Od kolonijalne pokornosti do velesile

Ovaj se osvrt bavi Indijom i njezinim ponovnim probojem među svjetske političke, gospodarske, vojne i ljudske velesile. Posebno se bavi načinom kojim se Indija izbavila iz kolonijalne pokornosti i iz velikog siromaštva.

Prostor Indije bio je kao stvoren za provale i za osvajanje. Prvi dvonožni došljaci u Indiju bili su pripadnici vrste Homo sapiens. Oni su se, navodno, pojavili između 73000. i 55000. godine. Najraniji poznati ljudski ostatci u Južnoj Aziji stari su 30.000 godina. Prva stalna ljudska naselja u Južnoj Aziji nastala su oko 7.000 godina prije Isusa. Sjedilački život ljudi se počeo širiti oko 4.500 godina prije Isusa, što je postupno dovelo do uspostave izvorne civilizacije u dolini Inda, u današnjem Pakistanu i sjeverozapadnoj Indiji. Početkom drugog tisućljeća prije Isusa suše su prouzročile propast te civilizacije i raspršenje dotadašnjeg gradskog pučanstva okolnim prostorom.

U to su vrijeme indoarijska plemena u valovima prodirala iz Središnje Azije u Pundžab. U razdoblju 1500.-500. godine spjevane su Vede, najstarije hindusko sveto štivo, napisano na sanskritu, jeziku i pismu sastavljenom u svrhu čuvanja i širenja tog štiva. Vede su golema zbirka spjevova, filozofskih razgovora, mitova i obrednih napjeva. Indoarijske zajednice bile su strogo podijeljene na staleže: (1) učeni ljudi, svećenici i učitelji; (2) upravljači, dužnosnici i ratnici; (3) poljodjelski stručnjaci, seljaci i trgovci; te (4) obrtnici, radnici i sluge. S vremenom se indoarijsko pučanstvo raširilo po ravnici oko rijeke Gangesa. Oko 600 godina prije Isusa pojavila se šira, međupodručna kultura, koja je omogućila da se manje političke zajednice povežu u prostrane države. Pojavili su se i novi vjerski pokreti džainizam i budizam. Kasnije je budizam spregnut s ranijim područnim vjerama u hinduizam (hindustvo).

Koncem četvrtog stoljeća prije Isusa Čandragupta Maurija stvorio je dugovječnu Maurijsku carevinu (po riječi „paun“), koja je imala uspjele okršaje s vojskom Aleksandra Makedonskog. Čandraguptina carevina protezala se od Bengala preko cijele Indije do Afganistana. Utjecaj Indije tad se širio velikim dijelovima Azije. Od sedmog do jedanaestog stoljeća sastavljale su se i rastavljale indijske države. U jedanaestom stoljeću vladarska loza Čola osvojila je i krajnji jug Indije. U tom vremenu došlo je do procvata matematike (aritmetike i algebre) i tad je nastao indijsko-arapski sustav brojeva, koji je bio preuzet i na Zapadu.

Ubrzo je došlo do novog, islamskoga prodora u Indiju. Godine 1206. uspostavljen je Delhijski sultanat, koji je trajao duže od tri stoljeća. Godine 1526. – godine Bitke kod Mohača – Babur („Tigar“), vladar Uzbekistana i unuk Timura Velikoga, osvojio je gotovo cijelu Indiju i uspostavio Mogulsku carevinu (Mughalsku). Tad je počeo i snažan razvitak tehnologije i manufakture (rukotvorbe) dobara, što je uobičajeno u doba ratova. Međutim, taj se razvitak dogodio u neprikladno vrijeme, jer su u šesnaestom stoljeću naveliko počela europska prekooceanska osvajanja.

Europska prekooceanska osvajanja bila su skupni europski pothvat, u kojemu su sudjelovale sve europske atlantske velesile: Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska. Kako bi se uspostavio kakav-takav red u jagmi Europljana za tuđim prostorom, papa Aleksandar VI. (Rodrigo Borgia ili Borja, 1492.-1503.) objavio je 1493. godine okružnicu Inter caetera (Između ostalih stvari), kojom je zemaljsku kuglu podijelio u portugalsku i u španjolsku polukuglu meridijanom (podnevnom polukružnicom), koji je pao 814 kilometara od Zelenoratskih otoka prema zapadu.

