Osloboditeljska uloga globalizacije

 

U siječnju ove godine MMF je objavio postotke promjene gospodarskog rasta po zemljama. Godine 2007. svjetsko gospodarstvo je raslo 5.2%, razvijena gospodarstva 2.7% a gospodarstva u razvitku 8.3%; 2008. godine rast je bio 4.3%, 1% odnosno 6.3%. Rast za 2009. godinu procijenjen je na 0.5%, 2.0% odnosno 3.3% a za 2010. godinu 3.%, 1.1% odnosno 5%. Tijekom navedenih četiriju godina zemlje u razvitku nadmašile bi u rastu napredne zemlje za preko 20%. Zemlje u razvitku se doista razvijaju, a razvijene zemlje stoje. Na dosadašnjoj razini tehnologije Istok je dobio industrijsku bitku protiv Zapada. Uz sadašnje slabljenje financijskog sektora na Zapadu razlika u stupnju razvitka bivat će sve veća.

Ovih sam dana pročitao knjigu Otvorene žile Latinska Amerike, Eduarda Galeana, slavnog urugvajskog novinara i pisca, koja je prvi put objavljena 1973. godine. Knjiga je dotiskana u golemoj nakladi ove godine, nakon što ju je venezuelanski predsjednik Chavez poklonio američkom predsjedniku na sastanku američkih zemalja u Trinidadu u travnju ove godine. Knjiga je pisana dok je Latinska Amerika bila u beznadnom stanju, pod potpunim nadzorom svjetskog kapitala i potpuno ovisna o stanju na svjetskim tržištima.

Galeano knjigu počinje tvrdnjom da „u svijetu postoji podjela rada: jedni su se specijalizirali da gube, a drugi da pobjeđuju“. Knjiga opisuje postupak iskorištavanja prirodnih bogatstava Latinske Amerike od početka kolonizacije i dakako počinje izvlačenjem srebra iz područja Anda, gdje je nekad bilo kraljevstvo Inka. Srebro koje je izvlačeno iz područja oko grada Potosí prisilno su kopali i živom izdvajali slabo hranjeni i polugoli domaći ljudi, koji bi nakon nekoliko tjedana, mjeseci ili godina rada umirali kao živi kosturi ovisni o koki. Umjesto zatečenog kompletnog agrarnog gospodarstva Španjolci su stvorili gospodarstvo s jednom granom – rudarstvom.

Srebro je u Europi stvorilo novu vrijednost koja je, zbog golemih trajnih ratnih dugova španjolske krune, dospijevala u ruke nizozemskih, francuskih i njemačkih bankara i poduzetnika. Na tom „višku vrijednosti“ temeljili su se razvitak i industrijalizacija Zapada. Potosí je u tri stoljeća uništio 8 milijuna života. Danas se Potosí pred turistima diči napuštenim i opljačkanim crkvama, samostanima i palačama. Ni matične vlasti u Španjolskoj ni mjesne kolonijalne vlasti nisu se bile brinule da se organizira bilo kakva mjesna proizvodnja, nego je sve što su trebali europski kolonisti uvoženo iz europskih zemalja. Domaći ljudi i uvezeni crnci nisu ništa trebali.

Slična priča se ponavlja oko izvlačenja zlata u drugim područjima Latinske Amerike, posebice kasnije u Brazilu, gdje su koncesije za vađenje zlata i dragog kamenja, poslije sporazuma iz 1700. godine, imali Englezi, koji su zauzvrat od Portugalaca za englesko tržište kupovali vino po visokoj cijeni. Stotine tisuća domaćih ljudi i dovezenih crnaca iz Afrike bile su prisiljene, opet kratkotrajno ali do prerane smrti, baviti se samo jednom djelatnošću. Tjedne isporuke zlata u London znale su dosezati £50.000. Obična obitelj u Britaniji je tada za život imala £6 godišnje.

globusGaleano slijedi sustavno nastojanje tuđih koncesionara te koloniziranih zemljoposjednika i svećenstva da se stvore monokulturna gospodarstva s kaučukovcem (čije je sjeme prokrijumčareno pod prijetnjom smrtne kazne u znamenite Kew Gardens u Londonu, otkud je rasađeno u Malaju), kavom, šećerom, duhanom ili kakaovcem. Svagdje je određeno vrijeme bujala jedna poljoprivredna kultura. Svagdje je nakon par desetljeća došlo do pada svjetskih cijena, svagdje je iscrpljena zemlja bila napuštena a preživjelo pučanstvo ostalo u bijedi i besposlici. Najteže je stradao Haiti, kamo je samo jedne godine, 1786., dovezeno 27.000 robova iz Afrike.

Za jednogodišnje vladavine Britanaca Havanom 1762. godine kubansko gospodarstvo, koje je bilo zasnovano na malim seljačkim plantažama duhana, uzgoju stoke, lijevanju topova i brodogradnji velikih ratnih i trgovačkih brodova za cijelu Latinski Ameriku, pretvoreno je u gospodarstvo utemeljeno samo na šećeru. U godinu dana Britanci su dovezli više robova, nego što ih je obično stizalo u petnaest godina. Kuba je bila „deindustrijalizirana“.

