Kako bi se gospodarski i društveni odnosi sačuvali što dulje istima

Iako danas u svim demokratski i pravno uređenim državama svijeta postoje načini koji svim njihovim državljanima omogućuje ostvarenje jednog od temeljnih građanskih prava, a to je da mogu birati i biti birani za sva predstavnička tijela države čiji su državljani, u Hrvatskoj se ide na ukidanje tih prava. Hrvatska se tako vraća duboko u 19. stoljeće. Do polovice tog stoljeća, naime, vladao je imovinski cenzus kod aktivnog prava glasa (koji danas zazivaju SDP, IDS, HNS...'...tko u RH ne plaća porez...'), a u drugoj polovici istog stoljeća su hrvatski dezintegralisti, uglavnom mađaroni, 'uveli' i teritorijalni princip (ne možeš ući u Sabor ako si rođen izvan teritorija onoga što su oni odredili da je hrvatsko). Najbolji je primjer za to Eugen Kumičić. Njemu je 'falinka' bila, što nije bio iz Translantanije već iz Cislantanije - jasno kao građanin po rođenju, jer mu hrvatstvo i to da je Hrvat nitko nije mogao osporiti. "Eugen Kumičić ne može biti biran za poslanika u Hrvatskome Saboru jer je rođen u Istri, a Istra nije u Hrvatskoj!" Tužnoga li zbora!

Ovo nas nedvojbeno upućuje i na današnje osporavanje prava Hrvata, hrvatskih državljana izvan Hrvatske, na glasovanje za Državni Sabor (koji možda to više nije nazivom ali jest po svojoj biti). Svakom koji je mentalno ušao u 21. stoljeće dovoljno je samo spomenuti dopisno i internetsko glasovanje kao odgovor na lažne nedoumice i politiziranje 'problema' glasovanja dijaspore. Dakle to je odgovor na inflaciju riječi onih koji žele politizirati taj 'problem', a zapravo im je krajnja namjera podijeliti hrvatsku naciju kako bi ju što je više moguće oslabili. Zašto to čine? I na to je odgovor potpuno jasan i kratak : da sačuvaju monopol na svoje davno stečene privilegije koje su 'tranzicijom' i financijski materijalizirali opljačkavši krvlju domoljuba stvorenu, obranjenu i oslobođenu Hrvatsku.

Tehnomenadžeri oslonjeni na strana središta moći

Koncentracija kapitala u Hrvatskoj je danas u rukama nelustriranih 'tehnomenadžera' bivšeg jugo-diktatorskog režima orjunaške, jugofilske orijentacije oslonjene na strana središta moći, prije svega ono britansko. Od vrlo imućnog dijela iseljene Hrvatske danas su u RH dobro došli jedino nekadašnji suradnici obavještajnog sustava bivše države, 'perači novca' koji je u to vrijeme bio 'preusmjeren' u inozemstvo za privatne potrebe pojedinih grupa ondašnjih (i današnjih) moćnika. Čak i kod njih je napravljena selekcija tako da su i među njima 'škartirani' oni koji su bezrezervno prihvatili hrvatsku državu. Danas zapravo imamo samo tri 'uspješna povratnika': Gorana Štroka, Danka Končara i Ivicu Mudrinića. Treći je uspio doći do bogatstva iskoristivši (nezasluženo) povjerenje Franje Tuđmana (i Gojka Šuška) unijevši kao svoj ulog u 'posao' ministarski položaj pri prodaji najprofitabilnije hrvatske tvrtke strancima i to za svoju čelnu poziciju u istoj. O prvoj dvojici ne treba gubiti vrijeme jer se dobro zna što su radili, sa čijim se novcem šeću po Hrvatskoj i za koga kupuju. Hrvate milijardere i one nešto manje bogate kojih ima gotovo na svim kontinentima svijeta se svjesno zaobilazi i onemogućava samo zato kako bi gospodarski i društveni odnosi ostali što dulje onakvi kakvi su se stvarali prije više desetljeća, a koji danas predstavljaju svojevrsni anakronizam i smetnju hrvatskom gospodarskom i društvenom razvoju.

Tu istinu u 'hrvatskim' medijima naravno nitko nije spreman objaviti jer su i oni sami dio te priče. Tako primjerice neki novinari danas 'tješe' Hrvate u BiH kako je njihov glas i njihov predstavnik u Saboru nebitan u odnosu na 'svjetlu budućnost' koju oni dobivaju ulaskom RH u EU jer će im tada hrvatska putovnica omogućiti da se seljakaju po EU tražeći kruha u njoj (od kojeg već danas možemo pronaći samo pokoju mrvicu) naravno pod pretpostavkom da te EU uopće i bude bilo. Tko bi još prije koju godinu mogao pomisliti da će takve demagoške gluposti propagirati čak i Mladenka Šarić!

Predsjednik Tuđman nije zagovarao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske samo zato da se naši ljudi iz svijeta, njihova životna iskustva, a i novac sliju u samostalnu Hrvatsku kako bi pospješili njezin razvoj i pomogli demografskoj obnovi. Ne, on je vidio veliku opasnost, koju sada mnogi čak i zagovaraju, naime u tome da tako ogromna emigracija, kakvu mi Hrvati imamo, bude kod svake veće gospodarske krize 'odbor za doček' novih emigranata koji će napuštati našu zemlju. Malo koja hrvatska obitelj nema nekoga izvan Hrvatske tako da je to sasvim realna mogućnost.

Paradoksalno ali istinito je da se u Hrvatskoj već više godina razmišlja kakvu bi useljeničku politiku trebali voditi jer ćemo sve više biti zemlja bez stanovništva. Čačić tu vidi Ukrajince kao najprilagodljivije, drugi Poljake kao još bolju varijantu... ali nitko ne spominje Hrvate kojih je izvan Hrvatske više milijuna. Kada bi se njih samo 10-15% vratilo (u mlađoj dobi) mi ne bismo trebali o tim stvarima uopće razmišljati. Možda zvuči apsurdno, no, legitimno je zapitati se nije li u realizaciji plan zamjene pučanstva kako bi se do kraja riješio problem 'genocidnih' i 'genetski fašističkih' Hrvata koji bi se trebali raseliti po bijelom svijetu, a istovremeno naseliti druge i tako eliminirati 'bastion' Katoličke crkve, 'vojni stroj' Vatikana sa prostora na kojima obitavaju Hrvati.

Ninoslav Mogorović, predsjednik Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva „Krasna Zemljo"