Sanja Nikčević, Nova europska drama ili velika obmana 2, Zagreb, Leykam international, 2009.

Ne odlazim više u kazalište, bar ne kao nekada kad sam gotovo redovito pratila dramske, operne ili baletne predstave. Ove posljednje mogu još sasma pristojno gledati. Najveći uzročnik mome odmetništvu od dragoga mi kazališta i dramskih uprizorenja jesu same predstave. I to ne samo onako, iz čista mira, nego duboko razočaranje novim cunamijima koji su naplavili drage mi daske svime što ne želim participirati: Nikcevic nova europska dramaprostotom, drogom, seksualnim perverzijama, krvološtvom bez razloga, vrijeđanjem publike, izlučinama svih vrsta, fekaliziranjem, uriniranjem, silovanjima, bacanjem boca na mene kao gledatelja, izvlačenjem hrvatske zastave iz nečega što se zove ženski spolni organ, itd. i u tome stilu. Elem, ne mili mi se poći na takvo razbojište pakla i k tome platiti ulaznicu.

Pišući o literarnim ljepotama sličnih predznaka spominjala sam uzgred i te velikane i velikanice duha, kao i redatelje koji uglavnom mahnitaju u takvom besztekstovlju, herostratski rušeći ono posljednje što nam je preostalo: malo nade da će iduća juvenalna bljuvotina biti s nešto prepoznatljivih ostataka pojedenoga iz onoga jelovnika starog bar 2500 godina. Ali, jok, uzalud se raduješ. Oni u žiriju i oni u redateljskim redovima ruke šire u lica se ljube, još da su im krila labudova... preletjeli bi oni i onaj komadić zemaljske kugle tamo na dalekom Istoku, jer ovaj Zapadni svijet već su obletjeli i, kako bi rekao jedan kolega, obasrali svojim sjajem.

I taman kad sam pomislila da uistinu ništa ne razumijem jer me petrificirala moja ognjištarska srž, kad eto ti prve knjige teatrologinje Sanje Nikčević, pa sada i druge o istim problemima, pisane stručno i dokumentirano. Ona podastire podatke, imena, nagrade, mladice i mladtce čija djela se uprizoruju od devedesetih kao ogledne i uzorne (gotovo uzorite), ponajbolje uradke iz dramske branše, a sve ostalo je ništavno, nazadno, SmrtTo je odavno prepoznata kultura smrti o kojoj su i ozbiljni sociolozi i filozofi ispisali tisuće stranica. Samo ovdje riječ smrt nije ono prastaro i ponekad zastrašujuće prestajanje života, ne, to je puno širi pojam koji je poput svemirske crne rupe progutao sve što se dugo njihalo na Mjesecu iz naivnoga filma braće Lumier: empatiju, ljepotu, dobrotu, snovitost, ljubav, sućut, darovitost, pismenost, znanje, filozofiju, religiju, emociju, psihologiju, entitet i identitet čovjeka, povijest, zemljopis, razum, a osobito ono što Sanja Nikčević spominje na 117. Stranici - DUŠUkonzervativno i papagajski. I još puno gore od toga. Dapače, svako suprotno mišljenje koje se ne zaceni od ushita nad tim moćnim iskazima sadašnjih duhovnih velikana i velikanica, svako suprotno mišljenje je govor mržnje. Tu sintagmu su promovirali oni koji prikazuju samo mržnju i zlo, nude ništavilo i smrt.

To je odavno prepoznata kultura smrti o kojoj su i ozbiljni sociolozi i filozofi ispisali tisuće stranica. Samo ovdje riječ smrt nije ono prastaro i ponekad zastrašujuće prestajanje života, ne, to je puno širi pojam koji je poput svemirske crne rupe progutao sve što se dugo njihalo na Mjesecu iz naivnoga filma braće Lumier: empatiju, ljepotu, dobrotu, snovitost, ljubav, sućut, darovitost, pismenost, znanje, filozofiju, religiju, emociju, psihologiju, entitet i identitet čovjeka, povijest, zemljopis, razum, a osobito ono što Sanja Nikčević spominje na 117. Stranici - DUŠU. Kakva duša, kakvi bakrači! To bi pozivalo na krimen pomisli kako je čovjek ontološko biće! Taman posla!

