O presudi Međunarodnog suda pravde za genocid

Presudu Haaškoga međunarodnoga suda saslušali smo kao članovi Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta u legendarnom ŠATORU, okruženi najtežim invalidima Domovinskoga rata. Nazočni su bili: predsjednik HNES-a dr. Zvonimir Šeparović, te članovi: dr. Zdravko Tomac, Rozalija Bartolić, dr. Josip Jurčević, akademik Josip Pečarić, dipl iur. Zdravko Vladanović, maestro Nikola Debelić, Nevenka Nekić, prof. Nakon saslušane presude, na konferenciji za medije govorio je dr. Zvonimir Šeparović, prvi auktor tužbe iz srpnja 1999. U jezgrovitom i sadržajnom nastupu rekao je :

«Velika je vrijednost hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) u Haagu:
1) Jer smo tužbom protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) u srpnju 1999. iznijeli optužbu za genocid koji je 1991.-95. izvršen u Hrvatskoj;
2) Jer smo pred predsjednikom suda MSP 14. rujna 1999. izložili razloge za tužbu pred predstavnicima optužene strane;
3) Jer se sud MSP 2008.godine proglasio nadležnim za suđenje za taj izvršeni srpski zločin genocida;
4) Jer je sud MSP 1014. godine održao dugu raspravu na kojoj su izloženi dokazi o izvršenim zločinima genocida;
5) Jer je nakon skoro 16 godina sud donio presudu o hrvatskoj tužbi i srpskoj protutužbi, čime je izvršeni zločin genocida ušao u anale međunarodne pravde pod okriljem UN-a;
6) Jer se tužba i postupak pred sudom povodom hrvatske tužbe održala unatoč besprimjernim svakovrsnim postupcima «hrvatskih «vlasti protiv tužbe i postupka, a naročito:

a) Došavši na vlast 2000. godine vlada Ivice Račana započela je sustavnim obezvrjeđivanjem tužbe i pokušajima da se tužba povuče;
b) Tužba je izmijenjena tako da je tužena samo Srbija, dok je bez ikakvih pravih razloga izostavljena optužba za genocid od strane Crne Gore (Stipe Mesić: «Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske.»)
c) Izostavljena je odgovornost Srbije pod Točkom 2. da je Srbija izvršila genocid i tako što je organizirano i prisilno izvela više od 100 tisuća hrvatskih državljana srpske nacionalnosti iz Hrvatske, koju je činjenicu srpska strana iskoristila u svojoj protutužbi tvrdeći da je Hrvatska etnički «očistila» 250 tisuća Srba iz Hrvatske.
D) Najviši predstavnici države Ivo Josipović, Vesna Pusić, Ivan Šimonović, Mimica i Pupovac te još neki, uporno su izjavljivali da je tužba nepotrebna, da se sve isto može postići izvansudskom nagodbom, da je postupak skup i sl. Ne znamo za još jedan takav primjer u svjetskoj politici da bi predstavnici jedne države radili protiv vlastite tužbe koja se nalazi u postupku pred najvišim međunarodnim sudom.

Ti postupci naveli su Hrvatsko nacionalno etičko sudište da donese etičku osudu protiv Ive Josipovića i etičku optužbu protiv Vesne Pusić i Milorada Pupovca za djelo veleizdaje.

Tužba se održala, postupak je proveden pred MSP unatoč veleizdajničkim postupcima.

Dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta i Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Nakon izgovorenih riječi pred dvadesetak novinara nadomak Šatora, na pitanje imaju li kakvo dodatno pitanje, nastao je opći muk. Nitko nije imao ni jedno pitanje. Gomila novinara šutjela je i uzevši pripremljeni zapis saopćenja nestala u strahu od mogućih posljedica. Novinari su, kao i mnogi drugi javni djelatnici u strahu koji podsjeća na onaj iz komunističkih vremena o kojem sam pisala u tekstu »Kulturocid».

