Čovječanstvo pred izborom: spas ili propast

Sažetak

Kultura smrti napreduje krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća neviđenom brzinom. NekićPostavlja se pitanje postoje li nevidljive skupine koje teže smanjenju broja stanovnika na Zemlji. Zakoni koje donosi razvijeni Zapad podržavaju kulturu smrti: zalažu se za pobačaje, eutanaziju, istospolne brakove. Ozakonjuju se progoni religija, osobito kršćanstva; zabranjuje isticanje križeva i drugog simboličnog znakovlja (prednjače zapadne zemlje: Francuska, Belgija, Nizozemska); potiče se tzv. liberalni humanizam kao nova totalitarna dogma; nameće se zatrovana i razularena maksima o protoku robe, ljudi i kapitala bez obzira na posljedice; gaji se duhovni nihilizam i relativizam izjednačavanjem dobra i zla; podržavaju se filozofske i sociološke lažne znanstvene teze o slobodi bez odgovornosti; podmeću se u školske programe maloljetnoj djeci prava na preuranjeni spolni život davanjem besplatnih injekcija, kondoma, uvođenjem tzv. rodnih sustava kojima se dokida obitelj, pa tako i pojmovi otac, majka, djed, baka itd.; psihologija podržava bolesni pedocentrizam (u sociološkoj literaturi s hrvatskog Filozofskog fakulteta: „Roditelji… pokažite djeci da se ne trebaju brinuti o vama…“); ponižavanjem religije i njezinih pripadnika dovodi se svijet u sukob civilizacija koji je eskalirao u terorizam. Zapadno društvo potonulo je u bezboštvo i civilizaciju smrti. Samo Bog može spasiti čovječanstvo i oprostiti nam kao na Golgoti.

 Globalizam – nova religija

Najveće svjetske organizacije poput UN-a i EU-a bave se nažalost i lukavim manipulacijama. One često pomažu nevladine organizacije s katoličkim predznakom poput „Catholic for Free Choice“ (Katolici za slobodan izbor), no ta organizacija ima agresivno i izrazito protukatoličko djelovanje, a dobiva velike donacije s ciljem da na razne načine zavara ljude. Ona je danas vrlo utjecajna u mnogim društvenim granama, pa i u odgojnim pitanjima na najvišoj razini. GlobalizamJedan joj je od zadataka ušutkati Svetu Stolicu i odvjetke katoličkih organizacija u svijetu. Njezine stvarne odjeke osjećamo i u Hrvatskoj.

Početci toga rastakanja kršćanske civilizacije europskih zemalja osnaženi su još od šezdesetih godina XX. stoljeća, osobito pojavama alternativnih skupina mladih koji su nakon „djece cvijeća“ i agresivnih „crvenih brigada“ donijeli pokrete pankera, darkera, sotonista, ateističkih perifernih agresivnih skupina raznih provenijencija. (Tako su se pred katedralom u Zagrebu okupljali sredinom osamdesetih godina darkeri, odjeveni u crno, bacali letke protiv Boga, Crkve, šarali prostačke parole, udarali časne sestre.)

SAD je centar svjetske moći pa se ispitivanja javnoga mnijenja uzimaju kao relevantna za zapadni svijet. Godine 1997. provedena je anketa u SAD-u kroz časopis „Parents“ (Roditelji). Postavljeni su kriteriji po značenju za američke obitelji. Prva je vrijednost bila odabir dobroga ili lošega za djecu. Rezultati su pokazali da djeca na prvo mjesto stavljaju svoj osobni uspjeh, bez obzira na sve ostalo.

Globalizam se u EU-u pretvorio u novu religiju u kojoj nema Boga, a ako ga ima – to sam ja! (To su parafrazirane riječi F. Nietzschea.)

