Prosvjedi i pljuvačka

Zaboravljanje je sudbina većine ljudi u starijim godinama. Tako se čovjek sjeća nekoga zbivanja samo u stresnim slikama ili po nekom drugom ključu, ali ostaje oko događaja neka nezaboravna aureola koja nikada ne blijedi.

Nikako ne mogu pronaći točan datum kada je počeo prvi prosvjed policije koja se našla izbačena iz službe na ulici, a Nekićzbilo se to nekako brzo iza smrti predsjednika Tuđmana. Zauzeli su na Markovu trgu prostor na stražnjoj plohi iza Markove crkve i razapeli mali šator, u ljetnim mjesecima suncobran, a spavali su na smjenu u sakristiji Markove crkve. Tu su prostrli strunjače i luft-madrace i tavorili u nadi da će im se iz Sabora ili Vlade netko obratiti. Bilo je vrlo mučno gledati njihove jade osobito zimi jer oni su izdržali godinu dana. Neke od njih susretala sam kasnije na drugim prosvjedima pa i na onom iz 2012. o kojem želim progovoriti.

Tri do četiri dana u tjednu dolazila sam k njima kao i mnogi drugi ljudi, donosili smo nešto hrane, a najviše je stizalo, koliko se sjećam, iz župnoga dvora. Osobito smo često bile nazočne kolegica dr. Ružica Ćavar i moja malenkost pa i na Svetoj misi koju su prosvjednici imali redovito u Markovoj crkvi. Kasnije se mnogi sjećaju dr. Ćavar kojoj je pusićkin aktivist Kovačić, uhranjeni mužjak, slomio ruku na Cvjetnom trgu. I nikom ništa! Eto novog udžbenika za povijest! Svoju pravdu policijski službenici nisu dočekali.

Prosvjedi protiv „drugarce Jace“

Pisali smo kao svjedoci o raznim događajima pa tako mislim da treba svjedočiti i o prosvjedima u vrijeme vladavine Jaca Kosor„drugarce Jace“, kumrovečko-pančevačkog đaka. Naši branitelji zakazali su prosvjed imajući golemih razloga koji, nažalost, nisu posve iščeznuli ni danas. Prosvjed je okupio branitelje i nas ostale na Jelačićevom trgu, a najavili su dolazak i branitelji iz raznih hrvatskih krajeva. Najprije su ih zaustavili na prilazima Zagrebu pa smo mi koji čekamo proveli vrijeme u pjesmi i govorima. Dolazak branitelja iz pravca Slavonije bio je popraćen gromoglasnim pljeskom i pjesmom.

Vijale su zrakom hrvatske zastave, opet se osjećalo jedinstvo i nada kao davne 1991. Sve je bilo posve slavljenički i uredno, ali ne zadugo! Netko je spremao lažni dodatni prosvjed koji se pojavio u liku desetak balavaca, tzv. fejsbukovaca, koji su se spustili niz Radićevu ulicu u kojoj se baš uređivao kolnik. Ovaj se sastoji od kamenih kocaka koje su bile izvađene i neke su stajale poslagane uz rub prolaza. Mladi JastrebOne su postale ubojiti materijal koji su mladi fejsaši uzeli u ruke i bacali prema našem skupu. Čudom nitko nije ranjen ni ubijen, a oni su urlali kako treba srušiti jacu, kako treba razoriti Sabor, kako će ići baciti iz stana jacu i tome slično. Tako je sve postalo ružno, nasilno, lažno, prostački, populistički. Na čelu je bukača bio tada Nitko, a zvao se kao davni čestiti haesesovac koji je platio krvlju svoj radićevski san one kobne 1928. u Beogradu... Taj balavac je učinio sljedeće: na upozorenje Mladoga Jastreba, koji je istupio i zamolio da se uklone i ne unose nasilje u mirni prosvjed, balonja je uhvatio iz dubine grla hračak i pljunuo po Mladome Jastrebu.

Tako je počeo uspon šačice neobrazovanih gotovana koji će se popeti u Sabor, kažem popeti, na četiri se noge lakše penje, ali narod nije prepoznao opsjenare i dao im je svoje glasove. Propast tvoja iz tebe samoga, moj narode! O toj tada nepoznatoj grupici danas se sve zna - jedino se ne zna tko je financirao njihov pohod.

