Stanje i geopolitičko usmjerenje Japana

Ovaj se osvrt kao i svi moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Ovaj put to su političko stanje i novo geopolitičko usmjerenje Japana, koji je poslije Drugoga svjetskog rata imao japanvažnu ulogu u razvitku tehnologije i u svjetskom gospodastvu, iako ne i u geopolitici i zaštiti ili obrani. Tijekom minulog desetljeća uloga Japana u svijetu i njegova geopolitička silina ili dinamika vidno su se promijenile. Te promjene valja vezati uz novo američko uzimanje Kine kao gospodarskog suparnika i političkog protivnika Amerike i Zapada općenito. Japan je – kao dio „Zapada“, kojim je postao koncem devetnaestog stoljeća – od Amerike nedavno dobio novu zadaću.

Stanje i geopolitičko usmjerenje Japana ipak se ne mogu ocijeniti, ako se ne uvaži lom – doslovce lom, a ne slom – koji je Japan doživio 1945. godine. Japan je bio prelomljen ne samo teškim događajima, koji su ga naveli na vojnu predaju, nego i porazom od triju velikih sila (SAD-a, Sovjetskog Saveza i nacionalističko-komunističke Kine), koje je Japan prije napao te uvjetima mirovnog sporazuma, koji su mu nametnule SAD. Do tog loma je došlo malo više od godinu i pol otkad su prve japanske postrojbe dotaknule obale Australije kad se Japancima činilo, da će postati gospodarima Istočne Azije, Oceanije i Australije.

Kako je Japan nastao i kako je počeo? Oko trećeg stoljeća prije Isusa s azijskog kopna je na japansko otočje doselio narod Jajoi, koji je donio uporabu željeza i koji se bavio zemljoradnjom, u opreci sa zatečenim narodom Jomon, koji se bavio lovom. Narod Jajoi se zbog pouzdane ishrane brzo množio pa je brojevno daleko nadmašio zatečeno pučanstvo. Od četvrtog do devetog stoljeća u Japanu su se mnoge kraljevine i brojni narodi ujedinili pod jednom, usredištenom vlasti, koju je prividno obnašao car Japana. Carska loza koja je tad uspostavljena vlada Japanom i danas, iako joj je uloga bila i jest uglavnom obredna. Car je 794. godine počeo stolovati u mjestu Heiankyo, suvremenom Kyotu. To razdoblje Japana trajalo je do konca dvanaestog stoljeća. Iz tog „zlatnog razdoblja“ Japana potječe religija Japana, koja je smjesa izvornih običaja šinto i budizma.

U stoljećima koja su uslijedila vlast carske kuće bila je smanjena i djelomice prenesena prvo na građanske velikaše, a poslije na ratničke rodove i na njihove ratnike samuraje. U ratu 1180.-1185. godine između ratničkih rodova pobijedio je rod Minamoto, a predvodnik roda uzeo je naslov šoguna (nasljednog vojnog zapovjednika) i mjesto Kamakuru kao sjedište. Godine 1333. vlast je preuzeo rod Muromači. U tom su razdoblju ojačali područni gospodari rata, daimio. Japan je zapao u pravi građanski rat, iz kojega su ga izbavili daimio Oda Nobunaga i slijedno Tojotomi Hidejoši.

Po smrti Tojotomija 1598. godine vlast je preuzeo bajkoviti Tokugava Iejasu, koji je za sjedište uzeo Edo, današnji Tokyo i kojega je za šoguna postavio tadašnji car Azuči-Momojama. Šoguni iz roda Tokugava uveli su „plansko gospodarstvo“, održavali su mir i puku upriličili blagostanje, ali su uspostavili i održavali strogu podjelu na staleže te prekinuli gotovo sve doticaje Japana s vanjskim svijetom. [Tuđi trgovci su mogli trgovati samo na umjetnom otoku Cukišimi uz luku Nagasaki, a nadzor nad trgovinom su imali (protestantski) nizozemski trgovci, koji su odande uklonili (katoličke) portugalske i španjolske trgovce. U razdoblju vladavine Eda, velikaši su morali uzdržavati samuraje, koji su se morali pridržavati svojih pravila života i postupanja, ali koji nisu smjeli nositi oružje. Japan je imao 30.000 dobro odgojenih i dobro školovanih besposličara.]

