Elementari i bastardi

Očito je da za nas neke živjeti znači biti potresen nepravdama, ružnoćom, beščašću i podlostima. I malim i velikim. Kaže poslovica da onaj tko je sposoban izdati u malim stvarima, još više će to činiti u velikim. A svakoga dana gledamo i svjedočimo izdajstvima.

A što je s naslovom? Pa prema hebrejskoj tradiciji postoji svjetska zmija Nahaša koja ima mnogo djece. Mile djece koja raspoređena na razna mjesta, visoko rangirana u društvu ili pak na nižim pozicijama, ali uvijek u nekoj upravi da Zastavamogu onečistiti svaku lijepu, dobru i plemenitu stvar koja nešto znači u široj zajednici. Djeca zmije Nahaše puna su želje za isticanjem, ali bez osjećaja, bez inteligencije, besramno bezočna mala čudovišta koja su davni mudraci zvali elementarima ili bastardima. Mnogi ljudi postadoše njihov plijen ako su u jednakoj mjeri neosjetljivi za dobro i loše.

Upravo takvi ravnaju već podosta dugo našim javnim značajnostima kao što su važni dosezi kulture, reprezentativna ustoličenja prvaka naroda ili dodjele značajnih nagrada za vrijedna postignuća.

Spomenut ćemo samo tri javna događaja kad se mali duhovi iskazaše vrhunskim postignućima ponižavanja svetinja kao što su himna, zastava, tekstovlje kojim se prati takav važan događaj. (Duhoviti spisatelj Giovannino Guareschi u „Don Camillu“ spominje na jednom mjestu značenje takvih simbola: nije svejedno kako se tretira zastava, jer to nije samo komad krpe; nije svejedno kako će netko biti odjeven dok vrši neku visoku ili ozbiljnu dužnost u društvu, ne može svećenik služiti misu u gaćama, ili kako se izvodi ariju himne.)

Ne izlazi mi iz sjećanja predstavljanje grada Rijeke kao prijestolnice kulture. Ako zanemarimo trajna nastojanja odnarođivanja Rijeke i Hrvatskoga primorja tijekom talijanske okupacije i kasnijega terora komunista u SFRJ, pomislili smo da će u novoj slobodnoj RH i tamo raširiti krila čestiti odnos prema državi i domovini. Ali jok, slomili smo se gledajući i slušajući strahotne karikaturalne izvedbe himne koju su meni nepoznati „izvođaši“, kao pokućarci što su nam dolazili iza onoga Drugoga rata na vrata vičući: Lonce krpamo, rajngle!, izveli u bezumlju kreveljenja i Rijeka petokrakaderačine, oduzevši i riječima i melodiji ikakvo značenje, a kamoli dali naslutiti da se radi o himni jedne zemlje koja je postala samostalna država bogata tradicijom i uljudbom. Ta lica i dalje me progone - ti bastardi, elementari, koji su bijesno i odurno izobličeni izgovarali nama svete riječi himne dajući podzemljarski poniženja vrijedan doprinos prijeziru kojega često doživljavamo u svijetu. Jer, zašto bi nas netko poštovao kad sami sebe preziremo! I nakon toga kriještanja i cike, guturalnih urlanja i prostačkih gesta, zaorio je pljesak!!! Mnoštvo je pljeskalo. Riva je blještala u crvenilu zvijezde postavljene na neboder i pljeskala.

Nije slučajno ne izvedena arija Ivana pl. Zajca “Domovini i ljubavi“, nije predstavljen tiskarski divot - uradak Šimuna Benje Kožičića kojim se svrstavamo u najranije uljudbene napore tiskarske vještine, nije zablistala fratarska baština s Trsata, nije se predstavila glagoljica kao drevno pismo Hrvata i ljepota toga rijetkoga dokaza naše pismenosti i vjere, ne. (Inače je lijepi i suvisli program predstavljanje glagoljice i njene tradicije u tom prostoru predložila poznavateljica glagoljaške tradicije dr. Ljubica Štambuk, na vrijeme se javivši u upravu grada. Bez odgovora.) Zablistala je krvava zvijezda okićena šiljatim i opakim izraslinama koja možda još stoji na tom neboderu, jer darovaše ju komšije i „umetnik“ pa nije zgodno da ju diramo. Neki redatelj ove svečanosti bastard ili elementar ubrao je novac za to poniženje.