Zlodjela

Čovjek nije čak ni životinja, a kamoli biće etike, poetike i mistike! Jer, životinja nikada ne radi ništa takvoga kao što se to «događa» na sceni toga kazališta «sperme i krvi». Nikada životinja ne ubija, ako nije gladna. To radi samo čovjek. Doista je dvadeseto stoljeće bilo stoljeće rata (za nas ovdje na dražesnom Balkanu kamo nas guraju i guraju) imali smo tri. Počinjena su strahotna nedjela nad ljudima, životinjama i uopće kulturom. Ratovi imaju svoju povijesnu priču, imaju svoje uzroke, umreženost političkih, socijalnih, psiholoških i inih komponenti koje objašnjavaju u najvećem dijelu sve te događaje, a djela koja nastaju u okvirima te tematske razine, ostavljaju ipak odškrinuta vrata i onom što se zove mistika, ontologija, identitet, fenomen Zla, apsolut, apsurd, abnormalnost, refleksivnost itd...itd.

Izvan ratne tematike svakako je najviše zlodjela počinjeno u okvirima državnoga organiziranoga nasilja u totalitarnim režimima - komunizmu, nacizmu i fašizmu. Potom bi došli na red mafijaški obračuni koji ponegdje zahvaćaju cijele države, pa tek onda nasilje kao pojedinačni događaj u obitelji ili uopće negdje u društvu. U ovim kazališnim događanjima(jer to nisu predstave), nema nikakva DostaDosta mi je nepismenih, neobrazovanih, duhovno ispraznih takozvanih pisaca i orgijastički sadističkih redatelja! Život je negdje drugdje! Napuštali smo dvorane mi koje nazivaju konzervativcima, zatucanim ognjištarima, jer nismo mogli podnijeti količinu besmislenoga nasilja, smrt suvisloga teksta, poniženje glumca koji više nije mogao glumiti, nego se morao prostituirati u doslovnom smislu riječi, ponižavati i pretvarati u zločinca bez razloga.objašnjenja, ni za događaje ni za likove - oni žive, ako uopće žive i nekakvoj zemlji Nigdini, paklenoj jazovki i nikada se ne zna odakle potječu, što je uzrok čemu u njihovu životu, zašto moraju skakutati i bacati se kao orangutani po pozornici, činiti ono što nitko ne čini, pa ni isti redatelji koji se naduveni slave ovim uradcima. Kad glumac ili glumica odbije poniženje u takvoj predstavi (Anja Šovagović), onda mu se guli koža po svim medijima.

Autorica knjige ulazi vrlo pomno i dokumentirano u događanja oko postanka i širenja takozvane drame koja «udara u gubicu», kako ju zovu Slovenci, poznaje auktore, sadržaje drama, redatelje, kazališta, žirije, nagrade, položaje koji su dobiveni na taj način, odjeke u publici, obračune među kritičarima, fetišiziranje toga trenda u kazalištu i njegovo nestajanje. O tim karakteristikama ispisala je iskrene i nepobitne stranice i viknula: Car je gol! A meni kao gledatelju ostaje pravo da ne odem na predstavu i pri tom kliknem: Dosta mi je gadosti!

Dosta mi je nepismenih, neobrazovanih, duhovno ispraznih takozvanih pisaca i orgijastički sadističkih redatelja! Život je negdje drugdje! Napuštali smo dvorane mi koje nazivaju konzervativcima, zatucanim ognjištarima, jer nismo mogli podnijeti količinu besmislenoga nasilja, smrt suvisloga teksta, poniženje glumca koji više nije mogao glumiti, nego se morao prostituirati u doslovnom smislu riječi, ponižavati i pretvarati u zločinca bez razloga.

Laž

Obrana toga dramskoga vala bazirala se na laži. Ona je glasila: život je upravo takav i nije drugačiji, i ne može biti drugačiji! Incidentni ili nikada počinjeni zločini, začeti u glavama najčešće bolesnih tzv. pisaca (mnoge drame toga vala nemaju tekst!) koji su bolovali od shizofrenije, bili narkomani, prostitutke, (nezaboravan je Eurokaz, čini mi se 1997.!), odgovarali su, kako vrlo pomno dokazuje auktorica, redateljima kako bi postavili svoje irealne i normalnu čovjeku neobjašnjive gnjusobe na scenu, brutalno ubijali, rezali, kidali meso, boli noževima, urinirali, silovali i tako redom. Tko nije pristajao na takvo kazalište, bio je vrijedan prezira, a pisati o tome moglo se samo u superlativima. Inače, jao tebi, ništavni i ne kul bijedniče!

