Jedino rješenje za Hrvatsku je nacionalizacija Ine

Detalji

Objavljeno Srijeda, 17 studenoga 2010 18:00

Jedino rješenje za Hrvatsku je nacionalizacija Ine

Na Portalu HKV-a kao i na desetak drugih nedavno je objavljen moj tekst: „Jesu li baš svi sve znali? Neke činjenice o prodaji Ine i Jadranskog plina". Tekst je u skraćenom obliku (bez prikaza bilanci plina i bez priloga o plinu u Jadranu i o neracionalnom trošenju plina) objavio i Vjesnik. Tekst se nije svidio mađarskom MOL-u koji nam skupo prodaje naš plin, pa je hitno objavio svoje neslaganje u kojem iznosi najblaže rečeno podosta nepreciznosti.

Ovo je odgovor MOL-u na tekst „Neizbježno otvaranje tržišta plinom" objavljen u Vjesniku 14. studenoga 2010. http://www.vjesnik.hr kao reagiranje na moj skraćeni tekst „Jesu li baš svi sve znali" objavljen u Vjesniku 12. i 13. studenoga 2010. http://www.vjesnik.hr, http://www.vjesnik.hr, u kojem iznosi netočne podatke kako bi, što je posve razumljivo, ostvario što veći profit u Hrvatskoj. Autor teksta je Domokos Szollár bivši glasnogovornik mađarske vlade, a sada glasnogovornik MOL-a. Lijepo je pročitati kako osoba na vrlo visokoj poziciji iz prijateljske Mađarske brani sjajan profit od eksploatacije našeg plina i nafte u Hrvatskoj. A što je s našim „strukturama"? Ne mislim pri tom da bi one trebale braniti naše interese u eksploataciji plina i nafte u Mađarskoj, ali bi trebale brinuti o hrvatskom plinu i nafti u Hrvatskoj, koje su vlasništvo cjelokupnog stanovništva. Dakako, razumljivo je da to nije u interesu onih koji su „umočeni" u „posao" sa INA-om, ali što je s drugima? Zašto šute?

Već sam podatak u najavi - uvodu, koji ističe autor o udjelu proizvodnje plina na prostoru RH u odnosu na potrošnju plina u Hrvatskoj, nije 60%, nego je već godinama (prema javno dostupnim službenim podacima Ministarstva gospodarstva,... u publikaciji Energija u Hrvatskoj 2008. u tabeli 4.3.1 na str. 154 i slici 4.3.1. na str. 155 http://www.mingorp.hr ) znatno viši od 60% i to još od 2001. god. kada je ostvaren zamjetan izvoz plina iz Hrvatske. Stoga je proizvodnja plina u odnosu na potrošnju u navedenom razdoblju između 73,1% i 94,3%, a izvoz u odnosu na proizvodnju iznosi do 33%, kao što sam i napisao u svom tekstu.

Pridobive rezerve nafte u RH prema spomenutoj javnoj publikaciji iznosile su 11,47 milijuna m3 2008. god., a plina 40,92 milijarde m3 2007. god. Nije teško izračunati kolika je to danas vrijednost u novcu kada se ta količina pretvorena u naftne derivate i plin proda potrošačima u Hrvatskoj po cijenama po kojima se prodaju, a koje nikada nisu dovoljno visoke onima koji „gule" potrošače. Te vrijednosti sam izračunavao 2002. god. (vidi tekst 1) i ponovo 2003. (vidi tekst 2), tj. još prije nego su 1/4 INA-e prodali MOL-u, a tada je vrijednost INA-e bila više od 10 milijardi USD. I trenutni prvi um posrnule ekonomije u Hrvata izjavio je nonšalantno za Vjesnik 2005. (vidi tekst 3) da je 1/4 INA tada (ni dvije godine nakon prodaje) imala vrijednost za 300 milijuna USD veću nego onda kada je prodavana (valjda je zaboravio da je u tom poslu sudjelovao). O tome sam također napisao tekst u Vjesniku 2005. (vidi tekst 4), no, nije se na napisano oglasio. Zasigurno je vrijednost INA-e do danas zbog viših cijena naftnih derivata i plina još osjetno porasla. Ne treba „dokazivati vrijednost INA-e u odnosu na bilo koju naftnu kompaniju", jer nema dvije iste naftne kompanije, a ako pisac iz MOL-a to može, neka to dokaže, dakako, brojkama.