Ujednačavanje duhovne strukture društva provodi se na razne zakonske i druge načine. Tako se rabi promjena LGTBterminologije koja uvodi na lukav način zlo u duhovno stanje društva: abortus (pobačaj) naziva se pravom na izbor, pravom na privatnost. Pokušaji da se mladi putem filmskih i drugih prikaza upozore na strahotu samoga čina pobačaja, nazivaju udruge feministica „govorom mržnje“. Dakle, sam čin zla je dobar, ali govoriti o njemu je „govor mržnje“. Tako nastaje inverzija i u njoj laž kao stožerni pojam.

Nije dopušteno u javnoj komunikaciji rabiti riječ homoseksualci i lezbijke jer se i to smatra „govorom mržnje“, nego se mora rabiti kratica LGBT, gay-prava i slično.

Da bi se strukturirala svijest mase, podmeću se u tzv. znanstvenim radovima netočne činjenice kao što je npr. da su svi veliki umovi bili homoseksualci.

Zabranjuje se tu sklonost promatrati kao bolest ili osobni izbor. U tu svrhu nasilno se prenose u javnosti, na ulicama i paradama zahtjevi za pravima te zanemarive manjine koja agresivno zahtijeva posvajanje tuđe djece, laboratorijski ili na sličan način stvorene djece, a analogno tomu zahtjevi se protežu i u nazivlje: više ne postoji otac, majka, ostala rodbina, nego roditelj A, B i tomu slično. Time se vješto izbjegava neprirodnost postojanja dvaju očeva ili dviju majki. Dijete se dovodi u strašnu situaciju, psihološki, društveno i sociološki neobjašnjivu u odnosu na drugu djecu koja žive u normalnim obiteljima.

Uništenje obitelji i jest glavni cilj takvoga zakonodavstva i rasapa tradicionalne svijesti društva. Razorenjem klasične kršćanske obitelji nastupa smrt kršćanske tradicije, najprije u javnosti i zakonodavstvu, a onda i privatnosti. Da bi se to ubrzalo, izbacuju se iz škola i sudova, kao temeljnih stožera čuvara tradicije, najprije javni simboli kršćanstva: križevi. Onda se to prenijelo na osobnu razinu pa se zabranjuje nošenje križa kao nakita u javnim službama, a isto tako i simbola drugih religija – muslimanske burke, mahrame, kefije i tomu slično.

Zemlje koje su imale velike kolonije (Engleska, Francuska, Belgija, Nizozemska, Španjolska, Portugal i druge) imaju danas velik postotak stanovništva podrijetlom iz tih kolonija. Njih odvaja od bivših robovlasnika boja kože, vjera, tradicija, kultura u najširem smislu riječi. Sloboda ulaska u prostor države bivših robovlasnika ne znači i slobodu življenja svoje kulture. Samo ako je u granicama novih globalističkih zakona. Oni počivaju na tzv. toleranciji koja je u stvarnosti isključiva i represivna. Od useljenika se očekuje da ostanu u poniženom položaju manualnih radnika, unatoč deklaratornom govoru o prilagođenosti kao modelu suživota. Gubitkom kolonija te bivše okrutne sile otvorile su granice svojih država, ali nisu prihvatile i kulturu koju su u nekadašnjim kolonijama gazile.

Navest ćemo samo dva primjera. U Čileu su bijelci postali moćni i okrutni kolonizatori. Najstrašnije uništenje domorodačkoga stanovništva odvijalo se osamdesetih godina 19. stoljeća i potrajalo do dvadesetih godina 20. stoljeća. Otimanjem zemlje i otkrićem zlata započelo je nezamislivo uništenje starosjedilaca. Osnivaju se velike farme „estancias“. Kao športski događaj organiziraju se lovovi na starosjedioce, s psima, kao oni lovovi na divlje zvijeri u zemljama odakle su došli osvajači koji sebe smatraju vrlo kulturnim narodima. Njihovi psi, otrovi, strašne nagrade i poticaji potiru bezazlene prastanovnike. Postoje lovci na Indiose koji dobivaju dva dolara za indijanski skalp, dva uha ili glavu. Bez obzira na uzrast. Nekoliko tisuća lubanja ubijenih starosjedilaca Čilea putovalo je krajem devetnaestoga stoljeća u antropološki muzej Velike Britanije. Silovalo se i ubijalo bez kontrole. Londonski cijenjeni listovi „The Daily News“ iz 1877. ili „The South American Missionary Magazine“ iz 1882. prizivali su otvoreno na istrjebljenje stanovnika Ognjene zemlje radi osnivanja velikih stočnih farmi. Tko danas zna koliko je strašnoga nasilja počinjeno u svim kolonijama, pa i Ognjenoj zemlji, koju su stanovnici, s rječnikom od 30 000 riječi (!), zvali Onasina…

