Marija Peakić-Mikuljan, Pogled unatrag, Zagreb, 2017.

A moglo bi se nadodati: knjiga o komunističkom mrvljenju Marije P. M., bjesovima našim Mikuljanhrvatskim, gorim od onih koje opisuje Dostojevski, knjiga o hrvatskom jeziku, bolovima nacije, krađi njenoga blaga u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u vrijeme komunizma, gadostima na HRT, DHK itd... itd...

U ovoj Marijinoj knjizi nema mjesta smijehu, pošalici i humoru. Možda se nađe ponešto ironije. Ona je dokument jednoga vremena kojega su naši komšije nazvali „vunenim vremenima“, uživali u njima i sprdali se s našim hrvatskim pogledima uprtim na onaj Lendićev glečer na kojem stoji vila, inkarnacija Hrvatske, bijela, snovita kraljica zagubljena u maglama prošlosti i sanjana dugih 888 godina!

Knjiga je opora, tvrda i neporeciva jer je ISTINITA. To joj je KnjigaKnjiga je opora, tvrda i neporeciva jer je ISTINITA. To joj je najveća vrijednost, ta neporeciva istina o kojoj svjedoči dokumentima, a ne samo Marijinim riječima, nego i mnogih drugih suvremenika. Knjiga je trpka kao gorka oskoruša u kasnu zimu, uzruja čitatelja, osobito onoga koji je mislio da zna puno više o zločinu protiv Hrvatske kao sistematskom i programiranom činu s namjerom da se ona nikada ne ostvari kao slobodna i samostalna zemlja, a kad tamo! Ima još puno toga što nismo znali, a ponajviše zloga.najveća vrijednost, ta neporeciva istina o kojoj svjedoči dokumentima, a ne samo Marijinim riječima, nego i mnogih drugih suvremenika. Knjiga je trpka kao gorka oskoruša u kasnu zimu, uzruja čitatelja, osobito onoga koji je mislio da zna puno više o zločinu protiv Hrvatske kao sistematskom i programiranom činu s namjerom da se ona nikada ne ostvari kao slobodna i samostalna zemlja, a kad tamo! Ima još puno toga što nismo znali, a ponajviše zloga. MikuljanPodlaci i klatež, kako bi rekao Hitrec, defiliraju ovim stranicama, upravljaju životima ne samo autorice, nego svih nas koji smo proživjeli to zajedničko vrijeme.

Prepoznajemo ih i danas

Srećom postoji ravnoteža dobra i zla pa kao uvijek u dobrim knjigama mnogi likovi ostaju kao sjajni memento svojom odlučnošću i dostojanstvom što Marija nikada ne zaboravlja. Na koncu knjige ona strahuje da ta knjiga dokumentacije ne bude samo pogled unatrag, nego i nedaj bože unaprijed. S punim pravom. Pa zar danas ne dijele lekcije o demokraciji i nekom novom obezboženom čovještvu, humanizmu, upravo oni koji su nas gazili po raznim robijašnicama, đorđićevim i petrinjskim ulicama, na radnim mjestima, sjedili na uzvišenim katedrama čudnokljunaških fakulteta za podučavanja tipsa i ono i dsz i kako se sve to zvalo; nisu li na tajnovitim sastancima u nekakvoj kockici slali zapovijedi ne samo o sudbinama pojedinaca, nego i cijeloga hrvatskoga naroda.

Prepoznajemo ih i danas, oni su opet na javnim medijima arbitri za upravljanje našim mislima, procjenitelji naših karaktera i povijesnih ustašoidnih zauvijeknih neispravljivih krivica, jer svima je oprošteno kolaboriranje s Nijemcima u nesretnom Drugom svjetskom ratu - i Francuzima, i Dancima, Norvežanima, Bugarima, Talijanima kao začetnicima fašizma, Španjolcima, Srbima koji su prvi izumili “dušegupke“ u kojima su prevozili Židove do velikih logora i prvi javili fireru da je Srbija „judenfrei“. Svima, samo ne Hrvatima.

Bili smo u genitivu

Ta memoarska i dokumentarna knjiga, vrlo elegantnoga tihog vanjskog sjaja poradi bjeline i sjajnoga portreta autorice našega velikoga slikara Josipa Vanište, vrišti iznutra nizom tekstova koji se dotiču uistinu vrhova naših institucija kojima je Marija P. M. bila na čelu ili u izravnom dodiru. Kakvo je stanje bilo u Matici hrvatskoj i njenom nakladništvu, tko su ti koji nisu željeli ugledati knjigu Franje Tuđmana “Bespuća povijesne zbiljnosti“; kakav je ton djelovanja i razgovora vladao u Društvu književnika Hrvatske? Bili smo u genitivu kako bi se u njemu ugnijezdio svaki i najmarginalniji nikogović ako nije uz ideju Hrvatske, jer genitiv nije centripetalnoga karaktera, ne vezuje za Bespuca povijesne zbiljnostimajku domovinu, on ne razlikuje jednoga Pulića ili Novaka od raznih babića i mandića, on se razlijeva i u smradnim kanalima zelenih zloćudnih, mržnjom obojenih voda kojima plove drugovi zakrvavljenih očiju,kako se kaže u priloženoj dokumentaciji, traže glave nacionalista i često je to bila glava Marije P. M. Ponajviše traže da se ukine hrvatski književni standard, jezik kao signum dubokih stoljeća hrvatske plovidbe u maloj barci vjere i harvatskoga jazika,“ na koji naljegoše“, kaže pop Martinac još one davne 1493.

