Sjećanje na mladića Jeana-Michela Nicoliera

Sada je vrijeme da se kaže istina i objasni posmrtni put našega junaka Jeana-Michela. Svoju radost ne mogu kriti: moj sin i dijete naše hrvatske krvave bitke za slobodu dobio je svoj most i bistu u Vukovaru, gradu svoje borbe, snova i smrti. U Gradskom poglavarstvu moraju negdje u arhivi postojati dva moja pisma iz 2012. godine da se tom mladiću Francuzu dodijeli bilo kakva nagrada, o tužne li riječi!, StarešinaTelevizijski film Višnje Starešine donio je prvi puta sliku Jeana-Michela u Vukovarskoj bolnici. Dan uoči smrti. Tada sam se zainteresirala za sudbinu toga likom i mislima plemenitoga djeteta. U suradnji s Udrugom dr. Ante Starčević-Tovarnik krenuli smo u potragu za mladićem: Antun Ivanković, Ive Livljanić – naš prvi veleposlanik u Rimu i moja malenkost.za njegov san u kojem je nestao na njivama iza Ovčare. Molila sam u ime Udruge dr. Ante Starčević-Tovarnik da se tako obilježi dar života kojega je ostavio na Ovčari. Odgovora nisam dobila. Dalje ukratko moram konačno reći kako se to dogodilo.

Televizijski film Višnje Starešine donio je prvi puta sliku Jeana-Michela u Vukovarskoj bolnici. Dan uoči smrti. Tada sam se zainteresirala za sudbinu toga likom i mislima plemenitoga djeteta. U suradnji s Udrugom dr. Ante Starčević-Tovarnik krenuli smo u potragu za mladićem: Antun Ivanković, Ive Livljanić – naš prvi veleposlanik u Rimu i moja malenkost.

Nitko o njemu nije ništa do tada obznanio. Nije ga bilo u popisu branitelja - to se može provjeriti. Je li bio unesen ili izbrisan, nije više važno. Dakle naša trojka imala je silnoga posla: trebalo ga je uvrstiti u popis branitelja, trebalo je doći do adrese njegove majke u Francuskoj, trebalo je dovesti majku i ovdje prirediti prijame kod ministra branitelja P. Matića, predsjednika Republike Hrvatske Josipovića, župana Galića, Vesne dr. Bosanac. Trebalo je naći donacije za smještaj majke u Hotelu Dubrovnik u Zagrebu, isto tako u hotelu Lav u Vukovaru, trebalo je napisati niz pisama koja je prevodio prof. Ive Livljanić kao vrsni romanist, a ja sam svaku etapu odradila kao spisateljica, sastavljač pisama majci, zahtjeva svim navedenim instancama, dok je Ivanković bio tehnička veza za sve telefone, dokumente i veze oko termina.

Naša trojka dočekala je majku i sina Paula na zagrebačkom aerodromu i to u trećem pokušaju. Prvi zrakoplov su propustili jer su ih u Parizu zatočili naaerodromu i namjerno ispitivali (sve je u mojoj knjizi zabilježeno!), drugi puta je magla bila uzrokom da se zrakoplov nije spustio u Zagrebu, a onda konačno treći pokušaj završava dovozom putnika iz Graca autobusom. Tako smo proveli skoro cijelu noć u tom iščekivanju. Na aerodromu nas je intervjuirala novinarka Renata Rašović i tu je bio prvi susret majke i naše ekipe. Bilo je suza i zagrljaja.

Dalje smo ostvarili sve predviđeno - da bi na koncu isposlovali i mirovinu istan za majku u Hrvatskoj gdje i danas živi. Za taj poduhvat trebalo je angažirati i odvjetnike, ustanove u obje države, prijevode dokumenata, kontakte s raznim osobama itd... itd.

