Razmišljanje o predsjedničkim izborima

Hrvatskim medijima nisu za izborna nagađanja dostatni američki predsjednički izbori pa ima sve više nagađanja o kandidatima za nove hrvatske predsjedničke izbore 2010. godine, iako će se 2009. godine na nov način održati mjesni i područni izbori. Znatiželju čitatelja potpiruje Ustav, jer će Hrvatska na izborima dobiti novog predsjednika. Znatiželja je toliko visoka da je i sadašnji predsjednik RH strogo ocijenio da se sadašnji predsjednik vlade ne bi smio kandidirati, jer bi on, sadašnji premijer, morao dokrajčiti hrvatski pristup EU! Čini se da se građani više zanimaju za kandidature, nego za samo biranje kandidata. Građani će se opet kaniti glasanja, jer znaju da njihov glas s birališta ne će ništa promijeniti u hrvatskoj politici.

Tako bi predsjednički izbori trebali ostati medijskim pitanjem poput izbora Eurosonga, izbora gospođice svijeta ili dodjela Dora i Porina. Svaki budući hrvatski predsjednik, ako nije i predsjednik vladajuće stranke ili vodeće stranke vladajuće koalicije, bit će reduciran na medijski osobu. Moći će se slikati i govoriti te davati odličja, pomilovanja, vojna promaknuća, veleposlaničke vjerodajnice i predsjedničke mirovine, ali će biti štedljiv u donošenju političkih odluka, usprkos svojim ustavnim ovlastima u područjima vanjskih poslova, sigurnosti i obrane. Hrvatska ima vojsku ustrojenu po mjerilima NATO-a koja je gotovo potpuno razoružana, razoružana po mjerilima NATO-a. (Utješno je ipak to što je narod još naoružan po svojim mjerilima.) Hrvatska vojska sada nije nikomu ni prijetna ni upozorenje, a nema ni politike kojoj bi HV bila sredstvom provedbe.

Hrvatska vanjska politika svedena je na posluh prema dužnosnicima Komisije EU i Atlantskog saveza, iako svijet nakon izvedene gospodarske globalizacije predvođene transnacionalnim korporacijama proživljava pravu političku revoluciju, kojom u svjetsku pozornicu ulaze nacionalne države da zauzmu mjesta velikih korporacija. Vratilo se vrijeme velike nacionalne politike i velike geopolitike, ali ne u Hrvatsku. Budući predsjednik imat će ovlasti u i području sigurnosti putem imenovanja vodećih ljudi “obavještajne zajednice”. Međutim, vodeći ljudi u zajednici malo znače u odnosu na samu zajednicu, koja je samoživa a autonomna je gotovo koliko i pakistanska. Kako hrvatska nema politike, obavještajna zajednica nema ni prirodne ni izričite naputke, pa se već odavno pretvorila u čuvatelja (pisanih ili govornih) podataka i obavijesti o hrvatskim građanima i ,dakako, pokojnim i živim političarima.

Po ovakvoj prosudbi, kojoj bi neki predsjednički kandidati našli zamjerke, Hrvatskoj i ne treba predsjednik koji nije i premijer i predsjednik vladajuće stranke. Stoga slijedeći predsjednički izbori stvaraju među građanima i biračima više znatiželje i uzbuđenja nego odgovornosti, a medijima donose povećanje gledanosti i prodanosti. Ipak, zreliji ljudi i politički analitičari sjećaju se dana u kojima je predsjednik vodio Hrvatsku i u njoj i za nju donosio sve odluke osobno, iako često nakon širokih konzultacija. Tada je Hrvatska imala i politiku i vojsku i sigurnost, iako zna se kakvu. Ti dani su minuli ili uminuli, ali nije uminula potreba da Hrvatska ima pravu politiku, sposobnu i opasnu vojsku i zasluženu sigurnost. Tu tvrdnju ne bi prihvatili ni mediji ni mogući predsjednički kandidati koje “prijatelji” sve više animiraju i kandidiraju. Prvima bi pokvarila posao a drugima uskratila iluziju.

Međutim, zbog potrebe da se u i Hrvatsku vrati politika, da hrvatska vojska opet postane opasnom i da se identificiraju hrvatski neprijatelji, jedini razborit predsjednički izbor za Hrvatsku je preseljenje sadašnjeg premijera iz Banskih dvora u predsjedničke. I to uvjetno: (1) da novi predsjednik vlada premijerom, (2) da predsjeda HDZ-u i (3) da HDZ povede novu politiku, na koju Hrvatsku prisiljavaju geopolitičke i geoekonomske okolnosti te rušenje životnog standarda građana, kojom bi sigurno osvojio parlamentarne izbore i vladao bez koalicije sa Srbima. (Seljaci i liberali ne bi trebali preživjeti te izbore.) Glede prvoga, lakše je predsjedniku vladati istostranačkim premijerom, nego premijeru istostranačkim predsjednikom, jer su predsjednici skloni neposluhu riječju iako ne i djelom, ako se riječima neposluha ne bi istovremeno zamjerili obavještajnoj zajednici. Glede drugoga, novom predsjedniku predsjednikove stranke moglo bi se učiniti da je članstvo stranke vrijedan politički čimbenik, kojem bi trebalo prepustiti određivanje djelovanja vlade.

Glede trećega, zauzimanje predsjedničkih dvora malo bi pomoglo predsjedniku, ako bi mu se umjesto posluhom urešena premijera 2012. u Banske dvore uselio nepoćudan i nesusretljiv oporbeni političar. Razumno je predpostaviti da premijer u sebi slično raščlanjuje stanje Hrvatske i vladanje Hrvatskom. U našoj raščlambi ima dosta uvjeta, koji se mogu zadovoljiti uz određene predpostavke osobne naravi. Odluči li premijer da se kandidira, vrlo, vrlo vjerojatno će pobijediti na izborima, ako sve bude izgledalo kao sada. Ako se ne kandidira, njegov će kandidat vrlo vjerojtno opet izgubiti izbore, bilo uz pomoć bilo mimo obavještajne zajednice. U tom drugom slučaju, predsjednik će biti samo medijska osoba i predsjednik za prošlost. Jedina čar novih predsjedničkih izbora bit će u neizvjesnosti glede stava novog predsjednika prema hrvatskoj povijesti dvadesetoga stoljeća: Hoće li budući predsjednik godišnje jednom hodočastiti u Jasenovac ili u Blaiburg. Hoće li Hrvatska ili ne će prestati ispovijedati antifašizam kao nacionalnu idelogiju, iako fašizma već dugo nema te iako je fašizam globalnom svijetu neprimejren i u njemu neobnovljiv i neuskršljiv.

Zdravko Mršić