Vrlo znanstveno objašnjavalo se to duhovno smeće nekakvim Zeitgestom, valjda po uzoru na Weltgeist ili Weltschmerz, dakle europski sindrom 19. stoljeća koji je imao posve druge ozbiljne odrednice i konotacije u okvirima pisane riječi. Osnovni dojam ovoga novoga kazališnoga brutalizma ni u kojem slučaju ne dodiruje veliku književnu epohu koju je tada rodio taj zapadnjački svjetski duh koji je naslutio kraj mnogih duhovnih obzora i otkrio srce tame, dno vremena što će započeti I. svjetskim ratom. Pozivati se na nekakav zajednički duh svijeta u ovim uprizorenjima i to isključivo kao jedinu istinu, ne samo da je preuzetno, nego drsko i bijedno- čovjek koji nije u stanju izgovoriti suvislu rečenicu predstavlja se kao pisac od formata, a redatelj ga čereči kako hoće jer ovaj ni ne ProtestKad bi ovi tzv. kazalištarci bili u krugu protesta protiv zla i nasilja, bili bi se javili iz kakva Golog otoka, Gulaga toga i toga, Auschwitza toga i toga, diktature bilo koje. Ali valjati se u kaljuži vlastitih pornografskih i šizofrenih pustinja omogućava da se govori bez objašnjenja, bez razloga, bez znanja, iz goleme ispraznosti i potrebe da postanem netko kad već nisam nitko.zna ništa o književnim mogućnostima dramskoga teksta, a kamoli da se može oduprijeti redatelju. Ta prestat će biti SLAVAN! Tu je ključ toga «konformizma fatalističkoga horora».

Slava, položaj, novac, klatarenje diljem nekih prikladno malih scena, subvencije cinika iz tajkunskoga miljea, krugovi dogovora: ti meni- ja tebi! Ništarije i klatež prikazivali su se i još to čine kao vitezovi i vitezice umjetnosti, bez ikakve autocenzure ili mogućnosti žalbe onih koji se s pravom nazivaju HOMME DE LETTRES. Ako bi se netko Sanja Nikcevicusudio ispisati kakvu stranicu oponiranja takvu kazalištu, bio bi popljuvan i zgažen, okićen već spomenutim epitetima.

Sada, kad se polako gasi taj i takav kazališni fenomen, zahvaljujući i ovoj analitici u knjigama Sanje Nikčević, već se nešto suzdržanije piše o svemu tome, a dvorane ili dvoranice su poluprazne, dok i oni najuporniji ne napuste izvedbu ne mogavši podnijeti prljavštine.

Kad bi ovi tzv. kazalištarci bili u krugu protesta protiv zla i nasilja, bili bi se javili iz kakva Golog otoka, Gulaga toga i toga, Auschwitza toga i toga, diktature bilo koje. Ali valjati se u kaljuži vlastitih pornografskih i šizofrenih pustinja omogućava da se govori bez objašnjenja, bez razloga, bez znanja, iz goleme ispraznosti i potrebe da postanem netko kad već nisam nitko.

Knjiga Sanje Nikčević morala bi obići svijet. Stoga bi morala biti prevedena na velike jezike jer nažalost samo tako može biti akceptirana. I možda još jedna napomena od mnogih koje su izostale: u knjizi autorica donosi i fenomen ukidanja pisca, pa onda i jezika. A jezik je sredstvo da se iskaže neiskazivo, dosegne nedostižno, on je dijagnoza naših duhovnih stanja, on je zemlja Ulro kako bi rekao nobelovac C. Milosz, Itaka prepuna semantičkih dubina koje nema nitko doli sam uronjenik u materinski jezik, jer jezik je druga domovina, ponekad jedina.

Nevenka Nekić

Pet, 18-10-2019, 12:15:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.