Na ovom mjestu u osvrtu treba spomenuti Kinu ili Središnju kraljevinu. Kineska civilizacija uživala je velik ugled među okolnim narodima i vladarima. Ona je bila nedokučljiv uzor. Kinezi su se sa svoje strane ponosili svojom civilizacijom i vjerovali u svoj politički sustav. Kinezi su ostale narode vrjednovali po njihovoj sposobnosti svladavanja i uporabe kina japan korejakineskog slikovnog pisma. (Usto, Kinezi su uviđali, da bi pripadnici naroda koji su zemljopisno bili dalje od Kine mogli naučiti manje znakova složenog kineskog pisma, ali i to da su imali tamniju put.) Japanci su bili u prvom krugu oko Kine, ali su po drevnim Kinezima ipak bili manje vrijedni od njih. Japanske vlasti su sa svoje strane, unatoč gotovo potpunoj odvojenosti od svijeta pomno pratile što se događa u Kini, a nabavljene kineske knjige i prikupljeni kineski spisi su iz Nagasakija morali biti krijumice i žurno dopremljeni u prijestolnicu na uvid dužnosnicima.

Šoguni Tokugava su čvrsto držali vlast, iako su se nevolje množile u puku, ali i u političkom sustavu. Od Bitke kod Segahare 1600. godine i uspostave šogunata Tokugava do sredine devetnaestog stoljeća svijet se bio silno promijenio, bar utoliko što su europske pomorske sile bile kolonizirale svijet, uključujući Indiju i Kinu. Na red je bio došao i Japan. Američki pomorski zapovjednik Matthew Perry u srpnju 1853. godine doplovio je s četiri parna broda pred luku Edo (Tokyo) kao izaslanik američkog predsjednika Millarda Fillmorea i zatražio, da Japan otvori svoje luke za američke brodove. Perry se poslije prijema kod cara i prestolonasljednika povukao. Vratio se nakon šest mjeseci i uspio napraviti ugovor o pravu uporabe japanskih luka za američke brodove i trgovce.

(U morima oko Japana bilo je mnogo američkih kitolovaca, kojima bi dobro došlo uplovljavanje u japanske luke. Kitove se lovilo radi njihova ulja, koje je služilo kao gorivo za kućnu i javnu rasvjetu. Na nesreću lovcima na kitove, nafta je otkrivena u jednom potoku u državi Pennsylvaniji već 1858. godine, a proizvodnja nafte počela je 1859. godine, nakon čega je uglavnom prestala uporaba kitovog ulja za rasvjetu.)

Početkom devetnaestog stoljeća u japanske poslovne i učene krugove počela se uvlačiti nelagoda, zbog silnog napredovanja Europe putem industrijske revolucije. Stoge se i u Japanu tražila promjena, rekao bih, političkog sustava. Seišisai Aizava u djelu Nove postavke (1825.) najavio je procvat Japana. Seišisai je u konfucijskoj predaji preslikavao kinesko poimanje države na Japan. Seišasai je govorio, da posebnost Japana ne dolazi od staleža samuraja, nego od neprekidnosti japanske vladarske loze.

Japan se počeo pripravljati za obranu od moguće navale Zapada. Priprava je uključivala prikupljanje novog znanja i nove tehnologije, reformu staleža samuraja, imenovanje vojnih zapovjednika po sposobnosti a ne po položaju u zajednici, novi način poticanja vojnih zapovjednika i novi način financiranja obrane. Vodeći japanski „stručnjak za obranu“ bio je Sakuma Šozan, koji je kao bogat baštinik prodao sav imetak i dobivenim novcem financirao vlastitu privatnu političku školu, u kojoj se polaznike poučavalo i topništvo i kineske klasike.