Cijela je knjiga zakašnjela balkanska povijesna pošta, a možda i nije zakašnjela. Uvijek se u narodnom biću kad se slama i tone u letargiju javlja netko tko ga diže, ukazuje mu na prave uzroke stanja. Da, to je prava riječ - ovo je knjiga koja ukazuje na prave uzroke svega što nam se događalo ne samo uMarijino vrijeme, nego od one kobne 1918. To je implicite u knjizi, sva pitanja kao da se sažimaju u naizgled kronološkim redom razvrstanim dokumentima, a ipak je najvažnije sabrano u etici dosljedne braniteljice, defensora domovine, autorice koja snagom ne samo istine nego i emocije, poput hrvatske kamene heroine sa Starčevićevoga groba u Šestinama, brani ovu zgaženu i lažima oblijepljenu zemlju. Tada 1918. u kasne dane zime samo za tren smo zastali na rubu tamne šume u koju smo suludo zakoračili i čini se do danas nismo izašli. Do nas je doprla jeka Berlinskoga ustanka kad su ruski tenkovi pregazili narod, isto tako i krvavi pad Mađarskoga proljeća, pa Praškoga, pa Poljskoga, a onda i našega tragičnoga stradanja, Hrvatskoga proljeća 1971. koje u svijetu gotovo nitko ne spominje.

Čuli smo kako pada Berlinski zid, a kraj njegove velike pukotine svira sjedeći na maloj sjedalici Mstislav Rostropovič. Čak ni njegovi sugrađani nisu svi znali tko je to, a kod nas je još “Ilijina četa“ predvođena DHKČuli smo kako pada Berlinski zid, a kraj njegove velike pukotine svira sjedeći na maloj sjedalici Mstislav Rostropovič. Čak ni njegovi sugrađani nisu svi znali tko je to, a kod nas je još “Ilijina četa“ predvođena šuvarovcimara tjerivala nacionaliste iz DKH. Iz našega jadnoga genitiva. Zato na zidu ove zgrade još uvijek piše u mramor uklesano: Društvo književnika, ali ne zna se čije. Možda japansko ili mandžursko.šuvarovcimara tjerivala nacionaliste iz DKH. Iz našega jadnoga genitiva. Zato na zidu ove zgrade još uvijek piše u mramor uklesano: Društvo književnika, ali ne zna se čije. Možda japansko ili mandžursko.

Knjiga o časnim imenima, ali i o ništarijama

Piše Marija o velikim i časnim imenima hrvatske javne i književne riječi, odaje im počast originalnim dokumentima, ali isto tako ne prešućuje ništarije koje su prijetile, gazile i prekrajale povijest- pa „laju, reže i kevču“ na svakoga tko se usudio dići glavu. Takvoga naivca dočepaju se novinari i oderu mu kožu. Kao i danas.

Ipak, najstrašniji tekst koji se može dojmiti čitatelja je onaj u pismu djelatnice Nacionalne i sveučilišne biblioteke crnoprofesorice Kornelije Pejčinović. To je iskaz o projektiranoj zločinačkoj pljački nacionalnoga hrvatskoga pisanoga blaga koja je izvedena u doba komunizma pod ravnanjem Veseljka Velčića. Tekst obiluje poznavanjem činjenica, imena, događaja i ako je samo polovica posve dokaziva, to je najstrašniji događaj ravan genocidu u kulturnom smislu od 1945. do danas. Da nema ničega u ovoj knjizi nego samo ovoga teksta o uništenju gotovo jedan milijun primjeraka dokumentarne građe u NSK, vrijedilo je spoznati i tu stranu programiranoga pokušaja likvidiranja hrvatskih povijesnih pamćenja. Ovo govorim također iz vlastita iskustva jer sam i sama bila u sličnoj situaciji kao djelatnica u bibliotekarskoj struci. (Da nije tragično, bilo bi komično pročitati epizodu koja se odigrava u NSK, čiji ravnatelj je tada Velčić, s uglednim profesorom Šimom Jurićem - str. 216.).

O poniženjima, otpuštanjima s posla, smjenama na HRT nakon dolaska komunista 2000. godine na vlast, dovoljno je pročitati na str. 304. imena tada „likvidiranih“ (ovo je omiljeni izraz komunista za neprijatelja!) „nacionalista“ na HRT koji su uništeni uglavnom za cijeli život. Kosidba je trajala i traje i dalje.

O ovom našem Društvu hrvatskih književnika najdramatičnije je dokumentirano u Pismu Slavka Mihalića kao i Izlaganju S. M. na Skupštini DHK 1989. godine. Zamišljeno čitam po treći puta ove tekstove i ne čudim se ničemu, kako se nisam čudila ni onda, izdaleka ili kasnije izbliza.

Molim da pročitate ovu dramatičnu zbirku dokumenata i zapisa nepodmitljive autorice koja nas gleda s portreta na koricama, kao da pita: A vi, jeste li svjesni što se zbiva, još uvijek?!

Nevenka Nekić

Ned, 31-05-2020, 12:34:37

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.