Belgija je u Kongu počinila nečuvene zločine. Pobuna crnačkoga stanovništva ugušena je u krvi početkom dvadesetoga stoljeća, a belgijski kralj, prosvijećen i kulturan, naredio je da se svima ubijenima odrežu šake i pošalju u Bruxelles, usoljene.

U to isto vrijeme u toj našoj maloj, „zaostaloj“ i rascjepkanoj Hrvatskoj zemljici držali su u Saboru svoje govore Ante Starčević, Ivan Mažuranić, Eugen Kvaternik, J. J. Strossmayer, implementirajući kroz njih svu demokratsku i kršćansku sumu i baštinu Krista, pledirajući za pravdu i dostojanstvo!!! Isto će se dogoditi i u Drugom svjetskom ratu kad se pojavi veliki Alojzije Stepinac.

Dovoljna su ta dva primjera da se shvati papa Ivan Pavao II. koji je molio Boga da nama bijelcima oproste svi kontinenti – crni, žuti, crveni i smeđi koje smo zatirali stoljećima.

Tek poslije Drugoga svjetskoga rata napuštaju polako svoje kolonije velike zemlje okrutnosti. Zatirale su sjevernoameričke Indijance, srednjoameričke Indiose, afričke crnce, Indijce, Kineze, Vijetnamce, Aboridžine…

Robovlasnici nisu već tada imali kršćanske tradicijske dubine koje su stvorene od vremena benediktinaca, početka šestoga stoljeća. Raskol u kršćanstvu Europe na protestantizam i katoličanstvo pomogao je da obje strane pridonesu strahotama zlodjela nad ostalim kontinentima.

Sunovrat u ništavilo pomogli su i pravci u intelektualnim krugovima krajem osamnaestoga stoljeća: Francuska revolucija nije srušila samo kralja, nego i Boga. Ubijeno je na tisuće svećenika, zatvoreno tisuće crkvi, na oltaru u katedrali Notre Dame postavljena je bestidna gola ženska figura kao simbol novoga doba.

Izjednačavanje dobra i zla ili Svatko ima svoju istinu

Usporedno s tim zbivanjima, koja su poslije obuhvatila velike prostore tijekom dvadesetoga stoljeća i boljševičke revolucije, došlo se do izjednačavanja pojmova zlo i dobro. Može se činiti sve, bez obzira na posljedice. Svatko ima pravo na svoju istinu! Tako se nasilje nad djecom, koje se već danas tolerira u najkulturnijim i dobro uhranjenim zemljama EU-u, spustilo na dvanaest godina. U zakonu se ono tumači kao ljubav prema djeci koju i ona isto Crno bijelodoživljavaju. Ali za uništenje religije treba potaknuti mržnju na svećenike koji to prakticiraju pa se danas najviše govori o zlodjelima Crkve i procesuira upravo njih.

Borba da se to ostvari diljem svijeta izjednačava se s borbom za ljudska prava.

Likvidacija Deset zapovijedi Božjih naglo i silovito poprima sve više maha: u EU-u posve je normalno da ih više nema u školskim programima. Rušenja spomenika s takvim sadržajima događaju se i diljem SAD (pred sudom u Alabami, gradiću Montgomeryju i drugdje).