Podnevna polukružnica padala je posred Atlantskog oceana. Portugal i Španjolska su 1493. godine Papinu zamisao potvrdile Sporazumom u Tordesillasu. Tako su se Afrika te Indija, Jugoistočna Azija, Kina i Japan našli u području dodijeljenom Portugalu. Portugalci su doplovili do Indije već 1497. godine i počeli trgovati u luci Surat. Poslije su napravili uporište u području Goe, odakle je Družba Isusova hindusko pučanstvo privodila katolištvu. Prvi engleski brod doplovio je do Indije 1608. godine, iako je Elizabeta I (1558.-1603.) ranije neuspjelo slala svoje brodove u Indiju. Francuzi su prvo doplovili do Indije 1664. godine za vladavine Louisa XIV. (1643.-1715.) i njegova prvog ministra Roberta Colberta (1661.-1683.), iako je već François I (1515.-1547.) poslao dva broda u Indiju, ali se poslije njihova isplovljenja iz luke Le Havre za njih više nije čulo.

Za razliku od Portugala i Španjolske, u kojima su kolonijalne pothvate predvodile i izvodile krune, u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj osvajanje prekooceanskih zemalja bilo je prepušteno ovlaštenim privatnim tvrtkama: engleskoj East India Company (1600.), nizozemskoj Verenigde Oostindische Companie (1602.) i francuskoj Compagnie française pour le commerce des Indes orientales (1664.).

[O snazi ovlaštenih korporacija dobro svjedoče mogućnosti Verenigde Oostindische Companie. Ona je imala gotovo 5.000 brodova, a u Aziju je na posao bila uputila gotovo milijun ljudi. Imala je 10.000 vojnika i najamnika, koji su štitili mornare i trgovce. Verenigde Oostindische Companie bila je zauzela Australiju (prvo nazvanu New Holland), imala je posjede u Sjevernoj Americi – New York se prvo zvao New Amsterdam – i zauzela Indoneziju, u kojoj je luka Džakarta bila preimenovana u Bataviju po pokrajini Batavija (Betuwe) u Nizozemskoj.]

U Indiju su se za naklonost islamskih vladara borili britanska East India Company i francuska Compagnie française pour le commerce des Indes orientales. One su se konačno međusobno vojno sukobile u Bitci kod Plasseyja (Palašija) 1757. godine. Pobijedile su engleske postrojbe, koje je predvodio Robert Clive (1725.-1774.) te koje su sebi podložile i dotadašnju francusku saveznicu Mogulsku carevinu. Tako je privatna tvrtka East India Company postala gospodaricom Indije, u kojoj je upravljala politikom i gospodarstvom, vojskom i policijom, pravosuđem i školstvom.

Posebno prljavu i opaku ulogu East India Company (EIC) izvela je u Kini. Ona je prisilila kineske vlasti da uvoze opijum, a za dobiveno zlato ona je jeftino kupovala čaj, koji je skupo prodavala u Indiji i Europi. EIC je upriličila dva „opijumska“ rata 1839.-1832. i 1856.-1860. godine. U Prvomu opijumskom ratu britanski željezni parni brodovi učas su potopili drveno carsko brodovlje, a na kopnu je bilo ubijeno više od 300.000 Kineza. Godine 1844. nizozemski kralj Willem II. poslao je pismo japanskom šogunu Tokugawa Iejos-hiju, u kojemu je tražio, da Japan otvori svoje luke za zapadne trgovce, ako ne želi da ga zadesi zla kob Kine.

Vlast EIC nad Indijom bila je dozlogrdila i Indijcima i Britancima. Indijci su podigli veliku pobunu protiv East India Company 1857. godine. Britanija je 1858. godine oduzela EIC ovlast da upravlja Indijom te stavila Indiju pod britansku krunu i time okončala sramotnu vladavinu jedne privatne korporacije nad golemim indijskim prostorom i nad tadašnjih oko 200 milijuna Indijaca.

Vladavina krune nad Indijom bila je nešto blaža od vladavine EIC, ali je ipak bila teško podnošljiva Indijcima. Britanska vlada je u upravni ustroj Indije uključivala ponajviše Parse ili Farse, koji su u osmom stoljeću od poislamljenja pobjegli iz Irana u indijsku pokrajinu Gudžarat. Međutim, britanske vlasti su tražile od svojih podanika Indijaca, da se u sklopu britanske vojske bore u Prvomu svjetskom ratu, koji je bio tuđi, europski rat. Britanija je istom koncem rata imala vojsku od 240.000 vojnika, a plaćena dobrovoljačka indijska vojska imala je početkom rata oko 250.000 vojnika. U ratu je izravno poginulo više od 11.000 Indijaca, a ranama je podleglo još 4.000 vojnika. Nestalo je 13.500 indijskih vojnika, a bilo ih je ranjeno gotovo 52.000. Indijski vojnici su se borili u Egiptu, Singapuru i Kini.