Kod ministra

Bili smo dostojanstveno primljeni na svim instancama, jedino je ostao pomalo gorak okus u Ministarstvu branitelja gdje je Bojan Glavašević nastojao onemogućiti ili bar otežati i uniziti taj susret majke i ministra. Kako? Pa eto: najprije se spustio liftom i izjavio da čekamo pred vratarevom kućicom. Bila je to male klupica na koju smo jedva stali majka Lyliane, Ive Livljanić i ja. Novinari su postali Glavaševiću drugi problem. Kad se ponovno spustio liftom izjavio je da nas ministar može primiti u svojoj radnoj sobi. Ja sam skočila kao ris i rekla da tada ne ćemo doći jer bio je zakazan svečani prijam za majku. Još je dodao da novinari, kojih se nakupilo bar sedam s kamerama, a posebno se sjećam dragoga i pristojnoga novinara Andrije Jarka s Nove TV, ne mogu biti prisutni. Tada sam rekla da ćemo ostati na ulici i obaviti razgovore s novinarima.

Na moju oštru reakciju vratio se opet liftom na kat i mi smo i dalje čekali. Osjetili smo da je sva ta igra samo njegova. Kad se ponovno spustio liftom, izvijestio nas je da mogu i novinari gore, ali samo pred vrata dvorane u kojoj ćemo biti primljeni. Ponovila sam da možemo ina ulici obaviti razgovor. Konačno smo stigli u lijepu dvoranu, sjeli za ovalni stol i prije negoli se Matić pojavio, dobili od Glavaševića opomenu: imamo pravo govoriti samo pet minuta, i to samo majka, a ministar će ostalo sam odrediti.

Kad se Peđa Matić pojavio, bio je vrlo susretljiv i srdačan. Pozdravljali smo se redom i on je pozdravio majku dostojno i toplo, a njoj smo to preveli, da bi ona odgovorila. I to je trebalo prevesti. Sve je obavio naš prof. Ive Livljanić. Poveo se spontani razgovor koji Glavašević više nije mogao spriječiti, nego je samo sjedio i vrtio nervozno olovku u ruci. Novinari su ušli zajedno s nama i snimali. Konačno je Ministar predložio da stanemo na jedan povišeni prostor za fotografiranje. Ja sam ostala dolje, ali je ministar pozvao da se svi troje postavimo s majkom, a novinar Andrija Jarak je najednom glasno rekao: Pa mislim da tu mora nešto izjaviti i gopođa Nekić koja je napisala knjigu o Jeanu-Michelu! Ja sam nešto izjavila, ali to nikada i nigdje nije objavljeno. Hvala Andrija!

„Jean ili miris smrti“

I tu smo došli do glavne teme - moje knjige koja se zove „JEAN ILI MIRIS SMRTI“. Osim onih kratkih minuta u filmu Višnje Starešine, nitko nije napisao značajnije djelo ili djelce o Jeanu. Bilo je dokumentarnih napisa. Ja sam svih tih mjeseci pisala romanesknu prozu koja ima 200 stranica. Već je bilo prošlo predstavljanje u DHK kao i nizu drugih mjesta, a do danas su objavljena i uglavnom skoro i rasprodana još dva izdanja. Prvo je objavila spomenuta Udruga, a ostalo ja u vlastitoj nakladi.

U knjizi se isprepliću moji događaji vezani uz obiteljsku tragediju u Vukovaru s onima koje ima Jean, pa onda dokumenti koje je nabavljao Ivanković iz suda u Vukovaru ili čak iz Beograda, zapisi francuskih novinara, romaneskni prikazi Jeanove mladosti u Vesoulu i strašni pokolj u danima pada Vukovara. Posebno sam dramatično i sva u suzama prikazala mučenja u ovčarskome hangaru (i smrt one nezaboravne trudnice Markobašić), kao i smrt moga dragoga Jeana. Mnogi ljudi su pročitali ovu knjigu, jedinu literarnu obradu zločina na Ovčari za koju sam dobila niz priznanja i nagradu.