Kultura smrti nudi nove lažne vrijednosti mladima. Sve počinje bezazlenim projektima punim privlačnosti: odjeća koja sugerira bestidnost, slobodu pa čak i prostotu; poticanje na opsceni rječnik, silovitost i divlji glazbeni okviri, pojava sve razornijih tzv. rap-glazbenika, monotonim ponavljanjem kojim se ispire mozak, sotonističkim slavljima na rock-koncertima gdje nisu rijetkost ubojstva, smrti od droge i alkohola itd.

Postoje čitave kompanije koje se bave marketingom nudeći sve što mladi žele: one stvaraju prototipove svega što bolesna mašta može izmisliti. Tu je mook – karikatura divljega, nesputanog, nasilnog, nemoralnoga seksualnog manijaka; ili midriff – prerano sazrele tinejdžerke opsjednute izgledom i seksom, piercingom i tetovažama.

Hrvatska se odavno uključila u taj val pa i emisijama „Big Brother“. To su javni pozivi mladima da se bez rada i ikakvih znanja i kvaliteta pred kamerama natječu u razuzdanom životu, pa tko je žešći, nasilniji i izopačeniji, odnosi pobjedu. To posebno njeguju i potiču javni mediji, posebice televizijske kuće.

Najstrašniji pokušaji dolaze iz zakonodavnih središta – ministarstava za školstvo i odgoj mladih. Pojedini segmenti u humanističkim znanostima koji bi mogli osvijestiti djecu namjerno se izbacuju: djela iz lektire, povijesni događaji u pravom svjetlu. (Samo jedan primjer iz naše povjesnice: slavljenje 27. srpnja 1941. kao dana antifašizma zapravo je zatajeni pokolj dvije stotine hodočasnika katolika, kao i umorstvo župnika Gospodnetića kojega su partizani ispekli na ražnju! Tom zločinu se oni klanjaju i progone svakoga tko donosi istinu.)

Također se nasilno želi uvesti rodni pojam čovjeka koji ima izjednačiti bolesne i perverzne s normalnim obiteljima. Uvodi se informacija o seksu kroz tobožnju potrebu obaviještenosti djece u nižim razredima osnovne škole, kad ni psiha ni intelekt djeteta nisu u stanju podnijeti seksualne spoznaje. Nude im se kondomi i podučava kako se njima služiti, daju im se injekcije da se spriječe zaraze u djevojčica od dvanaest godina. Sve to dobiva naizgled naučno lice, čini se bezazleno i beznačajno za razvoj djeteta.

U svojoj biti to se pretvara u poziv za prerane seksualne veze, traume i jeftine pustolovne bolesne pojave koje promiču i američki i ini filmovi. Sve jače i sve dalje vodi ovaj put u traganje za neobičnim iskustvima, kamo spada i LGBT!

Pornografija nema limita, mrak tajnih udruga potiče praznovjerje, sotonističke sekte prinose čak ljudske žrtve! (Primjera ima mnogo i u Hrvatskoj. O tome je pisano.) Došlo je vrijeme Sotone kad se smatra da je zaraza sidom – „in“! U korijenu svega su laž i nasilje nad prirodnim redom.

To je u Hrvatskoj u vrijeme ministra J. koji predvodi mediokritete postala ponuda pa i prisila na kulturu kao zlostavljačicu djece, izjednačavanjem svih sadržaja razina zla pod formom liberalne demokracije. Tome su uvelike pomagali mediji koji širenjem niskih strasti i bijede duha potiču na nasilje nad sobom i drugima. (Sve učestalija nasilja koja provode sama djeca nad svojim vršnjacima, šire se iz SAD-a diljem svijeta!)

Taj rani i nekontrolirani razuzdani život ima za posljedicu neplodnost djevojaka, ali i mladića. (Tomu treba dodati krajnju nebrigu za obiteljske zakone koji ne potiču rađanje djece.) Sve je to kultura smrti koja se nudi i zavodi mlade.

