Odgovornost za stanje nacije

Nakon političke presude hrvatskim generalima 15. travnja 2011. više ništa u Hrvatskoj neće biti isto kao prije toga dana. Sve, ali baš sve, što se posljednje desetljeće radilo u hrvatskoj politici, a što je išlo na uštrb hrvatskih nacionalnih interesa, postalo je gotovo preko noći svakom prosječno obaviještenom Hrvatu kristalno jasno vidljivo. Presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču raskrinkale su svu prljavost i kriminalnu energiju uloženu od najvišeg državnog vrha u projekt kriminalizacije i demontaže vlastite države, a po nalogu vanjskih centara moći, prije svega Londona. Na nama je da poimence, imenom i prezimenom, navedemo one najodgovornije za situaciju u kojoj smo se našli i da iznesemo činjenice koje takvu tezu potkrepljuju. Pri tomu ću se ograničiti samo na one najistaknutije osobe iz političkog života koji bi trebali snositi i najveću odgovornost (ne samo moralnu i političku) za učinjeno i/ili propušteno. Pravosudnu, medijsku, gospodarsku i intelektualnu potporu te i takve politike propuštam, i prepuštam drugima baš kao i dopunu mišljenju koje ću u ovom tekstu iznijeti. Osim toga sveukupna analiza stanja nacije od 2000. do 2011. razbila bi okvire običnog članka, ovo vidim više kao poticaj da se pod hitno objavi knjiga ili barem brošura više autora o posljednjem desetljeću hrvatske povijesti.

Ne želeći rangirati odgovorne, već ići nekim logičnim slijedom, mislim da bi svakako trebalo na početku podvrći analizi ulogu Vladimira Šeksa, jednog od najdugovječnijih političara u suvremenoj hrvatskoj državi. On je naime odigrao ključnu ulogu u donošenju niza vrlo važnih odluka kojim se usmjeravala hrvatska politika, tako npr. u „cementiranju" i implementiranju pravosuđa iz bivšeg totalitarnog protuhrvatskog režima u onu koja bi trebala biti potpuno neovisna „treća sila" demokratski ustrojene hrvatske države. Već 1995. godine on je bio najodgovornija osoba i kreator odluke da u hrvatskom sudstvu ne može nitko raditi bez najmanje 10 godina sudačkog iskustva. Dakle nitko ne može biti sudcem tko to nije postao najkasnije 1985. godine. Što to znači ne treba posebno isticati no, svakako valja reći kako je ta odluka doprinijela, zapravo bila temeljnim preduvjetom „cementiranju" odnosa i u ostalim ključnim segmentima društvenog i gospodarskog (privatizacijskog, prije svega) života naravno, gotovo isključivo sa onim pojedincima i grupama koji su imali „pravovaljani jugo – pedigre" odnosno koji nisu imali „pretjerani" hrvatski nacionalni naboj. (najbolji pokazatelj da je to tako može se iščitati iz poruke Stipe Mesića upućenoj generalu Zagorcu preko svog savjetnika za sigurnost Saše Perkovića, kako će se sve srediti oko njega pod uvjetom da ne financira „desne" snage u RH, a što bi značilo prevedeno na razumljiv jezik - one domoljubne). Hrvatski domoljub u Hrvatskoj ne smije biti imućan i bogat čovjek!

Druga važna odluka koju je Šeks progurao kroz saborsku proceduru jest izmjena izbornog zakona kojim se dozvoljava predizborno koaliranje, a što nije odgovaralo jedino stranci čiji je on bio vodeći član. To je bilo u vrijeme kada se stvarala „šestorka" koja je „šetala" od Londona do Washingtona na instrukcije kako osvojiti vlast poslije Tuđmana i kako što brže i pod svaku cijenu provesti „detuđmanizaciju", odnosno dekroatizaciju Hrvatske. Kako bi se to ostvarilo trebalo je omogućiti predizborno koaliranje i to je Šeks besprijekorno odradio. Ne ulazeći detaljnije u njegovu ulogu pri ustoličenju Ive Sanadera na čelo HDZ-a, jer je to manje više poznato, valja samo ukazati da je on bio vrlo dobro upoznat tko je taj lik i koja mu je zadaća namijenjena od vanjskih „centara moći".

Neoprostivu je i politički katastrofalno krivu procjenu imao Dražen Budiša osoba koja bi se mogla nazvati „hodajućim spomenikom", pozerom redovito krivih političkih odluka (a za sebe misli da je državnik, barem po „gardu" kojim se prezentira u javnosti). On je Račanu, Čačiću, Pusički, Jakovčiću...dao politički kredibilitet i legitimitet u hrvatskoj javnosti, doveo ih na vlast u nadi kako će postati drugi hrvatski predsjednik, a zapravo, svjesno ili nesvjesno (ali neoprostivo), odigrao ulogu koju su mu režiseri izvana namijenili naime, biciklističkim rječnikom govoreći„vodonoše"(za Račana i Mesića), „dobrog bedaka" ili političkog „Dudeka"! Tapkajući za događajima on je do kraja poražen, ali ne i nevin, (radi svojeg krivog ponosa odbio je čak postati predsjednikom Sabora misleći valjda da će mu to povijest honorirati) istupio iz politike poput uvrijeđene djevice nakon što se više ništa nije moglo popraviti. Dražen Budiša je neosporno jedan od najtragičnijih političkih likova novije hrvatske povijesti! Puno prerano je ušao u koaliciju sa SDP-om, a kada je već ušao predugo se u njoj zadržao! Dvije kobne pogreške, jedna gora od druge. Kod njega su se mnogi prevarili u procijeni kako on politiku razumije prije svega kao nacionalnu odgovornost i da ju ne podređuje svojem JA! Na žalost potpuno kriva i kobna osoba za razdoblje o kojemu je ovdje riječ.