U javnoj raspravi o budućem usmjerenju Japana kristalizirala se izvorna i spasonosna zamisao: prihvatiti zapadno znanje i tehnologiju, a sačuvati japansku mudrost, japanski način života i baštinjene ljudske vrijednosti. Japan je odlučio uključiti se u svijet, koji se sve više preplitao unutar sebe, ali je uključenje izvedeno na japanski, a ne na zapadni način. Godine 1867. u Japanu je ukinut šogunat, a 1868. godine vlast je predana petnaestogodišnjem caru Meiđiju. Japan se otad žurno industrijalizirao, a samuraji su postajali poslovnim, administrativnim i znanstvenim predvodnicima. Japan je u samo četvrt stoljeća od početka svoje industrijske revolucije postao područnom, a na prelasku u novo stoljeće i svjetskom velesilom. Tad su počele nevolje susjednih država s Japanom. Četrdeset godina kasnije počele su nevolje svijeta s Japanom. Japan se upustio u imperijalizam i kolonijalizam po europskom uzoru.

U središtu gospodarstva i industrije japanske Carevine od početka brze industrijalizacije u razdoblju Meiđi bili su zaibatsu, privatni „uspravni“ karteli, koji su pod jednim krovom okupljali osiguravajuću kuću, banku, proizvodnu korporaciju i korporaciju za prodaju napravljenih proizvoda, koji su bili financirani kapitalom nakupljenim osiguravateljskim poslom. Zaibatsu su presudno utjecali na japansku unutarnju i vanjsku politiku, posebice nakon pobjede Japana u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i nakon više pobjeda Japana nad Njemačkom tijekom japan 2 svj ratPrvoga svjetskog rata u okršajima vezanim uz dotadašnje njemačke tihooceanske posjede. U vremenu između svjetskih ratova zaibatsu su pomagali japanski militarizam i imali korist od japanskog osvajanja Istočne Azije sklapanjem unosnih ugovora s državom. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)

Prostorno širenje i širenje utjecaja Japana počeli su u Koreji. Od 1910. do 1945. godine Koreja je bila dijelom japanske Carevine. Koreja je pala pod utjecaj Japana koncem devetnaestog stoljeća dokad je bila kineskom vazalnom državom. Japan i Koreja su do 1853. godine bili namjerno odijeljeni od svijeta. Koreja je ostala odijeljenom od svijeta do 1876. godine kad je s Japanom potpisala ugovor o svojem otvaranju. Poslije toga Japan se posvetio ratovanju protiv svojih obližnjih suparnika. Godine 1895. japanski obavještajci ubili su prkosnu kraljicu Koreje Min i uključili se u gušenje pobune korejskog seljaštva. Japan je pobijedio Kinu u Prvomu kinesko-japanskom ratu 1894.-1895. godine pa je Koreja nakratko postala samostalnom državom. Japan je potukao Rusiju u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i postao jedinom područnom silom. Korejski car Gojong se 1907. godine odrekao prijestola pa je Koreja po sporazumu 1910. godine postala japanskom kolonijom.

Japan je sustavno provodio japanjenje (japanizaciju) Koreje. Zabranio je uporabu korejskih naziva i imena te uporabu korejskog jezika. Nebrojene korejske umjetnine bile su opljačkane i odnesene u Japan. Brojne povijesne zgrade bile su ili djelomice ili potpuno razorene. Japan je već u Koreji otkrio svoje pravo lice. Međutim, Japan je u Koreji napravio potrebnu prijevoznu podlogu i izgradio industriju, proizvodi koje su trebali poslužiti daljnjem japanskom osvajanju Azije. Od 1939. godine i tijekom Drugoga svjetskog rata Japan je u Koreji unovačio pet i pol milijuna ljudi za potporu ratu. Mnogi Korejci su bili odvučeni iz vlastitih domova i stavljeni u vrlo teške radne ili ratne uvjete.