Ideologije ne trpe Boga

Posebice su kulturu smrti razvili i do danas infiltrirani u razne tzv. nevladine udruge bliske vlastima podržavali komunisti i nacisti. Svaka ideološka diktatura najprije ukida Boga. Bog kao anomalija koja zaglupljuje narod. Onda na red dolazi pojam domovine pa obitelj kao temeljna jedinka društva. Iz samo četiri citata „velikoga“ Lenjina posve je razvidno:

„Revoluciji povjesničari nisu potrebni!“

„Meni se za Rusiju fućka – ja sam boljševik!“

„Neka 90% ruskoga naroda krepa – bitno je da 10% doživi svjetsku revoluciju!“

„Struja će postati bog!“

Komunizam, nacizam i globalizam nisu održivi. Za njih ljudi mogu samo umrijeti, lagati, ubijati, prolijevati krv. Nitko sa savješću i dubokom spoznajom svoga bića ne može poželjeti trijumf tim sustavima. Duh tih sustava briše Boga i stvara preduvjete za svijet globalizma u kojem se pod formom demokracije i širenjem medija potiču niske strasti, bijeda duha i nasilje prema sebi i drugima.

Veliki spisatelji spoznali su te dvije provalije koje vode u pakao pa je tako Czeslaw Milosz govorio o komunizmu u „Zasužnjenom umu“ i taj govor je nepobitno i strašno svjedočenje o biti te ideologije. U njoj nema više etike, nju je zamijenila odanost partiji. U srži svega postoji jezgra tame koja počiva na laži, okrutnosti i moći. Ne postoji vizija sutrašnjice osim ako nije partijska.

Sustav je građen tako da običnoga čovjeka pretvara u klona ili u beštiju. Klonovi su čuvari u logorima u koje dovoze milijune klasnih neprijatelja, tobožnjih izdajica. Glavna poluga sustava je vlast nad umovima.

Dvadeseto stoljeće razdoblje je kad je Europa uronila u mrak i okrutnost.

Stvaraju se goleme kartoteke zločina, čuvaju se na tajnim i sigurnim mjestima. Možda se u budućnosti pronađu i otvore (Hrvatska nije otvorila sve svoje arhive! Partija komunista još drži i objekte i dokumente koje je ona prisvojila), ali je vjerojatnije da će biti desetkovane ili potpuno uništene.

Uništeni će biti i narodi. (U trenutku stvaranja SSSR-a bilo je 220 naroda, poslije Staljinove epohe ostalo je pedesetak!) Isto vrijedi za Hrvatsku. Analogija s malim narodima je sljedeća: narodi dolaze i odlaze, kaže tovariš Staljin, ali zemlje ostaju. Litve će biti, ali Litavaca ne će biti! Hrvatske će biti, ali Hrvata ne će biti. (Od 2000. godine hrvatska nacija naglo izumire!)To je povijesna nužnost koju nam nudi kao vrstu kuge komunizam koji je preživio u glavama sljedbenika učlanjenim u tzv. lijeve globalističke stranke.

Oni ne zaboravljaju kako su u svakoj prijestolnici crvenoga carstva dugo u noć gorjela svjetla na zgradama CK. Tamo su za stolovima sjedili poznavatelji djela Marxa, Engelsa, Tita, Lenjina, Staljina, Kardelja, Bakarića… To su njihovi očevi, djedovi ili oni sami. Čitave skupine stanovništva bile su predmetom njihova sumnjičava istraživanja i likvidacije. Tu su stolovali odabrani vojnici partije koji procjenjuju opasne nijanse u govoru i mislima, a znaju da su najopasnije u djelima filozofije, književnosti, povijesti, povijesti umjetnosti i književnoj kritici.