Uzroci odbijene tužbe

Kasnije se nije na državnoj TV citirao ni jedan dio ove izjave, ali su TV-mreža i Z1 pozvali u goste Z. Šeparovića, odvjetnika Z. Hodaka, te Z. Tomca uz još jednoga gosta. Tako se ipak progovorilo o uzrocima odbijene hrvatske tužbe, namjerama i lažima u srpskoj također odbijenoj tužbi, a ujedno i nepoznatim kronološkim događanjima vezanim uz subverzivnu djelatnost kroničnih mrzitelja hrvatske Države koji već 15 godina upravljaju na najvišim funkcijama tom istom državom.

Tijekom čitanja presude u prepunom ŠATORU, koji je postao pojam otpora i očaja protiv takve vlasti, okruženi najtežim invalidima, napetost je rasla iz minute u minutu. Jadni predstavnik MSP Slovak Tomak, čitao je presudu u najgorem ikada sročenom galimatijasu zgužvanih i kontradiktornih misli. Govorio je više od pola vremena o teorijskim pravnim postavkama na kojima se sud bazirao, samljevši sva prava i pravdu raznih izvora, da bi se mogao očitovati o posve jasnim političkim namjerama kako nitko nije kriv za genocid. U gomili činjenica tragao je kao predator za žrtvom, za okosnicom koja će izjednačiti žrtvu i krvnika i konačno izjavio da se radi o vremenskim okvirima po kojima Srbija ne može biti kriva za genocid prije travnja 1992. kada je potpisala akte o sprječavanju genocida kao samostalna država.

GenocidUnatoč činjenicama da su se od ljeta 1990., a osobito 1991., pa onda i nakon te tobožnje demarkacione vremenske linije travnja 1992., događali neopisivi zločini diljem trećine Hrvatske, koji nisu prestali ni u zonama Unprofora, ili kako su se već nazivali, to se nije moglo podvesti pod genocid. Nije se moglo naime dokazati da je netko iz Srbije programirao ta zločinstva. Moglo se samo reći da je Srbija htjela proširiti svoj teritorij, ali ne i uništiti stanovništvo. Jer, kaže naš jadni Slovak, malo ih je ubijeno.Unatoč činjenicama da su se od ljeta 1990., a osobito 1991., pa onda i nakon te tobožnje demarkacione vremenske linije travnja 1992., događali neopisivi zločini diljem trećine Hrvatske, koji nisu prestali ni u zonama Unprofora, ili kako su se već nazivali, to se nije moglo podvesti pod genocid. Nije se moglo naime dokazati da je netko iz Srbije programirao ta zločinstva. Moglo se samo reći da je Srbija htjela proširiti svoj teritorij, ali ne i uništiti stanovništvo. Jer, kaže naš jadni Slovak, malo ih je ubijeno. Malo je mrtvih u tzv. «zaštićenom stanovništvu». Svega petnaestak tisuća. Pa i ona skupina na Ovčari - to što su njih mučili i pogubili, ne može se okarakterizirati genocidom, bilo ih je nekoliko stotina, svega dvjesto su pronađeni u jami, (onih sedamdesetak ostalih koji nisu do danas pronađeni, ne spominju se!).

Tako su mjerila ovisna o politici: kad se govori o Lidicama i Quernici, onda ima mjesta genocidu, ali Vukovar, najrazrušeniji grad poslije Staljingrada, ne može ući u tu kategoriju. Pred očima Europe bez grizodušja, u sto dana nestajao je zajedno sa svojim stanovnicima i konačno nestao. Nije bilo kuće koja je ostala neoštećena. I onaj jedan sudac, nehrvat, gonjen savješću, rekao je da to nije bio rat, nego klanje. Takve misli čine da drhtim od nemoćnoga jada dok slušam ovu besprimjernu presudu. U njoj se matematičkim kvantitativnim, pozitivističkim metodama neke nove i dijaboličke pravosudne prakse stvara lažna pravednost koju nikada ne možemo prihvatiti.

Pobiti u tišini...