Tijekom drugoga boravka u Vukovaru snimila sam po svom nahođenju brojne KnjigaU knjizi se isprepliću moji događaji vezani uz obiteljsku tragediju u Vukovaru s onima koje ima Jean, pa onda dokumenti koje je nabavljao Ivanković iz suda u Vukovaru ili čak iz Beograda, zapisi francuskih novinara, romaneskni prikazi Jeanove mladosti u Vesoulu i strašni pokolj u danima pada Vukovara. Posebno sam dramatično i sva u suzama prikazala mučenja u ovčarskome hangaru (i smrt one nezaboravne trudnice Markobašić), kao i smrt moga dragoga Jeana. Mnogi ljudi su pročitali ovu knjigu, jedinu literarnu obradu zločina na Ovčari za koju sam dobila niz priznanja i nagradu.scene s majkom, a imala i skicu dobroga scenarija za film. Sama knjiga bila je neiscrpni izvor teksta. No tada se pojavio mlađahni redatelj koji je na dogovoru izjavio da će se film snimati uz pomoć nekakve beogradske filmske itd... Ja sam istoga trena odbila bilo kakvo sudjelovanje u tom slučaju. Još me i uvrijedio da ne znam pisati scenarije (iako imam 56 snimljenih filmova po svom scenariju!) jer da to nije isto kao pisati roman! Sic!

Snimljen je film, dobila sam pozivnicu da dođem gledati uradak, da bih kasnije saznala (nisam bila nazočna zbog bolesti) kako se čak majka pobunila što nigdje nije navedeno da je bio HOSOVAC! No,nije bitno što se sve odvijalo onako kako ja ne bih učinila. Moj stav ništa ne znači. Ali znači mnogo ono kako se sve kasnije razvija u svezi našega Jeana: mnogi koji nisu ni znali za njega, sada su vrlo zauzeti tumačeći javnosti kako su upravo oni, eto, razapeti od napora da ga prikažu hrvatskoj pa čak i svjetskoj javnosti. Nisu pročitali moj roman-dokument, ne znaju ništa o našim skrbnim nastojanjima oko njegova slučaja, o potrazi za njegovim tijelom, o davanju krvi njegovoga brata da bi se možda jednoga dana mogao naći zajednički DNK.

U mojoj ladici počivaju originali pisama njegove majke, prijevodi sjajnoga Ive Livljanića, (koji je bio ne samo prevoditelj, nego i tumač čitavoga povijesnoga razvoja u Hrvatskoj i upravo od njega i moje malenkosti kao profesorice povijesti, mogla je majka saznati uzroke i posljedice rata); počivaju naše zajedničke fotografije, snimke iz Vukovara, moje izvrsne snimke Dunava i Bajera gdje možda i leži njegovo tijelo, kao što na polici između fotosa mojedjece i unučadi stoji lijepa slika mladoga i nasmijanoga Jeana Michela koji je svoju majku tješio riječima: košuto moja.

O njegovim pobožnim mislima u tim je zapisima njegove majke i ona o nježnosti njegove osobe, kao i o značaju Mozartove glazbe u njegovu životu. Od svega sam sastavila scenarij, ali ne u suradnji s Beogradom. Ne znam kako se film financirao, možda i nije na taj način. Možda. Ali ipak je znakovito koliko se truda u mom radu zatrlo u silnoj namjeri da se moje ime ne spomene nigdje. A moj Jean i ja sastajemo se često u Vukovaru, na ulicama, na Ovčari,na obali Dunava i uvijek on stavlja glavu na moje rame u onom strašnom autobusu i sav je bijel kao prozirni anđeo. Tako je u mojoj knjizi koja ostaje kao najčišći memento na njegov lik.

Radujem se da njegov lik krasi most u Vukovaru, a duh lebdi nad vodama moćnoga Dunava. Knjigu sam završila riječima: „Ako nađeš grob na zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko Dunava, naći ćeš ključ jednoga sna. Otključaj ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice stvoriti domovinu.“ To je objavljeno 2012. godine.

Nije li i naslov filma proistekao iz ovoga odlomka?!

Ponekad Ive Livljanić i ja raspravljamo o ljudskoj taštini.

Nevenka Nekić