Stoga se partija i njezini sljedbenici bore protiv bilo kakve objave posezanja u dubinu ljudskoga bića. Ono što se ne vidi – ne postoji. Ne postoji ljudska duša, analogno tomu ni Bog, religijske predodžbe, apstraktni pojmovi vezani uz ta područja: milosrđe, apsolutna ljepota, dobrota i tomu slično. O uskrsnuću nema ni govora. Cilj ljudskoga života jest smrt. Treba stvoriti jalovu, pustu, uništenu zemlju jer ona je puno strašnija od imaginarne. Treba vjerovati jedino u partijsku direktivu (bez obzira na to je li ona nacistička ili komunistička) jer ona postavlja poredak vrijednosti koji ne počiva na istini, osobito ne na Isusovoj istini ili kakvom drugom metafizičkom temelju. Tragedija dvadesetoga stoljeća posebice je u tome vjerovanju da takva istina ne postoji. To su nam nudili kao povijesnu nužnost koju moramo prihvatiti kao kugu. To čine i danas u 2021. godini. Prihvaćanjem takvoga stava prestat ćemo roniti suze za žrtvama. Oni imaju zadatak poraditi na zaboravu, potiranju povijesti, stoga ona rečenica Lenjina, začetnika najstrašnijih izuma gulaga, kako revoluciji ne trebaju povjesničari, ima golemo značenje i posljedice.

Ali muza Klio odvratila im je podsmijehom. Ona je oslonjena na štap istine i razgrće male podle štakorske rupe u kojima još skrivajući se počivaju ostatci sljedbenika crvenoga carstva. (Ona je razotkrila mnoge prijevare. Samo jedan primjer: područje Lepe Bukve kod Macelja proglašeno je Titovim lovištem 1945. i zabranjen je pristup. Ali gospodin Fran Živičnjak, jedan od preživjelih na Križnom putu, opisao je u knjizi zločine baš u tome području. Iste godine nađen je ubijen u svom stanu. U novoj hrvatskoj državi. Pod nerazjašnjenim okolnostima. Državna komisija počinje istraživanja na tom Titovu lovištu 24. lipnja 1992. godine i pronalazi 23 masovne grobnice s 1163 žrtve. Međutim, već 17. kolovoza 1992. netko je naredio da se istrage prekinu!)

Europa i svijet između života i smrti

Ostarjela, troma od sitosti, ohola do bola, neosjetljiva na tuđe dostojanstvo, osjetljiva na svoje. To je današnja Europa. Svoje materijalističke i scijentističke visoke rezultate diže u visine najviših civilizacijskih dosega. EU, tj. Europski savjet prihvatio je u studenom 1996. godine tzv. Biotehničku konvenciju. Jedino ju nije prihvatila Njemačka zbog nedopustivih zahvata koje ona omogućava nad ljudima i embrijima koje ne tretira kao ljudska bića. Tu se u Konvenciji spominje dopuštenje za istraživanje nad prekobrojnim embrijima „u interesu njihova razvitka“. Kakvoga razvitka? Samo u Velikoj Britaniji ubijeno je u kratkom roku tisuće „zaboravljenih“ embrija u raznim razdobljima života. Ta Konvencija dopušta i pokuse nad starim osobama.

Mnoštvom drugih zakona i zaključaka u diskusijama o budućem smjeru biopolitike stoji netaknuto pitanje ljudskoga dostojanstva. (Nemoguća istina postalo je ozakonjenje raznih izopačenje, pa čak i spolno općenje sa životinjama. Danska je preuzela vodstvo.)

Tu je granica pada u znanstveno barbarstvo, genetsku Hirošimu, koja dopušta u budućnosti (čini se da je ta budućnost stigla!) da se umjetno uzgojene embrije, bez obzira na to jesu li iz majčine utrobe, promatra i dijagnosticira s njihovim urođenim ili umjetno izazvanim deformitetima, rabi u znanstvene svrhe sa smrtnim završetkom. Oni postaju legla koja se ubijaju ili se režu u komade i daruju za transplantacijske organe.

Dakle, ovo je doba kad se znanstvenim temeljima genetike bave ne samo odgovorni i moralni znanstvenici, nego i političari, profiteri, velike kompanije u kojima moralne granice ne postoje. Možda je, kao i uvijek, samo manjina svjesna da se radi o životu i smrti. EU ima svjesne i odgovorne ljude, koji iako su u manjini, pokušavaju spriječiti pokuse umjetno proizvedenim virusima, zagađenjem, pokusima na štetu ljudskoga života i dostojanstva, a osobito genomskom prehranom.

