Hrvatska lisnica u džepu kapitala

Uz nizak odziv birača i dvotrećinsku većinu za pristup RH Uniji Hrvati su odlučili – četvrti put u 143 godine - ući u tuđu političku tvorevinu. Prihvaćanje Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, ulazak Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u kraljevsku Jugoslaviju 1918. godine, stupanje Hrvatske u Kominterninu komunističku Jugoslaviju 1945. godine te konačno odluka Hrvata o pristupu RH Uniji izvedene su na brzinu i uz obmanu.

Tobožnje prijateljstvo

Na svako stupanje u tuđu državu Hrvati su bili navedeniPred raspadomRazlika prema prijašnjim ulascima Hrvata u tuđe države je u tome, što su i Mađarska 1868. i Srbija 1918. i komunizam 1945. godine bili u pobjedničkom usponu, a Unija je pred rasapom, koji neizostavno zadesi višenacionalne političke tvorevine, koje ne vode računa o dobrobiti svojih naroda tobožnjim prijateljstvom tuđih političkih tvorevina: mađarskim, srbijanskim, komunističkim i europskim, iako je ranije bila riječ o velikomađarskom, velikosrpskom ili velikoruskom imperijalističkom posezanju za hrvatskom zemljom i za hrvatskom radnom snagom. Sad je riječ o svjetskom velikotržišnom imperijalizmu kapitala, koji kao sredstvo rabi EU, u kojoj trpe i narodi koji su bili stvorili Europsku Ekonomsku Zajednicu i narodi koji su u EU pobjegli pred mogućom obnovom snage Ruske Federacije. Unija sad poseže samo za hrvatskom zemljom, jer su nezaposleni ljudi kapitalu samo teret.

Razlika prema prijašnjim ulascima Hrvata u tuđe države je u tome, što su i Mađarska 1868. i Srbija 1918. i komunizam 1945. godine bili u pobjedničkom usponu, a Unija je pred rasapom, koji neizostavno zadesi višenacionalne političke tvorevine, koje ne vode računa o dobrobiti svojih naroda.

Što nas čeka

Svaki Hrvat za pristup Hrvatske EU navodi svoj razlog, ali nisam čuo nijednoga da kaže, kako će Hrvatskoj biti bolje nakon pristupa Uniji. Jedni kažu, da nakon teških pregovora RH i EU – bez obzira na to što je RH dobila izrazito nepovoljan pristupni ugovor i što je EU na Hrvatskoj „vježbala strogost", kako u Glasu Koncila kaže prof. Zvonimir Lauc – nema smisla odbaciti sklopljeni ugovor. Po njima valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku.

Drugi kažu, da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom te da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija. Ti Hrvati ne uviđaju, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Jedni Hrvati opet kažu, da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red, iako u EU vlada politička zbrka te iako su i Mađari i Srbi i komunisti ranije trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, a „reda" još nema.

Najneobičniji pristaše Unije su oni, koji tvrde da su se, usprkos svojim stvarnim dvoj-bama oko budućeg članstva RH u Uniji, za pristup odlučili kad su vidjeli koji i kakvi ljudi prosvjeduju protiv pristupa RH Uniji. Oni se, dakako, nisu pitali, kako se moglo dogoditi da, usprkos svim stvarnim dvojbama Hrvata u svezi s pristupom RH Uniji, samo ti i takvi „nereprezentativni i besposleni" Hrvati prosvjeduju protiv Unije. Tom ću se pitanju ubrzo vratiti.

Razlozi protiv Unije

Navest ću dva prava i valjana razloga svojega javnog protivljenja pristupu Uniji, koje su upućeni ljudi iznimno povoljno primali. Prvi je to, što je 1993. godine bila ukinuta Europska Ekonomska Zajednica (EEZ), koja nije stvarala probleme, nego je rješavala nastale probleme dogovorom svojih članica, koje su bile suverene nacionalne države. Hrvati su se, kao i ja osobno, 1990. godine bili obećali takvoj EEZ, koja je na prijevaru zamijenjena unitarnom političkom tvorevinom, koja (1) uzima suverenost nacionalnim državama, iako sama nema suverenost, (2) otvara nacionalno pitanje u Europi, kojega nije bilo od Drugoga svjetskog rata, (3) trajno stvara gospodarske, političke, sigurnosne i ljudske probleme, te (4) koja je dopustila da je iznenadi postupak globalizacije i da pođe putem očitog propadanja.

