Moramo spriječiti izvoz plina iz Hrvatske

Što nam poručuje ova »plinska kriza« i jesmo li dosad mogli učiniti više da je izbjegnemo?

– Ne radi se samo o plinskoj krizi. Ova je samo trenutno vidljiva, dok se o ostalim zbivanjima u energetici šuti. Gotovo svake godine zimi nema dovoljno plina – zbog loše usklađenosti dinamike proizvodnje, uvoza-izvoza i potrošnje plina, no unatoč tome grupacija osoba zainteresirana za dobru zaradu od prodaje plina, godinama zagovara plinofikaciju i stalan porast broja potrošača i potrošnje plina. Ne može se planirati plinsko gospodarstvo neovisno od razmatranja proizvodnje i potrošnje drugih oblika energije (ugljen, nafta, hidroenergija, nuklearna, biomasa, toplina, dodatni obnovljivi izvori....), no naši zaštićeni energetski »stratezi« nikako to ne žele razumjeti, pa se stoga i javljaju problemi. Svaki energetski sustav »dere svoju kozu«, i nije ga briga racionalnije se ponašati u korist svojih potrošača. Pogledajte samo agresivne izjave pogodnih stručnjaka-političara, koji godinama odlučuju o energetici Hrvatske, o svemogućem plinu, a danas govore kako je bila pogrešna energetska politika. U tim ćete izjavama pronaći i krivce za ovo što se sada događa.

Jesu li Rusi, odnosno rusko-ukrajinski odnos, ipak, glavni krivac?

– Dopuštam da je i prekid isporuke plina zimi iz Ruske federacije jedan od činitelja problema. A problema na relaciji Rusija – Ukrajina bit će još. Rješenja, međutim, nema. Razlog tome je visoka cijena plina koju Rusi traže, a koju Ukrajinci ne mogu platiti, kao, uostalom, ni ostala sirotinja iz bivših socijalističkih zemalja. Rusija je 2007. proizvela 607, potrošila 438, odnosno izvezla 169 milijardi kubičnih metara plina, s rezervama plina dostatnim za 73,5 godina. Ruski političari nisu svom narodu drastično poskupjeli plin kao ostalim bivšim državama socijalističkog bloka, jer su svjesni da ga ne može platiti, a za druge ih, očito, nije briga. Ovo nije samo plinski rat Rusije s Ukrajinom nego i sa svim spomenutim državama. Jedino je razlika što Ukrajina ima »oružje« za obranu (plinovode s ventilima), a druge zemlje nemaju. Iako su u svijetu u porastu pronađene rezerve plina, kao i njegova proizvodnja i potrošnja, velik je problem transport, jer su mjesta potrošnje udaljena od mjesta proizvodnje. Plin sve više, zbog svojih svojstava, postaje energent bogatih, kao i električna energija, pa zato i poskupljuje. Uz to su rezerve plina bogatih zemalja vrlo male i brzo se smanjuju, ali te zemlje, za razliku od Hrvatske, kao i Ukrajine, sve skuplji plin mogu i platiti.

Pomaže li nam naš, a talijanski plin, i od koga još eventualno možemo tražiti pomoć?

– Problemi s uvozom plina iz Ruske federacije u vrijeme povećane potrošnje neće biti još dugo riješeni, a nekakav interventni uvoz plina iz drugih područja je također malo vjerojatan. Ukrajinci ne mogu platiti cijenu plina koju traže Rusi, a izuzetno su, osim toga, veliki potrošač jer, podatak je za 2007. godinu, godišnje troše 64,6 milijardi kubika, a proizvode ih svega 19. Mogu ga, osim iz Ruske federacije, uvoziti i iz Turkmenistana, Uzbekistana i Kazahstana, koji ga imaju u suvišku, ali samo plinovodima koji prolaze Ruskom federacijom, pa ako Ukrajina ograničava transport plina iz Ruske federacije za EU, Rusija njoj može ograničiti dobavu iz tih zemalja. Očito Ukrajina nije dovoljno brinula o svojoj energetskoj politici, a osobito o plinu kojeg nikada nije imala dovoljno, premda su joj pridobive rezerve oko 1.000 milijardi kubika, i trajanja uz današnju proizvodnju čak oko 54 godine, za razliku od Hrvatske sa svega 30 milijardi m3 i trajanja od 11 godina. Italija godišnje, također je podatak za 2007. godinu, troši 77,8 milijardi kubika plina, a proizvodi svega 8,9 milijardi. Dakle, morala je uvesti čak 68,9 milijardi, od toga iz Rusije 24,8, iz Alžira 22,1, iz Libije 9,2, iz Norveške devet i iz Nizozemske šest milijardi. Ako Rusi obustave plin svima, pa tako i Italiji, golem uvoz iz Rusije Italija mora nadomjestiti povećanim uvozom iz Alžira, Libije, Norveške i Nizozemske, a ne može biti govora da će biti plina iz tih područja za Hrvatsku, koja će eventualno dobiti od Italije (za Italiju) zanemarivu količinu plina koju Italija uvozi iz našeg dijela Jadrana. Bilo bi zanimljivo znati po kojoj cijeni će nam prodati naš plin. Vrijedi spomenuti da su pridobive rezerve plina u Italiji svega 90 milijardi kubičnih metara i trajanja svega oko deset godina. Ostale zemlje u blizini, Austrija i Mađarska, mnogo su veći ovisnici o uvozu plina nego Hrvatska pa ih ne vrijedi niti spominjati kao potencijalnu pomoć Hrvatskoj.