Zagovornici života i dostojanstva čovjeka oslanjaju se na vjerske istine. Vrhovni poglavari Katoličke Crkve poručuju iz Rima u formulama: mir, humanost, milosrđe, pravo na život, vjernost Isusovu nauku, pokajanje, stid, grijeh. Možda je činjenica koju je uočio papa Franjo da je čovječanstvo izgubivši osjećaj za grijeh, svijest o grijehu, jedan od glavnih uzroka pada u taj relativizam koji se globalistički širi. Uništenje Boga, nevjera u njegovo postojanje, nevjera kao dio suvremenoga scijentizma i materijalizma, stavila je na mjesto crkve, ispovjedaonice i Boga – psihijatrijsku stolicu. Ustalilo se mišljenje da ne postoji samo jedna istina, nego svatko ima pravo na svoju istinu. Pojam grijeha, ako se i osjeća negdje u dubinama duše, smatra se da nije izlječiv putem vjere, nego medikamentima ili je potpuno neizlječiv. Čovječanstvo razvijenoga Zapada nalazi se u fazi da grijehe ne može prepoznati pa analogno tomu ni oprostiti. Dakle, nedostaje iskustvo milosrđa. Njega je zamijenila tolerancija.

Ne postoji više uvjerenje mogućnosti otkupljenja, „ljudi više ne vide ruku koja te podiže, zagrljaj koji te spašava, oprašta ti, koji te oslobađa, preplavljuje te beskrajnom i strpljivom ljubavlju…“ (riječi pape Franje u knjizi „Bog je milosrđe“, Split, Verbum, 2016.).

Činjenica je da danas pojam grijeha polako iščezava iz zapadne civilizacije. Zajedno s Bogom nestaje i Deset Božjih zapovijedi.

Najomiljeniji način tzv. demokratskih sekularnih zakonodavstava jest uklapanje spomenute tolerancije kao i humanosti suosjećanja umjesto bilo koje religije. To se svodi na ljudsko lice. Čovjek može patiti, suosjećati i ne ostati ravnodušan na tuđu bol. Najčešće samo kraće vrijeme i vrlo često samo ako ne ide na njegovu štetu ili od njegova dijela koji posjeduje na ovoj zemlji. Danas se većinom pomaže od viška.

Strašna je činjenica da većinu bogatstava na svijetu drži u svojim rukama nekoliko stotina obitelji. Mrvice koje se od milijardera dijele umirućim kontinentima predstavljaju cinizam. (Jednako tako je cinizam i okrutnost naplaćivanje poreza u korist države kod darovanja hrane za siromašne!! Hrvatska spada u takve zemlje!) Kratko suosjećanje modernoga zapadnjaka sažima se najčešće u onih nekoliko minuta pred ekranom TV-a dok gleda slike gladne djece Afrike, Indije, Južne Amerike, pa potom organizira neku besmislenu akciju i skupljeni prilog pošalje posredovanjem vrlo nepouzdanih krakova raznih razvikanih organizacija. Taj novac rijetko dolazi u cijelosti do adresata.

S vremenom siti dio čovječanstva biva zahvaćen globalizacijom ravnodušnosti. Ravnodušnost je jedan od najčešćih grijeha obezboženoga čovjeka Zapada, hladnoća osjećaja koji više nisu u stanju prihvatiti siromaha, grješnika, marginaliziranoga. Taj se okrutni i ledeni dio duše očituje u svakodnevici materijalnoga, ali i u duhovnom svijetu filozofije, sociologije, psihologije, književnosti i sličnih disciplina koje su stale na prijestolje umjesto Boga. Sarkastični i na prvi pogled neutralna stajališta u tim tzv. humanističkim disciplinama imaju temelj u davnim riječima – s onu stranu dobra i zla. Gospodin koji je to smislio (J. P. Sartre) osobno je spoznao veličinu zla u posjetu SSSR-u, ali ga je prešutio, a sam je živio u izobilju, sa sluškinjama, s prijezirom prema Bogu, daleko od sedam tjelesnih djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike pomagati i mrtva pokopati.