Poslije spomenutog Prvoga kinesko-japanskog rata Kina je Sporazumom u Šimonosekiju Japanu prepustila otok Tajvan i odrekla se prava na Koreju. Japan je pripojio Otočje Senkaku (kineski Diaoju) i pokušao uzeti poluotok Liaodong, ali su se tomu usprotivile Francuska, Njemačka i Rusija. U Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine Japan je Rusiji oduzeo Južni Sahalin. Mirovni sporazum potpisan je 1905. godine u Portsmouthu u Engleskoj nakon posredovanja američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, koji je 1906. godine za svoj trud dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dobro je na ovom mjestu u osvrtu pozabaviti se rusko-japanskim odnosno sovjetsko-japanskim odnosima. Prvo treba spomenuti japansko upletanje u Građanski rat u Rusiji, koji je trajao od siječnja 1918. do lipnja 1922. godine. Japanci su bili zauzeli velik dio ruskog Dalekog Istoka uključujući Sjeverni Sahalin. Sovjetske vlasti bile su uspostavile Daleko-istočnu Republiku, koja je slovila kao „samostalna“ država, ali koja je bila pod strogim nadzorom Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) i Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRP kasnije KPSS) te koja je trebala biti međupodručje između RSFSR i japanskih osvajača. Sovjetske vlasti su potjerale japanske napadače u studenomu 1922. godine. Japanski upad u ruski prostor bio je sračunat na potporu Bijelima u ruskom građanskom ratu. Japanci su tim napadom preduhitrili združeni američko-britanski napad na ruski Daleki Istok. Iako je otprije postojao savez Japana i Britanije za suradnju u Tihom oceanu, Britanija je pripremala napad na Rusiju bez znanja Japanaca. Poslije Sovjetsko-japanskog sporazuma 15. svibnja 1925. godine japanske vojne postrojbe napustile su i Sjeverni Sahalin.

Valja spomenuti i Sovjetsko-japanski granični rat od svibnja do rujna 1939. godine. Japan je napao Sovjetski Savez, kako bi se dokopao južnog kraka Sibirske željeznice. Sovjetske postrojbe predvodio je budući maršal Georgij Žukov, koji je ranije kao bojnik bio časnik za vezu između Crvene armije i njemačkih tenkovskih postrojbi generala Heinza Guderiana, koje su i za Vajmarske republike u Sovjetskom Savezu uvježbavale „munjeviti rat“. Žukov je protiv Japana poveo i dobio prvi „munjeviti rat“ u povijesti ratovanja. Primirje je sklopljeno 15. rujna. Stupilo ja na snagu 16. rujna, a postrojbe Sovjetskog Saveza su 17. rujna 1939. godine ušle u Poljsku, 16 dana nakon ulaska njemačkih postrojbi. SSSR i Japan sklopili su 13. travnja 1941. godine Sporazum o izbjegavanju međusobnog napada i o neutralnosti. Tim sporazumom Staljin je Japanu dao slobodu djelovanja u Aziji, a Sovjetskom Savezu vrijeme za pripravu obrane od očekivanog napada Trećeg Reicha.

Tijekom Potsdamske konferencije koja je održana od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine američki predsjednik Truman je 26. srpnja u razgovoru nasamo obavijestio sovjetskog premijera Staljina, da SAD imaju „novo oružje nagasakiiznimno velike razorne sile“ i da će to oružje uskoro uporabiti protiv Japana, kako bi skratile rat. Staljin se pretvarao da ne zna o čemu je riječ. Međutim, odmah po povratku u Moskvu Staljin se 3. kolovoza javio zapovjedniku sovjetskih snaga na Dalekom Istoku generalu Aleksandru Vasiljevskom i pitao ga koliko mu vremena treba za pripravu napada na Japan. Odgovor je glasio: „Jedan puni dan pa napad može početi 5. kolovoza!“ Dana 6. kolovoza SAD su svoje „novo oružje iznimno velike razorne sile“ spustile na Hirošimu.