Poslije Prvoga svjetskog rata indijski intelektualci, koji su mahom bili školovani u Engleskoj povezali su se u političku stranku Indijsku narodni kongres (Kongres) i počeli borbu za samostalnost Indije. (Kongres su osnovali Škoti, koji su živjeli u Indiji.) Predvodnik pokreta otpora ili građanskog neposluha bio je Mahatma Gandhi, pravnik koji je bio školovan u Engleskoj. Jedan od poteza Kongresa bilo je odbijanje Indijaca da se uključe u Drugi svjetski rat. Otpor uključenju Indijaca u rat bio je tako žestok, da su britanske vlasti pristale, da Indijci samo brane Indiju, ako je Japan bude napao.

Drugi svjetski rat je financijski iscrpio Britaniju koja je bila nakupila golem ratni dug. Ona nije bila u stanju održavati prijašnju političku i policijsku stegu nad pobunjenim Indijcima. Britanija je odlučila dati Indiji samostalnost, ali je prije podijelila potkontinent koji je stoljećima bio političkom cjelinom. Dva rubna dijela Indije s muslimanskim pučanstvom postali su državom Pakistan, koja je s istoka i zapada stezala golem sjeverni dio potkontinenta, u kojemu je kao i u ostatku potkontinenta živjelo hindusko pučanstvo. Taj dio je pripao Republici Indiji. Cijeli potkontinent se osamostalio 1947. godine. Godine 1971. Istočni Pakistan se osamostalio u državu Bangladeš u ratu, u kojemu je sudjelovala i Indija.

Za razliku od goleme većine bivših europskih kolonija u Africi, Indija nije postala neokolonijom. Indija se sprva štitila suradnjom sa Sovjetskim Savezom, koji je Indiji pomogao stvaranje teške industrije. Ubrzo poslije osamostaljenja Indije utemeljen je Pokret nesvrstanih država, država koje nisu kanile postati socijalističkim zemljama niti su pristale biti pod nadzorom zapadnog kapitala i zapadnih korporacija. Zanimljivo je to, da su se i druge dvije glavne utemeljiteljice novog pokreta, Indonezija i Egipat, uspjele othrvati navali neokolonijalizma. Pokret nesvrstanih država nije bio samo politička ustanova, nego se među pripadnicama Pokreta razvila trgovinska, tehnološka i industrijska suradnja. (Pokretu je pripadala i Jugoslavija, koja je u ostalim zemljama Pokreta imala važna izvozna tržišta.)

Indija se pod predvodništvom premijera Džavaharlala Nehrua posvetila uklanjaju životnih nevolja indijskog pučanstva. Prva zadaća bila je proizvoditi čim više hrane jer su nestašica hrane i glad ozbiljno prijetili i Indiji i mnogim drugim državama. Indija je rano prihvatila sudjelovanje u zapadnim dobrotvornim pothvatima za stvaranje vrsta riže, koje su otporne na nametnike, a koje daju i velik prinos. (Pedesetih godina se na Zapadu, po Malthusu, pisalo da će do kraja stoljeća Indijci pomrijeti od gladi, jer Indija ima visok prirodan priraštaj pučanstva bez primjerenog rasta proizvodnje hrane. Koncem prošlog stoljeća Indija je počela izvoziti rižu, a sad je najveća izvoznica riže i izvozi 20 milijuna tona riže godišnje u oko 150 zemalja.)

Druga zadaća Indije bila je briga za zdravlje ljudi, koji obolijevaju i zbog siromaštva i zbog slabe hranidbe. Indija se pobrinula, da razvije proizvodnju lijekova. Koncem prošlog stoljeća indijske korporacije su proizvodile gotovo sve lijekove koje rabi pučanstvo, a tijekom pošasti koronavirusa Indija je postala važnom svjetskom proizvođačicom cjepiva i zaštitnih sredstava.

Indija je stupila u žestoku borbu za stvaranje vlastite tehnologije u svim gospodarskim područjima, što se prvo očitovalo u snažnoj proizvodnji programskih sustava za računala, prijenosne telefone, oružje, svemirske pothvate i komunikacije. Međutim, Indija se posebno iskazala primjernim svemirskim programom. (Indijci imaju snažne i gipke matematičke umove.) Za razliku od kineskih raketa za zabacivanje satelita u Svemir, indijske rakete rabe čvrsto, a ne tekuće gorivo, koje stvara teško rješljive nevolje u pripravi zabacivanja satelita. (Prve domaće satelite Indija je rabila za nastavu putem satelitske televizije, jer Indija nije imala mrežu za raspačavanje električne struje: veliki gradovi su imali svoje elektrane, a u selima su školski televizori bili napajani baterijama, koje je Indija proizvodila u golemim količinama i koje su škole mogle kupiti budzašto.)

Indijci su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća posvetili izvozu projekata u teškoj industriji i energetici. Oni su spočetka rabili sovjetsku tehnologiju, ali su s vremenom razvili i svoju pa su diljem Azije i Afrike pravili rafinerije, termoelektrane, željezare i čeličane. Za prodaju projekata u islamske zemlje indijske korporacije su novačile muslimane. Usto se zna, da su Indijci spretni i domišljati trgovci.