Dok se odvija agonična i tragična slika uništenja mnogih naselja, groblja, crkvi, spomenika kulture, bolnica, sve zlodjela planiranih iz Beograda, slušamo kako nema mjesta za sudbinu Vukovara, Voćina, Škabrnje, Tovarnika, Sotina, Slakovaca, Kijeva, Ravna, Gline, Gospića, Udbine, Knina, Gvozdanskog, Kostajnice, Dubrovnika, Zadra, Šibenika... itd...itd... Ta većina je stanovnika preživjela, kaže sudac. (Nisu pobili recimo milijun ljudi!) Pa čak ni tada ne bismo mogli dokazati da je to genocid, jer nemamo dokaza da je planiran! A sve je laž, gola laž koja se kreirala godinama prije rata. Za taj mračni plan znalo se već krajem osamdesetih, ali velikim europskim tvorcima Jugoslavije nije bilo u interesu da se ona raspadne. Poručivali su, čak i oni preko Velike Bare, da se sve to, taj neobuzdani zahtjev za samostalnošću, okonča tiho i što prije. Poručivali Miloševiću. Pobiti u tišini...

Čita sudac Tomka, Bog mu dao dug život, svoje papazjanije kojima neuvjerljivo dokazuje da nije bilo genocida, da bi onda počeo nabrajati zločine koje je Srbija počinila u NoćTa se gluha krvava noć spustila teškim krilima na nespremnu Hrvatsku kojoj su zabranili, o cinizma!, da uveze oružje, dok ga je druga strana imala za deset godina rata. Bitno je bilo ušutkati nemirne Hrvate, ali isto tako i Bosnu, Kosovo, po potrebi i Makedoniju, a Slovenija je relativno malim žrtvama već izvukla svoju slobodicu. Dakle, Srbija i JNA zajedno s Crnom Gorom krenuli su na sve ove bivše dijelove Jugoslavije, ali su najviše krvi prolili u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.interesu proširenja svoje države na ideji Velike Srbije. Tako sud ipak bilježi neke od zločinačkih krvavih likvidacija, jedino ne kaže eksplicitno da smo se trebali prepustiti da nas u bezglasju pobiju. Ipak, utješno je što će ta naša izmučena i pobijena sela i gradovi, punih ljudi koji su morali nestati, dobiti svoje mjesto u analima ovoga MSP u Haagu. Ostat će zabilježeni, iako sud ne iznosi podatke koliko je koje naselje dalo žrtava, kako je ubijeno 142 djece, kako ne znamo gdje je nekoliko tisuća naših mrtvih itd...itd.

Našu agoniju u kojoj su ubijani i oni koji pamte nasilja Srbijanaca od 1918. do te kobne 1991., kao i malu djecu od nekoliko mjeseci, ponovili smo u ovom ratu iznova, čak s istim prezimenima, lokacijama. Bilo je to osamljeno i stravično krvoliptanje izmučene i izmrcvarene zemlje koja se raspukla po rubovima vanjskih i unutarnjih šavova, napuštena i razdrta strahovima.

Toga trena, kad je počelo sudsko nabrajanje srbijanskih zločina, u meni se uspravila trula lešina zastarjele i izbezumljene Europe koja nije htjela vidjeti agoniju jedne drevne iako male države, što je silom iste te europske politike dva puta ugurana u neprirodni savez iz kojega te kobne i slavne godine 1990. bježi. Bježi na legalan demokratski način - izborima. Sumorna i krvava freska rata već se bila nadvijala nad Hrvatskom, od onoga Prvoga Srpskoga Memoranduma, u dubokoj gluhoj noći političkih igara velikih koji su imali do sada debeli mir, sve do pada Berlinskoga zida, sve do ubojstva postolara Čaušeskog onih predbožićnih dana; mir koji su si europski velikani osigurali zaboravljajući vlastite grijehe iz još nedavne kolonijalne prošlosti.