Dana 8. kolovoza 1945. godine u 23 sata po prekobajkalskom vremenu sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov obavijestio je japanskog veleposlanika u Moskvi Naotake Satoa, da će od ponoći između osmog i devetog kolovoza SSSR biti u ratu s Japanom, iako je 5. travnja 1945. godine SSSR obavijestio Japan, da kani ponovo na godinu dana produžiti Sporazum o izbjegavanju međusobnog napada i o neutralnosti. Crvena armija je 9. kolovoza, na dan napada na Nagasaki, stupila u Mandžukuo, japansku paradržavu u Mandžuriji. Do 2. rujna oslobođeni su spomenuti dio Mandžurije, Unutarnja Mongolija i Sjeverna Koreja. SSSR je zauzeo cijeli Sahalin do 25. kolovoza, a Kurilske otoke do 1. rujna. Tako se SSSR temeljem Trumanove „povjerljive“ obavijesti Staljinu uvrstio među pobjed-nike rata i u Aziji.

U jesen 1945. godine Japan nije samo pretrpio slom, nego je doživio i golemo poniženje. Gospodarice japanske države poslije predaje japanske vojske bile su SAD. Upravitelj Japana sprva je bio general Douglas MacArthur, čiji su ljudi napisali novi japanski ustav, po kojemu je Japan smio imati samo slabu obrambenu vojsku. Japanski industrijski zavodi i pogoni bili su razoreni u ratu pa je neposredno poslije rata Japanu ostala samo mogućnost kućne proizvodnje ili „kućne radinosti“. General MacArthur bio je kanio raspustiti zaibatsu kao prijašnji oslonac japanskog militarizma.

Međutim, vodeći ljudi administracije predsjednika Trumana su uvidjeli, da je dotadašnju japansku opasnost zamijenila nova, sovjetska. SSSR je zavladao istočnom polovicom Europe, ali je svoj utjecaj nastojao proširiti na jug Europe, posebice na Balkan te na cijelu Aziju. Predvođeni prokušanim diplomatom Georgeom Kennanom, koji se dugo bavio sovjetskim pitanjem, američki vanjskopolitički ljudi su predložili jačanje zapadnoeuropskog i posebice njemačkog gospodarstva te gospodarstva Japana kao dviju brana daljnjem prodoru komunizma i širenju sovjetskog utjecaja.

Za Europu je bio upriličen Marshallov plan nazvan po Georgeu Marshallu, američkom državnom tajniku (1947.-1949.), koji je za rata pod predsjednicima Rooseveltom i Trumanom bio zapovjednik združenog stožera američke vojske. General MacArthur bio je prisiljen sačuvati zaibatsu, koji su ipak od obiteljskih korporacija postali javnim dioničkim družbama, a bili su i preimenovani u keiretsu. (Riječ „keiretsu“ znači prošireno ortaštvo ili proširena družba.) Ipak, unatoč promjeni američkog pristupa japanskom gospodarstvu, Japan je do danas ostao djelomice vojno i potpuno politički zaposjednut od SAD. Carevina izlazećeg sunca je poslušna Sjedinjenim Američkim Državama.
Japansko se gospodarstvo uz stvarnu pomoć Amerike brzo razvijalo i ono je u Americi imalo zajamčeno tržište. Japan je s vremenom postao svjetskom industrijskom radionicom. Japanci su postali vješti u stvaranju nove tehnologije, a bili su još vještiji u smišljanju („design“) proizvoda za tržišta. (Korporacije najčešće prodaju proizvode, a ne tehnologiju.) S vremenom su proizvodi japanske industrije bili preplavili i ostala tržišta počevši od europskog, koje je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća imalo golemu sposobnost kupnje proizvoda. Japansko gospodarstvo je putem izvoza svojih proizvoda nakupilo golem kapital, a japanska je država imala na raspolaganju zamjerne pričuve tuđeg novca. Amerika se koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela zaduživati u Japanu u godišnjim iznosima od oko 50 milijardi dolara. To je nastavila raditi i početkom osamdesetih godina. Japan je za Ameriku postao ozbiljnom opasnosti.

