Protuhrvatska provokacija sina visokoga oficira JNA

Da središnji Dnevnik HRT-a nije objavio vijest o „istarskoj putovnici“, koju je putem svoga facebook profila plasirao pulski gradonačelnik i predsjednik IDS-a Boris Miletić, taj bi njegov politikantski gaf prošao potpuno nezapaženo. Nitko od političara na tu se provokaciju nije osvrnuo, a ni mediji joj nisu posvetili posebnu pozornost. Tek je sam Miletić, tri dana nakon što je promovirao „putovnicu“, obrazložio motiv koji ga je ponukao na taj čin. „Fotografiju, odnosno montažu tzv. ‘istarske putovnice’, podijelio sam na svome Facebook profilu nakon što sam pratio kulminaciju cirkusa koji se događao u Srbu na obljetnici antifašističkoga ustanka,” izjavio je Miletić dodavši kako je “govor mržnje, negiranja antifašizma i veličanja mračnih razdoblja hrvatske prošlosti koji prožimaju hrvatsku nacionalnu politiku, a na koju političke stranke oportuno šute, zaista iritantan.“

Ako je to bio samo marketinški trik koji trebamo razumjeti tako da je on na „neprihvatljiv primitivizam“, htio ukazati isto tako „neprihvatljivim primitivizmom“, onda bi to bilo previše jednostavno i plitko. Naime, predsjednik IDS-a sugerira da „antifašističkome ustanku“ u Srbu treba i nadalje pristupati kao nespornoj i neupitnoj povijesnoj činjenici, točno onako kako je to službena jugokomunistička historiografija desetljećima određivala, po nalogu partije, razumije se, a ne povijesne istine. Povjesničari su vrlo dobro znali jugokomunističke ideološke okvire i smjernice koje se ni u snu nisu smjele dovesti u pitanje ako se nije željelo imati golemih neugodnosti, a koje su sasvim izvjesno mogle temeljito utjecati na daljnji tijek njihovih, ne samo profesionalnih karijera već i životnih puteva.

Neupućene može začuditi kako jedan mlađi političar, i to iz stranke koja je po svome službenome usmjerenju liberalna, može još i dandanas biti zaslijepljenim apologetom političkoga režima koji u sebi nema ni l od liberalnoga, već je, za svaku iole pismenu i normalnu osobu, sasvim neupitno bio totalitaristički i diktatorski? Zbog čega Miletić misli da je povijest pisana po diktatu jugopartije „sveta krava“ koju se i danas, u demokratskoj Hrvatskoj, ne smije dovoditi u pitanje, istraživati, preispitivati pa ni podvrgnuti reviziji ako se utvrdi da je utemeljena na lažima i manipulacijama koje su bile isključivo u funkciji održavanja totalitarističkoga i diktatorskoga režima države kojoj je služio, a ne povijesne znanosti?

„Antifašistički ustanak“ 27. srpnja 1941. godine u Srbu, jest upravo jedan u niza takvih povijesnih obmana i laži koje je znanost u posljednjih 25 godina opovrgla. Nikakva „antifašističkoga ustanka“ ondje nije bilo, već se „dogodio narod“, srpska „balvan revolucija“ u Hrvatskoj. Postrojilo se tisuću četnika (jedan od zapovjednika bio im je Torbica, rođak IDS –ova „ministra kulture“ Istarske županije koji perfektno „kušelja po domaću“), a 60-ak komunista na čelu s Đokom Jovanićem, pregovaralo je u obližnjemu mjestu s talijanskim fašistima oko dostave oružja i suradnje. Četnici su tada tražili da dijelovi Like i Dalmacije, gdje su oni bili značajnija manjina, budu stavljeni pod talijansku fašističku i okupatorsku vlast. Zaustavljen je i vlak koji je vozio na relaciji Split – Zagreb, a tom prilikom je na zvjerski način ubijen katolički svećenik kojega su „antifašisti“ stavili na ražanj. U selu Boričevac pobijeno je i protjerano sve hrvatsko stanovništvo, a selo i crkva do temelja uništeni. Marko Orešković, Hrvat i jedan od vodećih komunista toga vremena, od „antifašista“ je ubijen na putu za Zagreb gdje je vodstvu KPH treba predati izvješće o stvarnim događanjima u Srbu.

U ime čega i koga se o tim činjenicama ne bi smjelo otvoreno govoriti i pisati? Pa i prosvjedovati? Zbog čega bi hrvatska država trebala i nadalje dopuštati i financirati proslave takvih događaja?

No što očekivati od djeteta visokoga oficira JNA, odgojenoga u duhu Pokreta za Jugoslaviju koji je zastupao ideju „Jugoslavije regija u Europi regija“, nego da u IDS-u nastavi takvu protuhrvatsku politiku, danas više zbog zaštite vrlo opipljivih materijalnih interesa ostvarenih na kriminalan način, upravo od vladajuće strukture iznikle iz istih ili sličnih političko - obavještajnih laboratorija bivše države, nego zbog ideologije jugoslavenstva i/ili velikosrpstva. Zato ne treba nikoga čuditi kada djeca „antifašista“ na pitanja, povezana s njihovom umiješanošću u mega politkriminal, reagiraju tako da prozivatelje optužuju za „filofašizam“ i „ustaštvo“.

Ninoslav Mogorović