555 dana

Svima je vjerojatno u sjećanju šator u Savskoj cesti pred Ministarstvom branitelja, koje je Ministarstvo tada vodio po ŠatorTaj Šator pred Savskom 66 nalazio se nasuprot Učiteljskoj akademiji, u čijem dvorištu pod drvećem leže stotine mrtvih iz pokolja 1945. i ne dozvoljavaju nam da ih otkopamo. To je samo jedna od brojnih grobnica iz vremena kad su nas svega „oslobodili“.intelektu i hrabrosti poznati div. I taj je šator dio moga sjećanja, mojih suza (smrt braniteljice invalida) i sudjelovanja savskasvojim malim snagama u njihovoj potrazi za istinom i pravdom. Dolazili smo koliko su nam snage dozvoljavale, ponešto simbolično donijeli, bilo osobno, ili u društvu Hrvatskog etičkog sudišta na čelu s časnim dr. Zvonimirom Šeparovićem. (Ovoga trena časni starina Šeparović vuče se po sudu na tužbu nekoga stankovića koji ga utužuje da je rekao o nedopustivosti izjava...itd... itd...) Taj Šator pred Savskom 66 nalazio se nasuprot Učiteljskoj akademiji, u čijem dvorištu pod drvećem leže stotine mrtvih iz pokolja 1945. i ne dozvoljavaju nam da ih otkopamo. To je samo jedna od brojnih grobnica iz vremena kad su nas svega „oslobodili“.

U taj Šator dolazila sam i na programe koje su neki umjetnici darovali braniteljima. Osobno sam sretna za mali dar s moje strane: izvela sam sama svoju monodramu koja je PoniznostKako EU i SAD drže do svojih branitelja? Kako su ih primili i počastili, osigurali dostojne mirovine, domove, bolnice za veterane, kako im se obraćaju: premijerka zloglasnoga Albiona kaže: ponizna je pred njihovom slavom i hrabrošću. Ponizna. Tko je ikada iz našega političkoga establišmenta izgovorio riječ - PONIZAN?! sadržajno vrlo korespondirala s čitavom političkom situacijom, iako se odnosi na period od Prvoga svjetskoga rata do Domovinskoga obrambenoga rata.

Izdržali su 555 dana! Optužili su ih za lažne rane, velike mirovine i raskoš života na račun drugih, za pokušaj miniranja ulice i mnoštvo drugih podlosti. Na kraju ovoga prosvjeda gledali smo užasnu scenu do zuba naoružanih policajaca, a ddmeđu njima i onih nevinih, koji su nasrnuli na branitelje u Markovoj crkvi. Ta je bitka najsramotnija u cijeloj hrvatskoj povijesti. Netko će ipak jednoga dana odgovarati, ako ne na ovoj zemlji, onda tamo kud za vazda gre se! Bilo je to 29. svibnja 2015.!

Sada, kad se iz gnojnoga čira u javnost prosula smradna tekućina o mnogim sudionicima fejsovaca i njihovim lažnim živim zidovima, pred nama se pojavljuje sva bijeda ne samo njihovih nastupa u nekada Hrvatskom državnom saboru, nego i njihova gostovanja nas zapljuskuju odvratnim optužbama da smo fašisti, pa se bane po beogradima i drugim destinacijama, čudesna pernata ženskadija i muškadija?! i zbore novojezikom odnegda omiljelom jugovinašima, uz pomoć poštapalica tipa- uopšte, determinisanje itd. - jer oni su duhovno u regionu. Bili i ostali. U njemu će i umrijeti.

A kako EU i SAD drže do svojih branitelja? Kako su ih primili i počastili, osigurali dostojne mirovine, domove, bolnice za veterane, kako im se obraćaju: premijerka zloglasnoga Albiona kaže: ponizna je pred njihovom slavom i hrabrošću. Ponizna. Tko je ikada iz našega političkoga establišmenta izgovorio riječ - PONIZAN?!

Nevenka Nekić

Uto, 15-10-2019, 09:52:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.