Američki predsjednik Ronald Reagan i predsjednik nadzornog odbora američkih Saveznih pričuva Paul Volcker počeli su voditi strogu novčarsku politiku s visokim temeljnim kamatnjakom, kako bi spriječili zaduživanje Amerike, na koje su Japanci bili računali. Međutim, na sastanku održanom 22. rujna 1985. godine u njujorškom hotelu Plaza sastali su se ministri financija Francuske, Japana, Njemačke, SAD i Ujedinjene Kraljevine. Ministri su „odlučili“, da se američki dolar obezvrijedi u odnosu na francuski franak, njemačku marku, britansku funtu i posebice u odnosu na japanski jen. Američko je tržište bilo gotovo zatvoreno za europske i posebice za japanske industrijske proizvode i stručne usluge. „Odluka“ ministara nazvana je Sporazum Plaza.

Posljedicom Sporazuma Plaza bio je poremećaj vrijednosti mnogog nacionalnog novca, što je nepovoljno utjecalo na svjetsku trgovinu i stvaralo potrebu za čestim ugovorima za stabilizaciju tog novca. Nazvana nenamjernom, a očito namjerna posljedica Sporazuma Plaza bilo je „Izgubljeno desetljeće“ u Japanu, koje je bilo označeno gospodarskom zbrkom i deflacijom ili ozbiljnim padom cijena. Sporazum Plaza pokazao je tko je gospodar Europi i posebice Japanu. Japan i danas mora slušati SAD.

Japan je pao u dodatne nevolje koncem devedesetih godina prošlog stoljeća neodgovornim ulaganjem u Jugoistočnu Aziju. U Istočnoj Aziji i u Jugoistočnoj Aziji 1997. godine izbila je financijska kriza, koja se iz Tajlanda brzo proširila cijelim područjem. Kriza je bila dosegnula i Jeljcinovu Rusiju. Poslovni ljudi područja bili su uzimali kratkoročne vanjske kredite, kako bi financirali dugoročne domaće poslove, kao što je podizanje stambenih i poslovnih zgrada. Krediti nisu bili uzimani za proizvodnju. Prije izbijanja krize mnoge japanske privatne banke ulagale svoj novac u tuđe nekretnine. Banke iz sustava keiretsu čupale bi zdrav novac iz svojih lanaca osiguranje-banka-proizvodnja-prodaja i isto ga ulagale u tuđe nekretnine. Kriza je jenjala do 2000. godine zahvaljujući golemom zahvatu Međunarodnog monetarnog fonda, ali je japanska država morala otkupiti dugove japanskih banaka pa je bila postala vlasnicom 70% (sedamdeset) japanskog bankarstva. Stoga je Japan i sad u velikoj strategijskoj i geopolitičkoj nedoumici. Japansko se gospodarstvo još nije oporavilo od dvaju spomenutih udaraca.

Američki političari razglašavaju, da je Amerika stalno ugrožena. U prvoj polovici prošlog stoljeća Ameriku je ugrožavao fašizam uključujući i japanski. Poslije sovjetske opće opasnosti došla je japanska gospodarska ugroza pa je Amerika tad morala prelomiti samo japansko gospodarstvo, a ne više i japansku državu. Sad je Amerika ponovo ugrožena. Najnovija opasnost za Ameriku je Kina.

Kad je riječ o razvikanoj trajnoj ugrozi Amerike valja naglasiti dvoje. Prvo, Amerika je navodno sad istovremeno oštro ugrožena od Irana i od nekih drugih islamskih država na Bliskom Istoku, od Rusije u Europi te od Kine svagdje u svijetu i posebice u Tihom oceanu. Okosnica obrane (probitaka) SAD na Bliskom Istoku je Izrael. To je u Europi Ukraji-na, a u Tihom oceanu Tajvan. Drugo, SAD su uvijek za svoju „obranu“ stvarale saveze kao što je sad Atlantski savez ili kao što su od pedesetih godina prošlog stoljeća bili CENTO (Bagdadski ugovor) u Južnoj Aziji i SEATO u Jugoistočnoj Aziji. Za napad na Afganistan 2001. godine SAD su rabile Atlantski savez, a za napad na Irak 2003. godine „savez voljnih“.

