O književniku „odsječene“ desnice

O književniku „odsječene“ desnice

Ne pišem kritike ili osvrte na bilo koja i čija književna djela jer... Nije lako znati ni kazati što drugi misle, pogotovu kazati što je mislio pjesnik, književnik, pisac, pa napisao on samo jednu jedinu priču, pjesmu a kamoli....Uvijek možeš faliti, nafaliti ali i pokvariti. No, nepisano svoje pravilo, kao i svaki smrtni čovjek, što izravno, što neizravno sam prekršio. I neka sam, jer o „Kamenoj knjizi“ Ante Matića imam potrebu reći nešto. Uostalom; „bilo kako bilo valja kazati u lice neplodnu vremenu neplodnost pa i kad se izdiže nad vratom sjekira i plodnu vremenu plodnost pri tome pripaziti na hulje u duši u neplodnosti zbog sjekire u plodnosti zbog trpeze i onda glasno nazvati sve i svakoga njegovim imenom“.(anima croatorum Duša Hrvata, Ivan Tolj)

A, Anto Matić je književnik, pjesnik, polemičar i kritičar, pa bio i bez desne „odsječene ruke“, svidjelo se to komu ili ne. Iz njegove najnovije „Kamene knjige“ izbijaju često žestoke riječi, poput njegova kamena žestaca.

„Dosta ste od naroda otimali
Sad bi trebalo nešto majci dati
Što ostaje nakon opće prodaje
O zadovoljstvo glupana i hulja
Svjesnih svojih rana i mana
Nikad nisu bili složni
Svemu čega se latiše nevinost oduzeše“

i pritišću neizmjernom bezvremenom težinom stećka. Za razliku od izvikanog pisca čija brada treba da pokaže nešto (što li, Bože?) - kojemu je „bez obzira na smanjenu ocjenu iz vladanja, bez obzira na zastrašujući broj neopravdanih sati i bez obzira na činjenicu da se, prema nastavnicima odnosio s manjkom poštovanja, a prema drugovima i drugaricama s viškom urođene pokvarenosti“ napravljen izuzetak te ga je Nastavničko vijeće predložilo za prijam u Savez komunista, jer je „Briljirao po pitanjima Marxa, Engelsa, Lenjina i ostalih“ - Anto Matić voli Hrvatsku, voli Bosnu, voli Hercegovinu, voli Hrvate, voli ovaj „ljudinjak“ i u toj ljubavi sa strahom i nadom očekuje Mesiju i grozi se lažnih, Bradonjinih veličina. Nepovratno, bespogovorno, beznadno, je zaljubljen u svoje rodno selo Borčanu, svoje Duvno, Livno, Hercegovinu, Bosnu, Hrvatsku, u ovu „nebesku Galiju“. Ni „Zarezovo“ „odsjecanje“ njegove desne ruke nije ga spriječilo da „lijevom“ miluje svoje „Tragove predaka“.

No ta silna ljubav koja izbija, maltene iz svake napisane riječi ne priječi ga da ukaže, da pokaže, pa i prostom riječju na ono što u narodu kojega silno voli i kojemu i sam pripada ne valja, na ono što je stotinama godina ukazivano od mnogih hrvatskih pjesnika, intelektualaca pa i političara - zbog čega i na čemu Hrvati kroz povijest i danas gube. „Znaju što čine - Onda s Turcima - Sad gube na kurcima“. Jeste prosto ali je pjesnik očito imao potrebu biti krajnje, do vulgarnosti jasan, kazati svojim sunarodnjacima da se djeca moraju rađati ukoliko žele da im ime i dalje traje. Kazati im da su badava sve pobjede na bojnom polju, da su uzalud sve žrtve i svi ostali uspjesi ako će gubiti na nerađanju života. I poslušali njegov pjesnički krik „Izađite iz kaljuže - Iz kala - Iz jala - Iz zala“ ili ne, ne mogu mu ništa, ne mogu ga istjerati iz Hrvatske, „Tjeraju me iz Hrvatske - a Hrvatska u meni - kako mene istjerati iz Hrvatske - i Hrvatsku iz mene“. Onima koji mu odsjekoše „desnicu“, onima „koji zaboraviše podići zdanje zagovora od ubojstva brata svoga i zaboraviše predvidjeti sve buduće nevolje i zle pohode“(Ivan Tolj) ostaje da se valjaju u svojoj „kaljuži kala, jala i zala“, a Anto Matić će i dalje pjevati o pleteru hrvatskog imena, sve dok ne nađe svoje mjesto u nebeskoj Galiji na putu k obećanom Mesiji.

Anto Marinčić