Odgovor dr. Molaka na demanti Ine

Iz INA-e reagirali su na moj intervju «Moramo spriječiti izvoz plina iz Hrvatske» objavljen u Novom listu 21. siječnja 2009. Poslovni str. 4-5, koji je prenio i Portal Hrvatskog kulturnog vijeća 23. veljače 2009. [vidi: Moramo spriječiti izvoz plina iz Hrvatske]. Reagiranje iz INA-e pod naslovom: Plin za ENI određuje se temeljem visine ulaganja, objavljen je u Novom listu - Poslovni, 28.1.2009. prenesen je također na ovom Portalu 4. veljače 2009. [vidi: Plin Talijanima ipak po tržišnoj cijeni?]. Ovaj moj tekst je reakcija na ono što su napisali u INA-i.

Iz INA-e tvrde: da nije točno da Hrvatska izvozi plin iz Jadrana u Italiju i da mu je cijena 0,063 – 0,08 USD /m3. „Dokazuju“ to „poslovnom tajnom“.

Kako INA „ne izvozi“ plin najbolje pokazuju tekstom i slikom podaci objavljeni u službenoj publikaciji Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva: Energija u Hrvatskoj 2006. EUH06_web.pdf, str. 141. i 142, odnosno 2006. godine izvezeno je 896 milijuna m3 plina, a u šest godina izvezeno je više od 2,6 milijardi m3 plina. Za usporedbu, sva kućanstva u Hrvatskoj 2006. ukupno su potrošila 652 milijuna m3. Šteta što nisu prikazali koliko je u istom razdoblju plina iz Jadrana predano i potrošačima u Hrvatskoj, kako bismo znali koja je korist ulaganja i za Hrvatsku. Zacijelo ne priznaju niti izvoz nafte i derivata za vrijeme agresije na Hrvatsku  [vidi: Dragovoljac.com], nego je i to valjda bilo samo „temeljem ulaganja“, „poslovne tajne“ i suradnje.

Cijena od 0,063 USD/m3 za Talijane zaista je određena temeljem visine ulaganja što kaže i INA, ali su „zaboravili“ navesti kolika su bila i koliko plina za njih dobivaju. Prema ugovoru potpisanom 16. 12. 1997., kojim su se svojevremeno šefovi INA-e hvalili u medijima, polje Ivana (sa zalihama plina većim od svih ostalih zajedno) privedeno je u proizvodnju uz zajednički utrošak 320 milijuna USD što uključuje sustav prikupljanja plina iz plinskih polja i plinovode prema hrvatskoj (od kojeg se prvo odustalo, a zatim tek naknadno izgradilo) i talijanskoj obali. Zbog troškova koje je INA imala pri otkrivanju i određivanju pokazatelja pridobivanja tih ležišta (izrada mnoštva bušotina) talijanski partner uložio je 12 milijuna USD više nego INA (ti troškovi INA-e bili su sigurno barem desetak puta veći). Dakle, Ina je prema ugovoru trebala uložiti 154, a talijanski partner 166 milijuna USD. Za ulog od 166 milijuna USD talijanski partner dobiva 4 milijarde m3 plina. Toj sumi, dakako, treba dodati i iznos od 85 milijuna USD, koje će strani partner (a INA 113 milijuna USD) uložiti u pogon i održavanje sustava proizvodnje za cjelokupno vrijeme njegova korištenja (25 godina).

Stoga će 4 milijarde m3 plina talijanski partner dobiti za 251 milijun USD (166+85) ili 0,063 USD/m3 (251 milijun USD / 4 milijarde m3). Ostatak plina iz dijela koji bi po ugovoru pripadao INA-i (7 milijardi m3), ako ga ne bi mogla potrošiti kod nas INA bi, prema ugovoru, prodavala za 0,08 USD/m3. Ako, kako tvrde - sada prodaju – izvoze naš plin po višoj cijeni od onih ugovorenih 1997. neka to pokažu (eventualni dodatak ugovora?) i neka se ne opravdavaju “formulama“ koje proglašavaju „poslovnom tajnom“. Zacijelo se radi o slično „kvalitetnoj“formuli po kojoj obračunavaju cijene naftnih derivata u Hrvatskoj [vidi: Dragovoljac.com], koje ne ovise ni o cijeni nafte niti o troškovima prerade u rafinerijama. Ako INA nije imala novca ni znanja za privođenje proizvodnji plinskih polja u našem dijelu Jadrana, kao što tvrde, nije ih trebala niti pokloniti Talijanima, nego ih ostaviti za naše buduće potrebe.

Zanimljivo je da za taj naš plin nadohvat ruke „nije bilo“ interesa, znanja ni novca, a INA već godinama buši rupe širom svijeta (Sirija, Egipat; Libija, Namibija, Angola...) i za to ima novca, ali ne i informacija o korisnosti takvih poslova. Da su bivši moćni partijci i direktori koji su se „okitili“ znanstvenim titulama [vidi: Dragovoljac.com], pa su postali „energetski stručnjaci“ čiji je rezultat, između ostalih i „sjajan“ posao s Talijanima, sami hrabro potpisali svoju „reakciju INA-e“, zacijelo bi bili još „uvjerljiviji“.

Dr. Branimir Molak, dipl. inž.