Što se tiče skladišta plina Okoli možda je i točno da je samo skladište prodano za onaj iznos koji je MOL naveo, ali je „zaboravio" navesti koliko je MOL kupcu naplatio i plin u skladištu. Ako je skladište bilo puno, onda je samo vrijednost plina u njemu oko (500 milijuna m3 x 0,45 USD/m3 -uvoz iz Rusije) oko 225 milijuna USD, a sa vrijednošću samog skladišta koju je naveo tekstopisac, to je i veći iznos od 250 milijuna USD koliko sam napisao za vrijednost skladišta s plinom. Zašto MOL nije Hrvatskoj po toj cijeni platio i plin u 24 plinska polja u Hrvatskoj s pridobivim rezervama 40,92 milijarde m3? To bi po cijeni od 0,45 USD/m3 bio iznos od 18,4 milijarde USD, a po cijeni koju plaćaju kućanstva 0,545 USD/m3, to je čak 22,3 milijarde USD. Dakle, samo vrijednost ¼ plina u Hrvatskoj je 5,6 milijardi USD, a ¼ cijele INA-e je MOL platio samo 505 milijuna USD i još im nije dovoljno.

Možda je točno da INA ne prodaje plin Talijanima kao što sada tvrdi MOL (prije su izjavljivali da ga i prodaje), nego da ga samo izvozi na osnovi ugovora iz 1997. i kasnije. No u tome i je tragičnost tog „posla". Trošak Talijana (0,063 USD/m3) za taj plin (polje Ivana) tek je nešto viši od prosječne proizvodne cijene plina (0,047 USD/m3) iz Jadrana, a kućanstva ga plaćaju u Zagrebu 0,545 USD/m3 ili 8,6 puta više od talijanskog partnera ili 11,6 puta više nego je njegova proizvodna cijena.

Nigdje u tekstu nisam niti spomenuo koliki dio od cijene plina koju plaćaju kućanstva u Hrvatskoj dobije MOL, koliko brojni distributeri, a koliko država, jer me niti ne zanima njihova podjela dobiti. Ja samo tvrdim da je najmanje 11,6 puta viša cijena plina za kućanstva u odnosu na proizvodnu cijenu plina u Hrvatskoj (koja proizvodi i do 93% vlastitog plina) preko svake mjere visoka i znači njihovo „gulenje". Posve je deplasirana usporedba, onih koji bi još povisili cijenu plina, s cijenom kod naših susjeda npr. u Mađarskoj, Austriji i drugima zemljama u okolini, koje gotovo da ni nemaju svoju proizvodnju plina, nego ga uvoze. Austrija je 2007. 84%, a Mađarska 89% svojih potreba namirivala uvozom, pa je plin koji ulazi u njihove plinske mreže bio najmanje 9,5 (0,45/0,0,47) puta skuplji nego onaj koji iz domaćih ležišta ulazi u hrvatsku plinsku mrežu. Stoga bi i cijena plina za krajnje potrošače u Hrvatskoj trebala biti i osjetno niža nego je u tim zemljama, a to ni približno nije.

Velik potrošači HEP i Petrokemija vjerojatno i dobivaju plin po nižoj cijeni nego se on uvozi iz Rusije, ali njihove goleme neracionalnosti (golemi gubici električne energije, izvoz oko 60% umjetnog gnojiva) ne trebaju subvencionirati kućanstva u prekomjernoj cijeni plina.

Tekstopisac iz MOL-a tvrdi: „ideja je bila da se istraživanje i proizvodnja ostave u kompaniji koja je stručna u ovom poslu, dok su se skladištenje, opskrba i distribucija trebali ostaviti u rukama hrvatske države jer je taj segment od strateške važnosti za državu". Ta tvrdnja je posve besmislena. Zar MOL misli da je sve ono što bi ostalo izvan MOL-a nestručno? To je i uvreda za one koji se bave tim poslovima. Uz to i te kako je od prvorazredne strateške važnosti vlasništvo i korištenje domaćih izvora plina, pogotovo ako se njime ostvaruje golemu dobit. Na žalost, oni koji su ih neovlašteno rasprodavali (rudna bogatstva su vlasništvo svih stanovnika kao i teritorij na kojem se nalaze), nisu tako mislili. Dakako da MOL-u nije interesantna opskrba i uvoz plina, jer na uvozu ne može zaraditi ako ga nekim potrošačima (HEP i Petrokemija) prodaje čak po nižim cijenama nego što ga nabavlja, pa je taj segment prodao ili će prodati „mudracima" koji na to pristaju. Dakle, golemi profit od domaće proizvodnje treba pripasti Mađarima, a gubici zbog uvoza Hrvatskoj. Lijepo su si to zamislili. Neka tekstopisac pokaže kakva je i kako se formira „tržišna" cijena plina za kućanstva u usporedbi s cijenom za industriju i za HEP i Petrokemiju. Nema tu ni traga o nekakvom tržištu, nego se radi o monopolu koji mora biti pod kontrolom onih koji bi se trebali brinuti o životu ljudi.