U novije vrijeme Indija je zaštićena članstvom u BRICS-u, kao što je prije bila zaštićena članstvom u Pokretu nesvrstanih država. Indija i sad putem BRICS-a nastavlja politiku nesvrstavanja. Zemlje BRICS-a sad proizvode 42% svjetske hrane, pri čemu su velike izvoznice hrane Rusija, Indija i Brazil. Države BRICS-a troše 40% hrane proizvedene u svijetu, jer neke od mnogoljudnih zemalja BRICS-a (Saudijska Arabija, Egipat, Iran) ne proizvode veće količine nasušne hrane.

Ipak, Indija koja brzo raste i koja se brzo razvija nije bez nevolja. Jedna od nevolja Indije je to, što ona pošto-poto i na vrat na nos nastoji imati velik politički utjecaj u „Indopacifiku“, Aziji i Africi. Umjesto da kao Kina zatomi velike geopolitičke zamisli pri suradnji s ostalim državama, Indija želi ne samo postati važan geopolitički čimbenik, nego u tomu želi i nadigrati Kinu, s kojom kao i s Pakistanom ima graničnih okapanja. Umjesto da predano provodi svoju nacionalnu misao vodilju u priličenju suradnje s drugim zemljama, Indija se stalno osvrće na Kinu. Indija pritom sudjeluje u snubljenju Amerike, koja bi trebala biti određenom protivtežom Kini, iako je Indija kao dio BRICS-a jedan od oslonaca Globalne većine, koja je inačica američkoj hegemoniji. Po meni, za Indiju je presudno važno, da riješi svoje granične prijepore – koji su dio baštine kolonijalizma – upravo kako bi postala sposobnom za slobodno vođenje vanjske politike.

Za indijsku geopolitiku treba imati razumijevanja. Indija je od nekadašnje političke i gospodarske velesile u razdoblju od Maurijske carevine do Mogulske carevine „preko noći“ postala pokornom kolonijom, ali se minulih desetljeća ponovo prometnula u velesilu. (Takve političke uspone i padove imao je i njemački narod, koji se smatrao arijskim.) Indiji se teško snaći u svijetu koji se upravo sad bjesomučno mijenja, zahvaljujući i rastu Indije. Stoga se čini, da kolebanje indijske geopolitike dolazi i od toga, što Indija još nije objavila svoju nacionalnu misao vodilju ili strategiju. Svijetu su nepoznate indijska državna i indijska nacionalna strategija.

(Za razliku od Indije, Kina je uvijek – osim u „stoljeću“ poniženja od Prvoga opijumskog rata do proglašenja republike 1. siječnja 1912. godine – bila velesilom, Središnjom kraljevinom. Kina je postala velikom civilizacijom, a Kinezi velikim narodom, jer su na vrijeme napravili vlastitu velebnu političku i prijevoznu podlogu. Sad Kina stvara trokontinentalnu prijevoznu podlogu, kako bi se mogla uspostaviti opća suradnja među narodima i njihovim državama. To je misao vodilja kineskog pristupa geopolitici.)

Indijom sad vladaju Bharatiya Janata Party (Indijska pučka stranka) i premijer Narendra Modi. Stranka je odana političkoj misli hindustva (hindutva), koja uključuje kulturno opravdanje hinduskog nacionalizma i uspostavu hinduske hegemonije u Indiji. Znak Stranke je cvijet biljke lotos, koji u Indiji ima i kulturni i vjerski smisao. Lotos su rabili hinduski nacionalisti kao znak borbe protiv Britanskog Radža. (Danas i u Turskoj vladaju vjerski usmjerena Stranka pravde i razvitka, koja je slična Indijskoj pučkoj stranci i predsjednik Erdogan, koji je također iznimno snažan predvodnik.) Većina članica BRICS-a ima jake predvodnike: premijera Modija, premijera Etiopije kršćanina Abiya Ahmeda, predsjednike Putina, el-Sisija, Ramaphosu i Lulu, prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, a Kina i Iran imaju jake predvodničke sustave, koji neizostavno stvaraju snažne predvodnike.

Budući da su pravi predvodnici velika rijetkost i u velikim narodima – kakvi su sadašnji prvaci u američkoj, britanskoj, francuskoj i njemačkoj politici? – pitanje je, hoće li Indija poslije sedamdeset četverogodišnjeg Narendre Modija dobiti njemu dostojnog slijednika. Može li se Indija vratiti u politiku sitnih i suvišnih međustranačkih svađa, kakve su označile razdoblje od odlaska iz politike Džavaharlala Nehrua do uspona Narendre Modija?

Zdravko Mršić