Od godine 1840. Zapad je vojnim putem i ponudom tehnološki boljih i jeftinijih proizvoda prisiljavao i konačno prisilio na deindustrijalizaciju Kinu, koja je 1800. godine davala trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda a 1820. godine imala industrijsku proizvodnju (manufakturu) veću od ukupne industrijske proizvodnje razvijenih zemalja uzetih skupa. Indiju je 1757. godine pokorila i njom više od stoljeća vladala jedna engleska (britanska) korporacija, East India Chartered Company. Rusiju su, koja je cijelo devetnaesto stoljeće bila velesilom, zapadni liberalni kapitalizam i svjetsko tržište prisilili na komunističku revoluciju ne bi li postala slobodnom, samostalnom i sposobnom napraviti potrebne reforme. SAD su mornaricom prisilile Japan na otvaranje njegova tržišta svojim naprednijim proizvodima, ali je Japan odgovorio snažnom industrijalizacijom za koju ubrzo nije imao vlastitih sirovina pa se morao upustiti u imperijalizam i to samo pedeset godina od prisilnog otvaranja svijetu.

Anglo-Amerika je vojnom, tehnološkom i financijskom prednošću kažnjavala i najveće stare civilizacije zato što se nisu modernizirale ukorak sa Zapadom, a Zapad je svoju modernizaciju i preporod izvorno utemeljio na zemljopisnom odnosno političkom atlantskom kolonijalizmu. („Euroatlantske integracije“!)

Tako su sve do druge polovice prošlog stoljeća gospodarstva koloniziranih ili prividno samostalna zemalja „svijeta u razvitku“ služila opskrbi Zapada jeftinim rudnim blagom, industrijskim biljem ili hranom koji su vađeni ili proizvođeni najbjednije plaćenim radom. Industrijska proizvodnja utemeljena na naprednoj tehnologiji Zapada napredovala je i razvijala se samo na Zapadu.

Međutim, Zapad je koncem prošlog stoljeća zamislio da može živjeti od tehnoloških inovacija i financijskog poslovanja. Odlučio se za „kruh bez motike“. Sam je smislio, organizirao i proveo deindustrijalizaciju sama sebe. Industrija je, kao grana manje profitabilna od usluga i financijskog poslovanja, gurnuta u nekadašnje kolonije ili polukolonije - u zemlje u razvitku.

Kad se sad čita Galeanova knjiga Otvorene žile Latinske Amerike neobično se doima Galeanov prigovor svjetskim gospodarima i koncesionarima u Latinskoj Americi što nisu nastojali i što su izbjegavali organizirati industrijsku proizvodnju za domaće potrebe i za izvoz. Mjesni vladari su to mogli, ali nisu činili. Svoje su bogatstvo tratili na uvoz luksuzne robe iz Europe te gradnju crkava i palača. Sad se, uz dosadašnju tehnologiju, svijet u razvitku počeo snažno razvijati i industrijalizirati pa će u bogatstvu u dogledno vrijeme dosegnuti i nadmašiti Zapad. Spomenut ću samo Kinu, Indiju, Brazil i Rusiju. Bogatstvo se ne stvara na burzama. Ono tamo mijenja vlasnike, ali se stvara radom i proizvodnjom. Liberalizam se prije svojeg sloma okrenuo protiv Zapada koji ga je smislio, promicao i provodio. Sadašnje „zemlje u razvitku“ ipak moraju biti oprezne pred pojavom hiperkibernetike i ekološkog kapitalizma, koji se pripremaju na Zapadu kao njegova nova moguća sredstva svjetske dominacije.

Sad se radi i proizvodi u „svijetu u razvitku“. Rad i proizvodnja koji stvaraju bogatstvo donose slobodu. Tako su „neočekivano“ užurbanje globalizacije i usporedna deindustrijalizacija Zapada donijele svijetu oslobođenje i slobodu. Charles Kindleberger, profesor ekonomike na MIT-u, temeljni uzrok „Velike depresije“ - prema knjizi World in Depression, 1929-1939, objavljenoj 1973. godine kad i Galeanova knjiga, vidio je u slomu međunarodnog financijskog sustava i najšire strukture vladanja svjetskim gospodarstvom. Po njemu je pogrešno bilo to što nitko nije preuzeo ulogu svjetskog hegemona. „Britanija je to htjela a više nije mogla, a Amerika je to već mogla a nije htjela.“ U sadašnjoj krizi nitko to ni hoće ni može. To je slika sadašnjeg višeg stupnja slobode svijeta, koja još nije potpuna. Sad se sve države - uključujući SAD, UK i Hrvatsku(!) - moraju ponovo navikavati na svoju i tuđu slobodu. Države sa slobodom moraju prihvatiti i odgovornost.

Zdravko Mršić

{mxc}

Uto, 10-12-2019, 02:41:49

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.