Efemerije i budalaštine pa i nakaznost naišle su kao cunami na nas koji smo u svojim lubanjama nepomireni s novim Milanović govorizabranikom, a starim poznanikom iz doba kokošje koalicije, pratili ustoličenje novoga predsjednika države Hrvatske na Pantovčaku. Mala kućna radinost- uzvanici po sili zakona, nešto prijatelja i sljedbenika iz davnih vremena, a izvođači i režija ceremonije - bolna do užasa. Pojavila se slavna pjevačica koja je za tu prigodu smislila novu himnu, izobličila po uzoru (valjda!?) na riječki slučaj, izgubila glasove u škripavim visinama i blatnim dubinama, plijeneći svojim mittelalterliche kočopernim i besmislenim za tu priliku vanjskim izgledom. To bi pristajalo za neki njen egzotični nastup protiv kojega nemamo baš ništa. Ali ovo nije njen šou, ovo je moj i hrvatskoga naroda svečani dan i zaprisegnuće novoga nam predsjednika.

Nakon te svetogrdno unakažene himne, gospodin je sam izgovorio zakletvu, ne čekavši da mu po zakonu, običaju i protokolu izgovori riječi prisege predsjednik Vrhovnoga suda, čineći to hitro, traljavo i nemarno, otaljavao kao nešto daj na brzinu, i na brzinu završio, dok je jadni predsjednik VS stajao kao....... golub i zbunjeno se smiješio. Onda je Himnakao i Napoleon novi predsjednik „stavio svoju tijaru“ na lubanju i tako je sve bilo u tren oka gotovo. Onak, po domaće, vu kuhnji na Dudekovom bregu. Ili morti u Mrduši Gornjoj.

Kasnije se slatkastim grimasama okićeni rukuju malobrojni uzvanici, izuzetno značajne osobe, od kojih ipak neke nismo nikada vidjeli. Protokol sastavljen od bastarda i elementarija nadzire dragocjeno vrijeme novoga Predsjednika. Sve je prošlo u najboljem redu - himna je uništena, zakletve po protokolu nema, sve je važno na brzinu obaviti. A slavne ličnosti valjda na objed pozvati. Takav je red.

A sada najnovija ujdurma sinova zmije Nahaše. Njih trojica, kao autorski tim smislili su i osmislili ovogodišnje predavanje Nagrada hrvatskoga glumišta u HNK u Zagrebu. Bijaše to 24. studenoga 2021.

Ima gomila tih nagrada. Neke su manje po značenju, neke su važnije. Najvažnije su za životna djela i doprinos... itd. Ove godine tri bastarda - autorski tim - smislila su i režirala fantastičnu farsu koja treba biti najsvečaniji dan u životu ako ne svih, a ono bar dvoje ljudi, umjetnika koji su dobitnici najvažnije nagrade u životu: Ivice Kunčevića i Ivanke Boljkovac. Eto prilike redateljima da se bar donekle ponizi svečanost: doskakuću, nevini u cijeloj priči, baletani i balerine, one u baletnim badekostimima i golišavo zatrepere ispod vihoreće hrvatske zastave. Onda stanu i dok svira himna, a zastava na laganom povjetarcu leprša, gledamo nogice i ostale dijelove polugologa tijela ispod te zastave. Ispod zvukova te himne. Netko je smislio da se himna i zastava uprizore baš tako golušavo, neukusno i za takvu svečanost neprikladno. Možda bi se moglo reći obezvrjeđujući. A da, još prije svega netko, neki valjda bezimeni glumac, istrči na teren i izgovori priglupu pjesmicu koja bi odgovarala drugom osnovne. Ima u nastavku još koječega - npr. cirkuskoga vrlo atraktivnoga akrobatskoga izvijanja neke udav-zmije, dobre i vrlo vješte cirkuske akrobatkinje čije ime također nismo saznali, neka nam žena oprosti. Nije ni kriva ni dužna. Pa onda u ludoj brzini dijeljenje nagrada u raznim kategorijama, svaka ima 30 sekundi da nešto kaže! Neš ti svečanosti!

