Svaka sila za vremena!

Može li itko zamisliti moju osobu kao opasnost za hrvatsku državu? Može: Povjerenstvo za sukob interesa u Hrvatskom državnom saboru. Dakle, s potpisom meni posve nepoznate osobe, koja je vjerojatno JugosramijaNe ću spominjati divne dane u jugosramiji (kako bi rekao kolega Vjenceslav Čižek kojega su oslijepili u zeničkoj tamnici) kada nisam mogla ništa objaviti osim u getoiziranom časopisu „Marulić“, kada su me pozivali na informativne razgovore kao i mojega supruga, prijetili otpustom iz profesorske službe, oduzeli pravo na telefon koji smo dobili dan poslije izbora 1990.!, pokušali oduzeti majci starici sobu bez sanitarija koju je imala u zgradi što je pripadala bivšem Saboru islavna i puna zasluga za hrvatsku državu i narod, samo svojom krivicom nisam upoznala to djelo, pišu mi iz toga Nevenka NekićPovjerenstva i od proljeća ove godine provode neki progon moje planetarno opasne osobe tražeći da podastrem dokaze, dokaze za sukob interesa ministrice i u novijim dopisima čak njenoga brata o kojem nemam pojma da postoji.

A radi se o sljedećem: povodom gadosti koje izvodi neki frljić na daskama u kazalištima, svaki puta sve strašnije i zloćudnije po Hrvate i državu Hrvatsku, napisah tekst kojim se zgražam nad takvim djelom i pitam zašto dobiva subvencije od ministarstva i tko zagovara takvu lažnu slobodu. Jer sloboda je odgovornost za izrečeno i počinjeno djelo i njegove posljedice, a novac za takve blago reći svinjarije ide iz mojega skromnoga džepa umirovljene profesorice. Dakle, o tim nedjelima dotičnoga bolesnoga uma pisah kao i stotine drugih ljudi u RH koji se bave pisanjem. (Na primjer o tome je neposredno prije mene pisala bivša ugledna predsjednica Društva hrvatskih književnika Marija Peakić Mikuljan i tekst uredno objavila na istom portalu HKV!)

Sukob s lažima i podlostima

Ali, možda je mene lakše progoniti nego druge književnike i književnice, puno lakše nego pisce iz DHP!, jer iza mene Crnone stoji nikakva stranka, sila, policija, novac, ugledni tajkuni, slavni političari, jednom riječju nitko i ništa. Stojim sama nekako sukobljena s lažima i podlostima i branim se samo perom. Stoga se već po ne znam koji puta dogodilo da sam pozvana na odgovornost za tuđa nedjela kojima se odupirem. Ne ću spominjati divne dane u jugosramiji (kako bi rekao kolega Vjenceslav Čižek kojega su oslijepili u zeničkoj tamnici) kada nisam mogla ništa objaviti osim u getoiziranom časopisu „Marulić“, kada su me pozivali na informativne razgovore kao i mojega supruga, prijetili otpustom iz profesorske službe, oduzeli pravo na telefon koji smo dobili dan poslije izbora 1990.!, pokušali oduzeti majci starici sobu bez sanitarija koju je imala u zgradi što je pripadala bivšem Saboru i kojom je upravljala neka agata u ime ondašnjega komunističkoga Sabora s kojom smo se pet godina sudili jer je tvrdila da imamo vilu na sjeveru grada! Hic!

I onda i sada stanovali smo u suterenskom stanu od 45 kvadrata nas petero! Taj smo sud dobili jer je ipak počivao Viktor Vidana samim lažima te osobe. Sve i još puno toga ostalo je iza nas. (Preporučam svoju knjigu memoara“Moja dva stoljeća“ ne radi mojega materijalnoga dobitka koji je posve beznačajan i računa se u jednoznamenkastoj brojci, nego radi spoznaje o veličini podlosti u kojoj smo proživjeli svoj najbolji vijek.)

Nije uopće ugodno stavljati u javnost podatke ovakve vrste jer ima svakakvih namjernih i nenamjernih budala i pakosnika, kao i dobrih ljudi, pa se isti osobni podatci tumače u slobodnoj portalskoj sajmenoj rasprodaji na čudesne načine. A baš kad smo mislili da se to iz prošlosti ne može ponoviti, da te progone poradi misli koje traže pravdu i poštenje, sve to iznova počelo je već odavno u našoj Hrvatskoj koja se u početku pokazala kao ostvarenje sna iz stihova Viktora Vide: stoji na glečeru bijela kao PolupismeniPolupismeni i neobrazovani, s namjerom falsificiranja podataka, sjede na visokim stolcima i napadaju. Sve ih smeta: smeta ih i otkopavanje jame na Tuškancu 57 gdje su sagradili svoje nove kuće na kostima stotina strijeljanih o čemu smo pisali još prije desetak godina. Ne samo pisali - bili na molitvenom skupu koji je rastjerala naša vlastita policija. Još je živ ostarjeli gosp. Lukšić koji je to gledao onih dana „slobode“ i bio prognan. Eno, stoji na otetom vlastitom imanju kojega mu nitko ne će vratiti, kao što mu nitko ne može oduzeti uspomene ma koliko se trudio u zluradosti i bahatosti.vila i drži baklju pametara u ruci, a prljava močvarna vodurina ne može dosegnuti njene noge i uzalud zapljuskuje blistavi lik. Tako je san svagda išao pred nama, a stvarnost kaskala i najzad se na nju nalijepila gadost prošlih vremena: progon za misli, izrečenu riječ, zator slobode duha za one koji se izjašnjavaju kao Hrvati i ne traže ništa doli te slobode i pravde koja danas nema nikakve veze s pravnim sustavom.

