Radinov 'poučak' vrijedi i za Cuccurina!

Kada je prije desetak godina Furio Radin bio IDS-ov kandidat za gradonačelnika Pule predvidio sam da on nema nikakve izglede usprkos činjenici što je IDS tada bio jak, znatno jači nego što je to danas. Na krilima 'detuđmanizacije', netom što su osvojili vlast na nacionalnoj razini zajedno s Račan – Budiša – Tomčić – Pusić koalicijom, IDS-ovci su se odvažili postaviti predstavnika talijanske manjine kao svojeg kandidata za čelno mjesto u gradu Puli. Bio je to pokušaj sondiranja procesa 'istrijanizacije' Istrana (za SISMI i iredentu), a računica je bila slijedeća – manjinci će kompaktno biti za Radina, a ako izlazak na izbore bude oko 50% onda Radin dobiva. Podsjetimo se – na županijskoj razini 2001. godine IDS dobiva 51,8 % glasova odnosno 28 vijećnika.

U Puli dobiva 8.159 glasova od 25.838 ili manje od trećine izašlih na izbore, a izašlo ih je 48,72%. Od toga su još 596 ili 2,30% glasova bili nevažeći, dok je na županijskoj razini nevažećih bilo, od 50,96% izašlih na izbore, 3,26%. Dakle idealna situacija za IDS koji kod 'manjinaca' ima stabilno i disciplinirano biračko tijelo tako da s 'Istrijanima' u pravilu prolazi s natpolovičnom većinom kada na izbore izađe manje od 50% birača. To se na županijskoj razini i dogodilo dok je u Puli došlo do velikog 'iznenađenja' naime, promovirano je IDS-ovo 'znanstveno otkriće' – tzv. 'Radinov poučak'! On glasi – kompaktni 'manjinci' + kompaktni 'Istrijani' = pobjeda IDS na izborima. Međutim ustanovljeno je, na njihovu žalost, da taj 'poučak' do sada jedino vrijedi s 'Istrijanom' (Istraninom, Hrvatom) na čelu liste, nikako sa 'manjincem' pa makar se on zvao i Furio Radin. Tako to vide mnogi 'Istrijani' koji su inače tradicionalni glasaći IDS-a. 'Istrijan' je tolerantan prema manjinama jedino ako on od njih ima koristi na izborima. No, 'komandu' im ne želi prepustiti.

Biti 'Istrijan' je za vrijeme talijanske okupacije značilo biti ne – Talijan jer kako on, nije smio biti Hrvat ili Slovenac, (niti je smio koristiti svoj materinski jezik) istrijanstvo mu je bilo 'posljednja crta' obrane hrvatstva i slovenstva. Talijanima je pak s druge strane to bilo prihvatljivo kao ipak prvi korak u otuđenju od hrvatstva (slovenstva) i istovremeno početna faza potalijančivanja.

Zanimljivo da je Furio Radin, s primjetnom indignacijom, autoru ovog teksta, jednom prilikom rekao kako on nikada nije bio niti će biti 'Istrijan' već samo Talijan! Nakon što sam ga potom upitao zbog čega bih onda ja trebao biti 'Istrijan', a on ne, iako smo zajedno rasli u istom gradu, na istom poluotoku, u identičnom ambijentu, on nije ništa odgovorio. Zaključio sam da za 'novokomponiranog' Talijana je biti 'Istrijan' nešto prljavo, nazadno, nekulturno, šćavonsko, ropsko...time u cijelosti neprihvatljivo jer ono u stvarnosti i za njega supstituira hrvatstvo, kojega su se njegovi preci odrekli.

Taj 'Radinov poučak' trebao je poznavati Plinio Cuccurin kada se kandidirao za župana IŽ jer ono 'malo' što će mu i u buduće manjkati za pobjedu, usprkos uloženog silnog novca, kojeg mu je božica Fortuna osigurala omogućivši mu da bude u pravo vrijeme na pravom mjestu ('hramu' zvanom TDR), biti će činjenica što on potječe iz sela Kukurini, a ne Cuccurini, što je većini 'Istrijana' još uvijek i te kako drago te mu zato neće dati svoj glas.

Osim toga gospodin Cuccurin ima indolentan odnos prema nacionalnim interesima Hrvatske kao na primjer povlačenju Gospodarskog pojasa, granici u Savudrijskoj vali, problemima ribara...a kao takav neće uspjeti zavladati Istrom iako se pokušava prezentirati u javnosti kao 'jedina' alternativa odlazećem IDS-u. Moguće, dapaće vrlo izvjesno, da i to baš nije sasvim slučajno! Kobno je za njega i to što on polazi od krive pretpostavke naime, da izvan gospodarstva ne postoje nikakve druge ne materijalne vrijednosti koje isto tako igraju i te kako važnu ulogu u politici. On sve gleda kroz prizmu gospodarstva. Moglo bi ga se usporediti s, u politici neuspješnim, Antom Markovićem ili Fikretom Abdićem!

Na kraju, citat jedne velike žene 20. stoljeća, Simone Weil koja je problem iskorijenjenosti kod raznih Radin(ovih) i/ili Kukurin(ovih) 'očeva' i 'sinova' ovako opisala:

''Iskorijenjenost je kudikamo najopasnija bolest ljudskih društava, jer ona umnaža samu sebe. Bića doista iskorijenjena mogu se ponašati samo na dva načina: ili zapadaju u duševnu obamrlost gotovo jednaku smrti, kao većina robova u doba Rimskog carstva, ili se bacaju u aktivnost koja neprestance ide za iskorjenjavanjem onih koji to još nisu ili su samo djelom."

Ninoslav Mogorović