Drugi razlog je to, što će Hrvatska, kako bi zaustavila svoje propadanje – to je sad prihvaćena dijagnoza bolesti hrvatskog društva, koju sam postavio još 2008. godine – morati posegnuti za izuzetnim mjerama za oporavak, koje EU ne će dopustiti Hrvatskoj da ih poduzme. (To se sad događa Mađarskoj, koja je gotovo propala država.)

Prigovor koji neki ljudi upućuju mojem drugom argumentu je to, da naše vlasti ionako ništa ne poduzimaju da se propadanje Hrvatske i naroda zaustavi. Taj prigovor je valjan. Međutim, takav će se stav dosadašnjih i sadašnjih hrvatskih stranačkih koalicija morati promijeniti prije nego što sadašnji ljudski problemi u hrvatskom društvu prerastu u sigurnosne. Tad će se nositelji vlasti pokušati prenuti, ali im Unija – ako se dotad ne raspe – ne će dopustiti da naprave potreban zahvat. Ja ne vidim kojim i kakvim političkim i stručnim znanjem te kojim i kakvim proizvodnim snagama će se Hrvati „hraniti i braniti", recimo, 2020. godine, ako se nastavi dosadašnja „internacionalistička" politika domaćih stranačkih koalicija.

Vratimo se pitanju „niskog ugleda i male vjerodostojnosti" spomenutih prosvjednika. Ja bih to zapažanje preinačio u pitanje: „Kako se moglo dogoditi da nijedna ozbiljna hrvatska politička stranka nije, prvo, pokušala izboriti povoljan pristupni ugovor s EU, barem toliko povoljan koliko je povoljan poljski pristupni ugovor, posebice glede poljoprivrede te, drugo, nije pred narod iznijela ni političku ocjenu pristupnog ugovora ni sudbinu koja čeka Hrvate, njihovu zemlju i njihovo gospodarstvo u Uniji, kojoj se pristupa pod ugovorenim uvjetima i u potpuno liberalističkom ozračju u Uniji, koje uništava cijelu Uniju i sve njezine članice.

Jalove političke stranke

Desetogodišnji prijepristupni postupak učinio je Stjepan RadićStjepan Radić je govorio: „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu." Danas hrvatska puška nije ni o čijem ramenu, a lisnica je u džepu kapitala. Radić je 1918. godine govorio Narodnom vijeću odmetnutih južnih pokrajina Austro-ugarske države da „idu kao guske u maglu"naše važnije političke stranke jalovima, a političare koji su u medijskom opticaju sterilnima. Oni nisu bili u stanju ništa pružiti narodu i ljudima te nisu bili voljni ni tako formulirati nacionalni interes, da se birači valjano i temeljem uviđanja svih nedostataka i prednosti hrvatskog pristupa Uniji mirne duše i bez naknadnih sumnji odluče prigodom referenduma. Neorganizirani pojedinci tome nisu mogli doskočiti. Hrvatska nema nacionalnu stranku i to je najteža nevolja hrvatskog društva i hrvatske politike. Takvu stranku valja napraviti. To je poruka niskog stupnja odziva glasača referendumu.

Minulih godina zagovarao sam smjenu uvriježene internacionalističke politike naših stranačkih koalicija nacionalnom politikom, znajući da nas u općem propadanju Zapada nitko osim nas samih ne će „nahraniti i obraniti". Moj glas je bio jedincat ozbiljan politički glas, koji je javno i potkrijepljeno upozoravao na neodgovornost političkih stranaka i na nepromišljenost stupanja u Uniju kakva je sad.

Stjepan Radić je govorio: „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu." Danas hrvatska puška nije ni o čijem ramenu, a lisnica je u džepu kapitala. Radić je 1918. godine govorio Narodnom vijeću odmetnutih južnih pokrajina Austro-ugarske države da „idu kao guske u maglu". On je zapamćen po tim dvjema izrekama. Usporedba s Radićem nije posramljujuća.

Upravo na dan referenduma francuski socijalistički predsjednički kandidat, François Hollande, rekao je da „njegov izborni protivnik nema ime, nema lice i nema stranku te da i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala."

U nas su i socijalisti liberalistički pristaše kapitala. Time se sami hvale!

Zdravko Mršić