Ta se gluha krvava noć spustila teškim krilima na nespremnu Hrvatsku kojoj su zabranili, o cinizma!, da uveze oružje, dok ga je druga strana imala za deset godina rata. Bitno je bilo ušutkati nemirne Hrvate, ali isto tako i Bosnu, Kosovo, po potrebi i Makedoniju, a Slovenija je relativno malim žrtvama već izvukla svoju slobodicu. Dakle, Srbija i JNA zajedno s Crnom Gorom krenuli su na sve ove bivše dijelove Jugoslavije, ali su najviše krvi prolili u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Jedan od najzlokobnijih dokaza i znakova smrti etičke kršćanske Europe

Gorjeli smo i zaklani umirali pokraj plotova kako su memorandumski junaci navijestili, u nadzemaljskoj agoniji nestajao je Vukovar, milijunima metaka i granata potpuno sravnjen sa zemljom, a ipak je netko preživio, i to je dokaz sudu da nije bilo genocida nego samo zločina, i taj netko morao je s malom vrećicom u drhtavoj ruci nestati u koloni beznađa. To umiranje jednoga grada na rubu Hrvatske nesumnjivo je jedan od najzlokobnijih dokaza i znakova smrti etičke kršćanske Europe. Nisu htjeli vidjeti tu kolonu kao ni onu s pobjedničkom pjesmom o salati nakon koje je nestalo oko tri tisuće ljudi za koje se ni danas ne zna gdje im leže posmrtni ostaci. Nad razorenim selima i gradovima u koje je ušla srpska soldateska i danas lebdi aureola mučeništva.

A imali smo ljude koji su 1999.godine sastavili optužbu za genocid, imali smo svjedoke, dokumente. Sve dok 2000. godine onoga kobnoga 3. siječnja nisu došli na vlast mrzitelji hrvatske Države, oni o kojima je govorio Franjo Tuđman. Taj unutarnji šav novostvorene države, i to zaslugom strasti i ljubavi prema domovini kao i vjere običnih ljudi, pukao je nastojanjima i lažima novih «trećejanuarskih» vlastodržaca, ljubljenjem s krvnicima, svjedočenjima u korist koljača, kao i rezanjima tužbe protiv Srbije podlim škarama. Namjere povratka na stare orjunaške i regionalne okvire zagovarali su povlačenjem tužbe.

Gledali smo sramotne geste najviših nositelja vlasti u Hrvatskoj- kao pajaci i dvorski potrkači sviruckaju nevješto pred ubojicama, sjede dotjerani za glasovirom, o Bože!, dok se CivilizacijaCivilizacija Europe počela je umirati još u 19. stoljeću, ne samo kao objekt, nego i kao subjekt i duh koji ju je prožimao. Nastale su goleme pustoši, a čovjek je u njima tragao za samim sobom govoreći da je on Bog, ne shvaćajući neodređenu i maglovitu sudbinu koja će ga baciti u provaliju životne pustolovine Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Mi smo proživjeli sve te agonije kao mala nacija koja dugo nije imala vlastite države. Činilo se da nam je smrt nacionalnoga bića neminovna. Ali, dragi naš Tomka i svi ostali u MSP, ne biste vjerovali koliko je u nama bilo prkosa i snage, buktinje na tragu onoga mnogima nepojmljivoga otpora za takvu smrt.neandertalskim smješkom dojučerašnji ubojica namješta u udobnoj stolici. Slušali smo gadosti o tome da je «svaki rat zločinački» koju formulu je smislila Gospođa što ju zovu «Zmija sa šiškama», pa i onaj obrambeni je zločinački; da smo agresori na Bosnu i Hercegovinu, da smo uzgajivači zmija u srcima i to onih ustaških, da treba osuditi naše generale, i opet, i opet, (sada smo došli do Sačića!), poniziti svakoga tko nije prožet komunističkim krvnim zrncima, ili onim drugim, srpskim, što se ne smije ni spomenuti, jer to je odvajkada bio «govor mržnje».

