Križ je u zemlju Bosnu duboko zabijen

Ljeta 1999. pronašli smo posmrtne ostatke naših dragih najbližih umorenih na strašni način u Vukovaru. Ležali su od onoga kobnoga rujna 1991. kad je palo Sajmište, najprije po jamama, onda na Kuginom groblju pa na koncu u dugačkoj jami na velikom groblju s mnogim drugim žrtvama kamo ih je preselila, da se sakrije Sv. Ivo Podmilacjeistina, nova stanimirovićevska vlast u Vukovaru poslije „oslobođenja“. Tako smo ih pokopali vreloga dana u srpnju na vukovarskom groblju i stajali pokraj pet kovčega u kojima više nisu bila tijela nego posmrtni ostatci.

U jesen 1998. kad smo krenuli na putovanje Bosnom, nismo BosnaSablasne su planine bile te noći, a i imena im zvuče jadovno: Čemernica i Manjača prate putnika uz klanac sve do Banja Luke. Ova nas je dočekala u noći utihla i pusta, nekad bogata i nastanjena brojnim Hrvatima, s otmjenom Gospodskom ulicom, sada srpska, dočekala nas je u gomilama smeća koje se očito godinama nije odvozilo. Šutjeli smo i zaprepašteno gledali. Ostavljali smo Bosnu i u meni su zvučale riječi moćnoga fra Duvnjaka koji nas je dan ranije pozdravio u Kraljevoj Sutjesci rekavši: Križ je u zemlju Bosnu duboko zabijen.još znali gdje počivaju naši mrtvi. Bol za željom spoznaje posljednjega počivališta putovala je s nama.

Hrvatsko kulturno društvo Napredak povelo nas je na putovanje povodom 85. Obljetnice Napretkove palače u Sarajevu. Kažem povelo nas članove raznih organizacija za kulturu (Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, HAZiU) u posjet značajnim samostanima i mjestima svježe tragedije pretužne hrvatske Bosne. Pisala sam o tom putu i dio toga krvavoga geografskog upoznavanja Bosne objavio je Dubravko Horvatić u velikoj knjizi antologijskoga karaktera „Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas“ (Zagreb, 2002.)

O posjetima raznim lokacijama ne ću ovom prigodom, izdvojit ću samo susret s Podmilačjem.

Potaknulo me danas na to objavljivanje po običaju lažnih optužnica sa srpske i srbijanske strane u kojima se optužuje Damira Krstičevića za masakr srbijanskih „izbjeglica“, čak 120000 kod Jajca godine 1995.

Do temelja srušena crkva Svetoga Ive

Naš dolazak u Podmilačje bio je u kasnoj jeseni spomenute 1998. godine. Na mjestu smo u njedrima brda gdje je stoljećima stajala crkva Svetoga Ive. Sada je do temelja srušena i nad nekoliko centimetara krhotina slušamo u tmini ove jeseni priču. Punih pet stotina godina tu je, na zaravanku iznad brzoga Vrbasa, stajala mala, skromna, a u duhu veličanstvena crkva još od vremena bosanskih kraljeva i Hrvojeva grada Jajca. Posljednjih dana listopada 1992. godine starim austrijskim putom prema Travniku gole živote spašavala je golema biblijska povorka od 30 000 Sveti IvoHrvata i Muslimana iz Jajca i okolice. Kao i uvijek za posljednjih 700 godina, s narodom u najstrašnijim trenutcima bili su i njegovi ujaci, bosanski fratri.