Razumljivo je ono što je napisao MOL, jer želi podići cijenu plina za kućanstva. Poskupljenje plina bi također djelomično išlo i na ruku vladi RH, jer bi se nešto bolje punio proračun, jer bi valjda i ponešto od poskupljenja ubrala i država, no to bi imalo za svrhu i poticanje nezadovoljstva radom vlade RH, ako ona pristane na bezrazložno poskupljenje plina za domaćinstva, a time možda i na stvaranje klime za njeno rušenja, a uz to i planiraju izbore. Ako je treba rušiti, ne treba je zacijelo rušiti zbog nikad zadovoljnih gulikoža stanovništva. Uz to ne smije se šaliti sa osiromašenim stanovništvom u Hrvatskoj i uvjeravati ga da plin treba plaćati još i skuplje, kada je već i sada sa cijenom na granici izdržljivosti.

Tekstopisac iz MOL-a uvjerio me da nema drugog izlaza iz krize u energetici, a zbog njene važnosti za gospodarstvo, ni u cjelokupnom gospodarstvu, bez hitne nacionalizacije (dok sve što vrijedi nije „otišlo" strancima) svega onog što su moćni pojedinci poklonili strancima, koji su se već odavno namirili za ono što su prema tim ugovorima uložili (ako su uopće i uložili). Stoga i odgovor vlade RH na zahtjev MOL-a za poskupljenje plina treba biti hitno pokretanje procesa nacionalizacije svih rudnih resursa Hrvatske. Pri tome treba uzeti u obzir da je i prijateljska Mađarska kao i neke druge zemlje već provela nacionalizaciju nekih sektora važnih za život svojih stanovnika. Time bi ova vlada napravila osjetno veću korist za stanovnike Hrvatske (a i za sebe), nego što bi bilo punjenje proračuna novim poskupljenjem plina, jer bi ispravila makar dio štetnih odluka što su donijele neke od dosadašnjih 16-17 vlada RH.

Reference spominjane u tekstu:

1. Branimir Molak: Vrijednost Ine i Hepa: prodaju li se po procijenjenim iznosima bit će to zločin prema hrvatskom narodu Vjesnik 12. srpnja 2002. str.11

http://www.vjesnik.hr

2. Branimir Molak: Koliko zaista vrijede Ina i Hrvatska elektroprivreda Vjesnik 21. srpnja 2003. str.13

http://www.vjesnik.hr

3. Ina vrijedi između 3,2 i 4 milijarde dolara Vjesnik 30. travnja 2005. str.8

http://www.vjesnik.hr

4. Branimir Molak: Ministri i stručnjaci bescjenja Vjesnik 6. lipnja 2005. str.18

http://www.vjesnik.hr

Bilance plina u Hrvatskoj prema javno dostupnim službenim podacima Ministarstva gospodarstva,... u publikaciji Energija u Hrvatskoj 2008. u tabeli 4.3.1 na str. 154 i slici 4.3.1. na str. 155

Prilog:

Neizbježno otvaranje tržišta plinom

Vezano uz kolumnu koja je objavljena u Vjesniku od 12. studenoga autora Branimira Molaka pod naslovom »Jesu li baš svi sve znali?« htjeli bismo vas informirati o sljedećim činjenicama koje su netočno interpretirane u spomenutoj kolumni.

Privatizacija Ine počela je 2003. godini kada je hrvatska vlada odlučila prodati 25 posto plus jednu dionicu Ine. Vrijednost ovog udjela procijenio je neovisni revizor. U članku spomenuta vrijednost od 10 milijardi dolara (53,5 milijardi kuna) nije i ne može biti temeljena na stvarnim činjenicama što se može dokazati uspoređujući Ininu vrijednost s vrijednošću bilo koje velike naftne kompanije u to vrijeme. Sljedeća akvizicija udjela u kompaniji napravljena je putem Molove dobrovoljne ponude u 2008., čime su hrvatski građani dobili 6,2 milijarde kuna.