Ako tomu dodamo djela duhovnoga milosrđa: u dvojbama savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti – približili bismo se idealima kršćanskoga milosrđa. U nama bi prevladala Ljubav. U toj spoznaji život bi postao neprocjenjiv dar. Naš boravak u ovom životu daje nam prilike da ostvarimo djela tjelesnih i duhovnih milosrđa koja su odsjaj velike Ljubavi. Smisao života. Smisao je uvijek iznad svakodnevice i vidljivoga svijeta. Bez njega život nema vrijednosti. Sav scijentizam i materijalizam ne mogu zamijeniti metafizički svijet vrijednosti koji se očituje jedino u Bogu, proizlazi od Boga.

Stepinac kao putokaz

Iz sačuvanih riječi koje nam je uputio blaženi Alojzije Stepinac tijekom svoga života, iz njegova postupanja i nadahnuća, izrastao je pred nama lik snažnoga i neprilagođenoga čovjeka: nikada nije prihvatio ništavnosti, ružnoće, nepravde, podlosti, servilnosti izdajstva ma koliko je visoko stajao u „zemaljskom gradu“.

Nije pristao biti globalistički bezdoman, uvijek je za njega središte svijeta i utočište bilo malo mjesto Krašić koje je StepinacOn uzdigao na najvišu razinu koju ne može dostići nikakva globalizacijska misao, mjesto iznad zemaljske moći jer je sazdano od sna, ljubavi i boli. Samo u takvim okvirima čovjek pretvara svoje sumorne zemaljske dane u nedostižne visine.

Alojzije Zatočeni odbio je živjeti u kriptohrvatstvu, u getu, već je uzeo slobodu po cijenu života. I u logoru je bio slobodan unatoč zidinama i stražarima, unatoč trovanju, jer nije mu nedostajalo ni jedno „zlatno tele“, nije imao potrebu uzdizanja nad mase, nad svoj narod za koji je molio jer je taj narod živio u nepodnošljivoj poniženosti.

Već onda je bio vođa svoga hrvatskoga naroda jer nije umislio da je Bog, nego je bio svjestan svoje slabašnosti i uzdao se u Božju pomoć: In te, Domine, speravi! Gledao je samilosno čuvare koji su ga ponižavali i molio za njihovo obraćenje. Oni su to na neki način osjećali.

U dalekoj budućnosti ostat će sjećanja na takve svete ljude koje uvijek možemo dodirnuti kroz metafiziku Božje nazočnosti. Kad to odbacimo, život postaje besmislen. Materijalizam i scijentizam donijet će u budućnosti mogućnost da čovjek sve dozna o svojoj genetici, pa i trenutak smrti. Priča kaže da je Bog sišao na Zemlju da vidi što ljudi rade. Ugleda jednoga koji gradi kuću od koprivina lišća. Upita ga zašto to radi. Ovaj rezignirano odgovori da će živjeti samo do jeseni i nastavi bez nade i bez Boga svoj kratki život. Znanost mu je sve objasnila.

Alojzije naš ostavio nam je u nasljeđe nadu i vjeru u Boga. Ljudi to osjećaju i nikada prekinuta hodočasnička povorka na njegov grob svjedoči da ta metafizika postaje sve jača. Alojzije je bio vjerodostojan svjedok svojega doba.

Papa Ivan Pavao II. rekao je: „Bit ćete mi svjedoci“. Kleknuo je na Alojzijevu grobu i poklonio se. Taj Poljak velikoga srca stavio je ruku na našu hrvatsku tugu i rekao: ove mi ne dirajte, oni su patnički narod. Znao je našu povijest, naše žrtve, nosio ih u srcu kao i svoje poljske. Čovjek se ne spašava u masi, svatko ima osobno spasenje i svatko svjedoči za sebe. A sveti Ivan od Križa rekao je: „U predvečerje života bit ćemo suđeni po ljubavi.“

Nevenka Nekić, književnica

 

 

 

Sri, 27-10-2021, 00:23:28

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.