A onda prvoga dana ožujka 1993. začula se u šest sati navečer iz Podmilačja strahovita eksplozija. To Srbi ruše crkvu Svetoga Ive, a u njezinu sklopu i onu staru , iz srednjega vijeka, koju ni Osmanlije nisu za 400 godina dirali. Svi su dolazili u tu crkvu- i katolici i pravoslavni i muslimani- jer tu su bili oni fratri koji su istjerivali zloduhe. Priča nam fra Marko, koji sada stanuje u maloj baraci kraj ledine gdje je nekada bila slavna crkvica, legendu kako je crkva sama prešla iz sela Pšenika sa suprotne strane Vrbasa zbog toga što su Turci u nju koze gonili. I kako je prešla, postala je sveta i čudotvorna. I onda i danas svijet struže crkveno kamenje i nosi kući kao ljekoviti prah, u njoj se događaju čudotvorna izlječenja a posvećeni fratri mogu ovdje izagnati đavle iz opsjednutih.

Toga 1. ožujka 1993. Srbi su u tu malu crkvu utjerali kamion eksploziva i ona se rasprsnula u sitne komadiće, tako Crnodaleko da su nađeni kilometrima prosuti po šumama i proplancima. U blizini više nije bilo stanovnika, Hrvati i muslimani protjerani iz Jajca , ako nisu prije toga ubijeni, a ta velika izbjeglička kolona kao da je prolazila te sumorne jeseni kraj nas dok nam fra Marko pripovijeda. Stari dobri dusi čuvari nemaju više staništa, sveti prostor. Postoji samo vjera i nada da će zlodusi koji su je uništili, jednom nestati i da će na tom istom mjestu stajati ista crkva. To se nasreću i ostvarilo. Pođite u Podmilačje, divan je prizor i tajanstveni osjećaj bitke dobra i zla.

Ima jedna neopisiva i neobjašnjiva pojava u tome zlodjelu Srba: nestalo je apsolutno svega prilikom miniranja. Kad su se fratri vratili, na ostatcima sravnjene površine našli su netaknuta dva kipa visine nešto manje od metra: Svetoga Ivana koji stoji i drži u ruci Janje i Knjigu sa sedam pečata i kip Isusa Krista. I zaista, kod gradnje replike stare crkve, stavljeni su privremeno pokraj vrata. Razvijani svijetom zlodusi se boje ove Knjige, znaju da će biti prognani kao i uvijek s ovoga zgarišta.

Podmilačje i Damir Krstičević

Ne znam kakve je ratne operacije naš Damir Krstičević vršio u kojima je čak 120 000 Srba protjerao. Odakle? Ni to ne znam. Znam da su se neki iz one kolone od 30 000 Hrvata i muslimana koji su bježali 1992. vratili i susreli smo ih u Jajcu i putom. A ta mržnja na našega Krstičevića ima izvorište u sablasnoj nazočnosti zloduha koji su rušili i crkvu Krstičeviću Podmilačju, ona se raspršila po Bosni, ta mržnja, rasuta po njihovom srpskom Balkanu i gdje padne, buja kao otrovna gljiva. A naš ratnik ponižen i s pravom ogorčen ne mora misliti da je osamljen. Mi znamo da treba biti spreman za drage komšije. Stoga se obnavlja vojska, dostojanstvena i obrazovana za nova tehnička vojna znanja. I to njih zloduhe boli. Ovo je primjer kako davno povijesno sjećanje nastavlja svoj čudesni život u dionicama koje na prvi pogled imaju tako različit put: Podmilačje i Damir Krstičević. Poštujemo i podržavamo nastojanja ratnika Damira Krstičevića.

Sablasne su planine bile te noći, a i imena im zvuče jadovno: Čemernica i Manjača prate putnika uz klanac sve do Banja Luke. Ova nas je dočekala u noći utihla i pusta, nekad bogata i nastanjena brojnim Hrvatima, s otmjenom Gospodskom ulicom, sada srpska, dočekala nas je u gomilama smeća koje se očito godinama nije odvozilo. Šutjeli smo i zaprepašteno gledali.

Ostavljali smo Bosnu i u meni su zvučale riječi moćnoga fra Duvnjaka koji nas je dan ranije pozdravio u Kraljevoj Sutjesci rekavši: Križ je u zemlju Bosnu duboko zabijen.

Nevenka Nekić

Pon, 27-05-2019, 08:48:43

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.