Stoga je Americi i za suzbijanje kineske opasnosti i za mogući vojni okršaj s Kinom potrebna „družba voljnih“. Države u Tihom oceanu, koje su voljne udružiti se s Amerikom protiv Kine su nedvojbeno Južna Koreja, Filipini i Australija. Među takve države uvijek i svagdje spada Ujedinjena Kraljevina. Japan je već unovačen u protivkinesku družbu, ali svijet još ne zna koliko je ta država voljno, a koliko nevoljko ili prisilno članica družbe. Japan i Južna Koreja moraju slušati Ameriku, jer su te države još uvijek vojno i politički zaposjednute od Amerike.

Međutim, izmišljena ili stvarna kineska ugroza Amerike nosi nove zadaće Japanu. Amerika treba saveznice, jer se sama ne ufa stupati u ratove. S druge strane, Japan dosad nije bio pod zaštitom svojega, nego američkog militarizma. Nedvojbeno je to, da SAD sad od Japana traže stanovitu mjeru militarizacije. Tu mjeru je teško odrediti i Japanu i SAD, a pogotovo je u tu mjeru teško proniknuti ostatku svijeta.

Zanimljivo je to, da u Japanu nema javne rasprave, unatoč dvojbama u pitanjima: (1) stupnja vojne suradnje sa SAD, (2) odnosa prema Kini koja je prva i u svemu dobromu golema susjeda Japanu i (3) ponovne militarizacije zemlje. japan sadPogotovo nema silovite i široke javne rasprave, kakva se je u Japanu vodila od početka devetnaestog stoljeća do ukidanja šogunata. To je dokaz, da Japan nije slobodna i samostalna država. Možda je Japanu bilo lakše ukloniti šogunat i obnoviti carevanje, nego što će mu biti ukloniti američko gospodstvo. Nasreću, snaga Amerike brzo kopni.

Sudeći po mnogočemu, Japan objeručke prihvaća američki zahtjev. Taj zahtjev ipak stavlja Japan u veliku dvojbu. Međutim, japanska politika i geopolitika povijesno su podložne snažnim i naglim zaokretima. Dvojba političkih krugova Japana je u tomu, što oni ne znaju bi li novi snažan i nagao zaokret japanske geopolitike Japanu donio korist ili novu nevolju. Ako politički krugovi Japana ozbiljno uzimaju očito opće slabljene Amerike, možda prosuđuju, da bi im dobro došao vlastiti militarizam kad ozbiljno oslabi ili usahne američki.

Postupak militarizacije Japana tražit će toliko vremena, da bi tijekom tog postupka mogao nastati i novi svijet. Teško je očekivati, da bi u novom, vrlom svijetu bio prihvaćen ikakav i ičiji militarizam. Militarizam i ratobornost će pasti u prošlost čak i u Izraelu. Međutim, napast militarizma je u Japanu iznimno jaka, ako se uzmu u obzir japanska povijest i japanska politička misao, koja kao da zapovijeda snažne i nagle zaokrete i u unutarnjoj i u vanjskoj politici. Od Drugoga svjetskog rata u Japanu nije bilo takvog zaokreta.

Ipak, pri određivanju buduće japanske geopolitike treba uzeti u obzir to, da će se Japan kao i mnoge druge države uključujući SAD uskoro zateći usred Svjetske većine i da se Japanu prije toga valja osposobiti za opću, svjetsku suradnju naroda i država. Militarizam bi se ispriječio pred takvu suradnju.

Zdravko Mršić

Ned, 19-05-2024, 13:17:30

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.