kopt Kofi i jalovi Japanac Jasuši, bljedoliki blasfemični Bildt i mnogi njima nalik.

Knjiga daje nadu da postoje nepoznate dubine u kojima kroz metafizičko žilje protječe rijeka sjećanja i vezuje pretke i potomke. To je ta snaga koja održava narod.

Sadržaj knjige znakovita naslova „Koliko je daleko do nikada“ ispovijed je djevojčice koja je kao petogodišnjakinja prošla ratne užase i od 1943. na relaciji Voćin - Slatinski Drenovac - Slatina i kasnije Austrija (blizina Graza) doživjela silovanje od strane partizana, Križni put, glad, gubitak obitelji, dugo logorsko iskustvo u Austriji, hladnoću i svakojaka poniženja. Objavila je svoje uspomene nakon pola stoljeća zgrčena usred svoga nikada nezaboravljena užasa, odrastajući u SAD.

Nevenka Nekić

NAPOMENA: Izlaganje na 5. Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu i Voćinu.

 

 

 

Pon, 23-05-2022, 10:23:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.