Zahvaljujući Budiši i Račanu, ali i aktualnom predsjedniku Ivi Josipoviću kao pravnom stručnjaku, u Hrvatskom državnom saboru izglasana je Deklaracija o suradnji sa haaškim sudom već 16. travnja 2000. godine kojom se nadležnost Haaga proširuje na vojno – redarstvene operacije Bljesak i Oluja! Bio je to radikalni odmak od dotadašnje hrvatske državne politike koja nije bila spremna te legitimne operacije predati pod ingerenciju Međunarodnom sudu u Haagu. Samo politički analfabeti nisu mogli predvidjeti da je to bio prvi korak u kriminalizaciji Domovinskog rata i priprema za izjednačavanje krivice za rat(ove) na području bivše države. Istovremeno to je bio i startni signal za početak postavljanja temelja nekoj novoj jugo – balkanskoj asocijaciji u koju se treba kriminaliziranu i poniženu Hrvatsku pod svaku cijenu uključiti. Trebala bi se pokrenuti i ispitati politička odgovornost svih saborskih zastupnika koji su za to digli ruku i pitati ih jesu li uopće svjesni svojeg izdajničkog čina.

Uz pomoć Račana, Budiše ali i Šeksa u visoku politiku se vratio najveći nacionalni veleizdajnik i krivokletnik u pisanoj povijesti Hrvata, Stipe Mesić. To je jedini predsjednik neke države u svijetu koji je radio na demontaži vlastite države. On se, za razliku od ove trojice , čak nije ni skrivao iza nekakve nacionalne retorike već je nastupao otvoreno protu hrvatski predavši jednoj strani u postupku, haaškom tužiteljstvu, državne dokumente bez ikakvih kriterija, bez minimalne zaštite hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Otpustio je iz službe sve ratne zapovjednike osim nekolicine koji su bili bliski njegovom svjetonazoru (bivši JNA oficiri, koji su izgubili voljenu im državu) i pokrenuo progon generala Norca i Gotovine. Okružio se ljudima bivšeg režima, savjetnicima koji su bili spremni prihvatiti progon hrvatskih domoljuba te uz suglasnost i pomoć Račanovog policijskog aparata staviti hrvatske sigurnosne službe pod izravni nadzor britanske MI6!

Vrhunac ove hrvatske tragedije nastupa dolaskom velikog blefera i čovjeka neiscrpne kriminalne energije Ive Sanadera koji sebe samoga, kao najvećeg kriminalca u povijesti hrvatskog naroda nadmašuje jedino u izdaji vlastitog naroda. On preuzima kormilo RH u trenutku kada vanjski čimbenici procjenjuju kako Ivica Račan ne može uspjeti s uhićenjem i izručenjem hrvatskih generala Bobetka i Gotovine Haagu te njemu namjenjuju tu ulogu. Dobro procijenivši kako će jedino „očišćeni" HDZ pod vodstvom Ive Sanadera uspjeti „locirati, identificirati, uhititi i izručiti" generala Antu Gotovinu i pri tomu uspjeti držati pod nadzorom braniteljsku populaciju, te tako izbjeći tešku društvenu i državnu krizu, oni su dali „zeleno svjetlo" za neviđenu pljačku državne blagajne istom tom tipu znajući da je za novac spreman prodati i vlastitu majku! Nakon od Sanadera dobro obavljenog posla i u jednom i u drugom pogledu (Gotovina i kriminal) oni „okreću batinu" i prokazuju Sanadera i njegove suradnike za teški kriminal s ciljem da Hrvatska dobije epitet kriminalne države koja je nastala na zločinu! Kao takva ona ne može biti samostalna već joj se treba staviti „tutora" kroz nekakvu novu (staru) jugo – sferu!

Danas je situacija potpuno, čak i simbolički, jasna – kako počinitelj(i) tako i žrtve su u zatvoru! Hrvati i jedni i drugi! I jedni i drugi leže u zatvoru samo zato jer to nalaže interes jednog stranog centra moći! Pouka za našu i sve buduće generacije – nikada ne raditi protiv interesa vlastitog naroda, nikada više politički ne proganjati za nekoga drugoga Hrvate jer na koncu će nam „nagrada" biti ista – ropstvo! U ovoj teškoj i tragičnoj povijesnoj situaciji otvara se fenomenalno dobra prilika da konsolidiramo redove, stvorimo pokret koji će znati definirati i zaštititi nedodirljive nacionalne interese i samo na taj način izvući našu državu iz ove teške moralne, političke i gospodarske krize. Jedino tako ćemo imati dovoljno snage, potrebnog samopoštovanja i respekta da uspijemo svim raspoloživim političkim, pravnim i lobističkim sredstvima osloboditi naše generale, junake neokaljanog i nedodirljivog, svetog Domovinskog rata! Treba se vratiti onome što je dr. Franjo Tuđman imao, a što njegovi nasljednici nisu – zdravoj pameti, samosvijesti i ljubavi prema svojoj naciji i državi!

Ninoslav Mogorović