Na koncu došlo i ovo dvoje životnih na red. Smrtno ozbiljan redatelj I. Kunčević izgovorio je svoj kratki monolog koji Ivanka Boljkovacnije bio ograničen na 30 sekundi! Primadona HNK Ivanka Boljkovac: glas u offu izgovorio je kratak radni životopis preskočivši uglavnom većinu, ali ipak. Zaslužna umjetnica, koju pozna i voli publika, tijekom ovoga cirkusa neukusa i brljotina, koji je naravno morala pratiti i shvatiti, doslovno je izletjela na pozornicu, digla kazalište na noge. Zaorio se srdačni pljesak. Vedra i nasmijana kao uvijek, zahvalila je svima, spomenula i one najmanje kojima duguje svoj uspjeh, i rekla najveću istinu: voli ovu pozornicu, ovu kuću kojoj se veselila, jer nikada nije smatrala svoj rad teretom, nego radosnim događajem.

Nije rekla kako su ju znali ponižavati, otvoreno bagatelizirati, o čemu mi nešto znamo jer smo pratili njen napredak i velike uspjehe u opernoj karijeri. Publika je voljela i cijenila njenu iskrenost i prije svega talent. Neki hrvatomrzi nisu zaboravili onaj kobni poljubac poslije povratka iz Vukovara kada se mnoštvo okupljeno na glavnom kolodvoru pozdravljalo s Franjom Tuđmanom, a Ivanka zapjevala od srca na kraju putovanja u dugu mračnu noć, koja se pojavila u vukovarskoj željezničkoj postaji. Taj srdačni i zahvalni poljubac velike umjetnice koji je dobio Franjo, bio je znak da tu talentiranu opernu divu treba polako ponižavati, lagano, da se ne primijeti u javnosti.

(Ja zaista volim kazalište koje je bilo moja velika strast, kojom sam se amaterski bavila, čak sam i lutkarski češki edukacijski tečaj prošla, stvorila jedno lutkarsko amatersko kazalište unutar škole i izvodila, božemioprosti na HNK u V.hrabrosti, čak Široline pjevane predstave za djecu! Maleni i beznačajni prilog kazališnom duhu koji je možda potaknuo neko dijete da zavoli taj medij.)

Redovito smo pratili kazališni život i ponešto o njemu pisali. Bilo je izuzetnih predstava i redatelja i glumaca. Bilo je i prekretničkih, udarnih predstava: pojavio se „Sokol ga nije volio“ pa digao kazalište na noge, a naš Šovagović, kojega bastardi nisu voljeli, otkrio tužnu stranicu hrvatske povijesti. Bio je i „Hamlet u Mrduši Donjoj“ i to uz živuće komesare! Kazalište je imalo smisla, zadaću, otkrivalo tugu, ljepotu i sramotu društva, radovalo, nasmijavalo i poučavalo. Kako bi rekla dr. Sanja Nikčević njegovalo dobro i plemenito, a u svemu sačuvalo dostojanstvo. Bilo je i veličanstvenih uprizorenja opernoga repertoara, pa i izvan domovine, uradak naših redatelja: Aida na Tien-an-menu! Maštovito je to uprizorio naš Krešimir Dolenčić uz primjerene redateljske bravure. A slavni dobri vojak Švejk, nekada naš učenik, a sada prijatelj Vid Balog iz kazališta Komedije, daroviti glumac i pisac, ostvario je zaista lik Jaroslava Hašeka kao rijetko tko u povijesti hrvatskoga glumišta. Naša vrijedna i iskričava Anja Šovagović, naš Joško Ševo... i niz drugih...već pokojnih... zbog svih smo se radovali kazalištu. Sve ovo rekoh bez reda i na dah, priznajem.

Ovo trojstvo koje je osmislilo i režiralo dodjelu Nagrada hrvatskoga glumišta ne ulazi u taj niz. Djeca bez dara. Zastava i himna nisu krpa i golišavo skakutanje.

Nevenka Nekić

Pon, 23-05-2022, 09:53:49

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.