Opasnost jer te ne mogu podmititi

Objavih 40 (četrdeset knjiga) što samo po sebi ne znači ništa kao što često kvantiteta ne znači ništa. Ipak, uz ostalo Stepinacznak je da sam po strasti i sudbini bila i ostala onaj koji mora pisati i tako perom braniti ponižene i uvrijeđene, kazao bi Dostojevski. Nekako sam spadala među takve, a još k tome i one koji ništa ne traže, ne trebaju ništa povrh skromnoga imetka, mizerne mirovine i jednostavnoga života. Ako ne tražiš ništa, ne očekuješ ništa, onda si opasan jer te ne mogu podmititi. Ni slavom, ni novcem, ni vlašću.

Kucali su na moja vrata kad sam objavila ciklus knjiga o zločinima u Vukovaru, Tovarniku i uopće u Domovinskom ratu. Nisam bila jedina. Već smo pisali o pretučenim kolegama i kolegicama, bilo u stanovima ili na ulici, a isto tako i pozvanima na policiju. Došla dvojica mladih policajaca da me saslušavaju u stanu o Stanimiroviću, kao i onda kad smo morali odgovarati za Stepinca. Eto dva slova SS! Nema nikakvih dotacija iz ministarstva za nas koji pišemo o takvim temama ISTINU, jer ministarstvo inače izdašno dotira ili otkupljuje divot-izdanja poćudnih, pornografski obojenih i protuhrvatskih knjiga, ali o tome nije poćudno pisati. Nakon nekoliko godina mira, eto me na progoniteljskoj listi izvjesnoga tipa koji ima mila krvna zrnca kojima se ja ne mogu pohvaliti. Pišu mi da nisam sigurna ako prijeđem granicu Republike srpske na putu za Livno o kome sam napisala knjigu. Dobro, nismo još otišli. Ali možda ipak nađemo onoga koji će nas prevesti.

Zastrašivanje

A krivnje su moje velike. Najviše što prozivam ministarstvo koje bi trebalo skrbiti i za mene. Ali, ne pisah baš ništa o sukobu interesa dotične ministarke, jer o tome ne znam ništa. Samo znam da podupiru, ne samo ona, razne frljiće. To je moje pravo, to je moja dužnost kao književnice, to je moja čast, to je moj životni poziv. Ukinuli su Lepoglavu za verbalni delikt, ukinuli su Goli otok, Staru Gradišku, Niš, Požegu, Glinu i još sedamdesetak logora i zatvora iz drage Šeparovićjugosramije. Otvoreno žale za njima u Saboru. Neki od tih logora pune se braniteljima, a ne zločincima četničke provenijencije. Ali na redu su i rafiniranije metode: ne daju disati, ne daju pisati, zamrače tvoje ime, odšute i ne daju kad tražiš pomoć za knjigu, pozivaju te na sud (eto, bit ću pozvana kao svjedok za Zvonimira Šeparovića u svezi njegovih „zlodjela“ koje je počinio u svojoj devedesetoj i ranijim godinama!), izmisle nekakav sukob interesa o kojem nemaš pojma i počnu te progoniti na podli liberalni način.

Zastrašivanje. Prijetnje. Čekaju tvoj odgovor. Ne odgovaraš jer ti se gade. Znaš kako im se podrijetlo ne može izbrisati iz gena. Polupismeni i neobrazovani, s namjerom falsificiranja podataka, sjede na visokim stolcima i napadaju. Sve ih smeta: smeta ih i otkopavanje jame na Tuškancu 57 gdje su sagradili svoje nove kuće na kostima stotina strijeljanih o čemu smo pisali još prije desetak godina. Ne samo pisali - bili na molitvenom skupu koji je rastjerala naša vlastita policija. Još je živ ostarjeli gosp. Lukšić koji je to gledao onih dana „slobode“ i bio prognan. Eno, stoji na otetom vlastitom imanju kojega mu nitko ne će vratiti, kao što mu nitko ne može oduzeti uspomene ma koliko se trudio u zluradosti i bahatosti.

Svaka sila za vremena! A mi mali, beznačajni, spremni za domovinu i čast koja nam je jedino ostala, ne kanimo se bojati. Umire se, svatko će umrijeti, pa i oni iz visokih stolaca.

Nevenka Nekić

Ned, 31-05-2020, 11:32:30

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.