Je li u Hrvatskoj moralo doći do ovakve krize?

Nije. Hrvatska je, primjerice 2006. godine, imala potrošnju plina od 2,878 milijardi kubičnih metara, i domaću proizvodnju od 2,714 milijardi kubika, dakle proizveli smo 94,3 posto onoga što nam je potrebno. To je rijetkost u Europi, u kojoj samo mali broj zemalja ima takvu bilancu. Ipak, preostale rezerve plina u Hrvatskoj ne obećavaju ništa dobro, jer će nam, uz sadašnju proizvodnju, trajati svega još 11 godina. Nije jednostavno maloj državi kao što je Hrvatska naći zajednički interes s drugima, kako bi se osigurala dobava plina izgradnjom magistralnih međunarodnih plinovoda, ili velikog terminala za ohlađeni plin. Možda u budućnosti bude i ograničenja u količini plina koji se ohlađen može dopremati brodovima na LNG terminale. Naime, u nekim arapskim zemljama, primjerice Kataru, počinje katalitička proizvodnja benzina iz zemnog plina, a benzin se lakše i sigurnije može prevoziti brodovima nego ohlađeni metan. Uz to, plin iz LNG terminala je skuplji nego onaj koji se transportira plinovodima. Ako ne možemo utjecati na povećanje dobave plina iz uvoza, ipak ima načina da se problemi s plinom izbjegnu. Utjecati, naime, treba na njegovu potrošnju, no prije svega spriječiti se mora njegov izvoz, kao energenta, ali i putem izvoza umjetnog gnojiva, za čiju potrošnju treba izuzetno mnogo plina. Otprilike, potreban je jedan kubik plina za proizvodnju dva kilograma NPK gnojiva. Isto tako, smanjiti treba korištenje plina u energetskim transformacijama, jer je plin i suviše dragocjen energent da bi ga se transformiralo u drugi oblik energije, na primjer električnu, i tako izgubilo dvije trećine njegove ogrjevne vrijednosti. Za proizvodnju električne energije treba koristiti manje vrijedne energente od plina. Plina imamo čak više nego nam treba, samo ga treba mnogo pametnije koristiti.

Stalno nam se, međutim, govori kako Hrvatska svojom proizvodnjom plina zadovoljava tek oko 60 posto vlastitih potreba, a ostatak osigurava uvozom iz Ruske federacije. O čemu se radi?

 Zbog čega netko danas ističe takve podatke nasuprot onim poznatim, službenim, treba pitati njih. Možda ne žele da javnost zna da Hrvatska izvozi naš plin iz Jadrana u Italiju, pa zanemaruju izvoz. Godine 2006. je, na primjer, izvezeno čak 896 milijuna kubika, a sva kućanstva su te godine ukupno potrošila 652 milijuna. Taj plin su, prema ugovoru o zajedničkoj proizvodnji plina iz 1997. godine, iz našeg dijela Jadrana Talijani dobili po cijeni 0,063-0,08 USD/m3, po kojoj će ga dobivati sve do iscrpljenja naših plinskih polja. Iste godine uvezeno je iz Ruske federacije 1,127 milijardi m3, po cijeni 0,22-0,24 USD/m3. Prisjetimo se, Rusi danas traže za svoj plin iste kvalitete 0,45 ili više USD/m3. Niska cijena našeg plina za Talijane proizlazi iz činjenice da njima prema ugovoru za investiciju od 166 milijuna USD i troškove pogona i održavanja od 85 što je ukupno 251 milijun USD (za najveće naše polje Ivana) pripadaju četiri milijarde kubika. Drugim riječima, cijena jednog kubika plina iznosi 0,063 USD, a ostatak će im Ina prodavati po 0,080 USD. Vrijedi spomenuti da su pridobive rezerve plina u tom najvećem našem jadranskom polju, većem od svih drugih polja zajedno, oko 11 milijardi m3, što bi, s obzirom na potrošnju plina u svim kućanstvima Hrvatske u godini potpisivanja ugovora, bilo dostatno za više nego 20-godišnju potrošnju, a Talijanima je s obzirom na njihovu golemu potrošnju plina beznačajna, jer toliko plina potroše u manje od dva mjeseca. No zašto bi ga ostavili Hrvatskoj, kad im je praktički poklonjen? Nije teško izračunati koliko će Hrvatska morati platiti četiri milijarde m3 plina kojeg je praktički poklonila Talijanima, ako će ga uvažati iz Rusije po cijeni 0,45 ili više USD/m3? To je iznos od 1,8 milijardi USD, a koliko će ga tek platiti domaćinstva u Hrvatskoj kad ga distributeri plina njima prodaju? 

Bojana Mrvoš Pavić
Novi list