Nadalje, Inine naftne i plinske rezerve daleko su niže od spomenutih 40 do 50 milijardi dolara (214 do 268 milijardi kuna). U 2009. Inine ukupne rezerve ugljikovodika (dokazane i vjerojatne) iznosile su 325 milijuna boe. Da je podatak naveden u članku točan, Ina bi bila gotovo upola velika kao Eni, jedna od najvećih naftnih kompanija u Europi s dokazanim rezervama od 3,463 milijuna boe (deset puta većih od Ininih!).

Vezano uz podzemno skladište plina, skladište Okoli prodano je državnom kompaniji Plinacro po cijeni od 514 milijuna kuna, što nije ni približno spomenutih 250 milijuna dolara (1,3 milijarde kuna). Vrijednost ove transakcije procijenila je međunarodna nezavisna revizorska kuća, sukladno procijenjenoj tržišnoj vrijednosti. Što se tiče prodaje skladišta Okoli te izdvajanja plinskog biznisa općenito, ideja je bila da se istraživanje i proizvodnja ostave u kompaniji koja je stručna u ovom poslu, dok su se skladištenje, opskrba i distribucija trebali ostaviti u rukama hrvatske države jer je taj segment od strateške važnosti za državu.

Što se tiče odnosa između izvoza i uvoza, proteklih godina Ina je iz domaćih izvora proizvodila oko 60 posto od ukupnih količina za zadovoljavanje hrvatskih potreba. Ostatak se uvozio. Udio domaćeg plina povećava se tek od lani jer Ina proizvodi više plina na sjevernom Jadranu gdje je samo prošle godine kompanija uložila 900 milijuna kuna, a ukupno je uložila više od četiri milijarde kuna. No, čak i sa povećanom proizvodnjom, Hrvatska nema dovoljno plina za zadovoljavanje ukupne potražnje, kako je navedeno u tekstu.

Na sjevernom Jadranu Ina surađuje s talijanskim partnerima, Enijem i Edisonom u okviru zajedničkog ulaganja. Količine plina dijele se u skladu sa Sporazumom o podjeli proizvodnje (PSA) kao uobičajenom međunarodnom praksom. To znači da partneri ulažu svoj novac, opremu, ljudstvo i stručnost u zajedničku kompaniju i u skladu s ulaganjima dobivaju odgovarajuće količine plina. Ina ne prodaje plin Talijanima, nego zajedno radimo na projektu. Apsurdno je čak uspoređivati ovu suradnju s prodajom.

Cijene plina u Hrvatskoj i dalje su regulirane. Iako su cijene plina za industriju korigirane, tijekom ove godine, sukladno trendovima na tržištu naftnih derivata i tečaju dolara, još uvijek postoje potrošači plina u Hrvatskoj čije cijene nisu dosegle svoju tržišnu razinu. Jedni od njih veliki su industrijski potrošači s dugoročnim ugovorima koji troše više od 40 posto od ukupnih količina plina, no plaćaju najnižu cijenu u zemlji.

Druga su kategorija hrvatska kućanstva čija je cijena niža od one koju plaćaju kućanstva u regiji. Ipak, važno je naglasiti da Ina uvozi plin iz Rusije po višoj cijeni nego što ga kasnije prodaje distributerima. U skladu s odlukom Vlade RH, Ina prodaje plin distributerima po cijeni od 1,70 kuna, a oni ga zatim dostavljaju kućanstvima.

Cijena uvoznog plina u prosjeku je znatno iznad dvije kune i to je razlog zašto Ina stvara gubitke na plinskom poslovanju – Ina prodaje plin po nižoj cijeni od one po kojoj ga uvozi. Uvozna cijena plina računa se temeljem formule pa je ni Mol ni Ina ne mogu mijenjati po vlastitom nahođenju.

Liberalizacija i otvaranje tržišta - što će se dogoditi u Hrvatskoj u nadolazećem razdoblju - od iznimne je važnosti jer će donijeti izravne i neizravne koristi za potrošače u Hrvatskoj. Neke od njih su stabilna i sigurna opskrba, zatim mogućnost odabira dobavljača što znači i privlačenje stranih ulagača i poticanje rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva.

Također važan dio priče je i to što je Ina privatizirana kompanija i time profitno orijentirana tvrtka odgovorna svim svojim dioničarima. Plin je tržišna roba. Liberalizacija tržišta nije puka Inina želja, već jedan od uvjeta Europske unije.

Domokos Szollár (Mol Grupa)
Vjesnik