O tim namjerama izraženim tijekom ovih petnaest godina kroz političke čine, izjave, dodvoravanja, poniženja žrtava, cinizmom protiv teških invalida, silovanih žena i djevojčica, nepoznatih grobišta, mislim dok slušam nastavak govora nesretnoga Tomka, poslušnoga homo politicusa pod čizmom moćnih.

Civilizacija Europe počela je umirati još u 19. stoljeću, ne samo kao objekt, nego i kao subjekt i duh koji ju je prožimao. Nastale su goleme pustoši, a čovjek je u njima tragao za samim sobom govoreći da je on Bog, ne shvaćajući neodređenu i maglovitu sudbinu koja će ga baciti u provaliju životne pustolovine Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Mi smo proživjeli sve te agonije kao mala nacija koja dugo nije imala vlastite države. Činilo se da nam je smrt nacionalnoga bića neminovna. Ali, dragi naš Tomka i svi ostali u MSP, ne biste vjerovali koliko je u nama bilo prkosa i snage, buktinje na tragu onoga mnogima nepojmljivoga otpora za takvu smrt.

Mi smo se opredijelili za život

Mi smo se već davno bili opredijelili za ŽIVOT, za otpor ekstremnim suprotnostima našega bića - komunizmu, nacizmu, nasilju manjine nad većinom, mračarama gdje su čamili veliki sinovi i domoljubi. Živjeli smo u utopiji koja je trebala donijeti našu državu i ta je utopija dobila stvarni lik, koji se našao razdiran izvana i iznutra čim se pojavio. I kako bi rekao pjesnik Viktor Vida, zamišljena Hrvatska stajala je na visoku blistavu postolju, kristalno čistoga sjaja, a oko nje su zapljuskivali blatni valovi. Ti su blatni valovi uhvatili njene skute i onečistili ih onoga siječanjskoga dana prije 15. godina. Naš se donkihotizam ipak nije ugasio- kako kaže Don Quijot svome prijatelju Sanchu: Ja sam se, Sancho, rodio da živim umirući, a ti da umreš jedući».

Gledam lica našega Šatora: napetost, borba između ljutnje i razočaranja, između tuge i prkosa, prezira i još uvijek sačuvane vjere u stečeno blago vlastite države, mistično pa makar i erodirano duhovno stanje u kojem prebivaju ovi legendarni vitezovi. Neki šute i ništa ne progovaraju, oni u prividnom mirovanju vode i dalje rat, preziru presuditelje, ali nema u njima mržnje. Spremni su da zapušteni i zanemareni, potreseni i zauvijek opterećeni slikama strahotnoga zla koje im je odnijelo dijelove tijela, izdrže do kraja. Bez obzira na ishod. Taj ishod njihovih zahtjeva nije ovisan o presudi MSP, ali ipak smo očekivali bar malo više istine. Kako bi MSP mogao shvatiti tu kristološku crtu branitelja koja je i usred borbi nosila krunice oko vrata, sve te petrovske i pavlovske duše koje su ranjene ukopale svoje udove u hrvatsku zemlju, kad se Europa odrekla Krista i Križa?!

Sada je moguće njegovati goleme nasade skepticizma i agnosticizma, ateizma i lažne blistavosti globalizma. Njih, te u MSP ne zanima pravda, pa čak ni pravo kao drevna disciplina koja je od Hamurabijevoga zakonika do nedavno uvažavala bar nešto od pravde. Sve je interes. Golo žderanje o kojem govori Servantesov junak.

U suštini svoga bića znam da živim s dostojanstvom osobe, znam da je moja borba, sada u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu, i oduvijek, da je ta borba posve bliska ovima u ŠATORU: ideal bez konca koji se možda ne će nikada ostvariti, ali bez kojega bi naš život bio besmislen. Stvaram i ostvarujem povijest osobe nastojeći biti dio nacionalnoga bića. Nemam proročanstava, ali imam vjere koju je davno izrekao Ivan Mažuranić: Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda.

Nevenka Nekić

Pon, 18-11-2019, 14:32:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.