Još uvijek neistraženi zločini!

Dok Židovi i dan danas imaju svoj Centar za istraživanje zločina i reagiraju na svaku izgovorenu riječ koja bi mogla imati, samo prizvuk štete po njih, dok muslimanska-bošnjačka strana u BiH ima svoju Agenciju za istraživanje i dokumentaciju, (AID) počinjenih zločina nad njima, Srbi svog Savu Štrbca, kod nas, Hrvata, još uvijek nisu znanstveno istraženi mnogi zločini počinjeni nad nama, kako u ovom, tako i u onom, Drugom svjetskom ratu i pogotovu nekoliko godina poslije rata. Ovim člankom želim i nadam se, potaknuti neke od institucija, prije svih članove HKV, te možda Hrvatsko žrtvoslovno društvo na čelu s dr. Šeparovićem, kao i Institut za povijest, da se angažiraju kako bi zločini počinjeni od strane komunističke vlasti nad Hrvatima Žepča, Zavidovića i Maglaja, danas, uglavnom ujedinjeni u jednu općinu Žepče, bili istraženi i dokumentirani. Imam i obećanje dr. Josipa Jurčevića kako bi se nešto na tom planu moglo uraditi već početkom slijedećeg mjeseca.

Hrvati navedenih(og) prostora, poslije Drugog svjetskog rata, od strane komunističkih vlasti, osuđeni su na preko 231 godinu zatvora, to je ono što sam uspio skupiti i napisati u mojoj knjizi „Općina Žepče ili ključ za funkcioniranje Federacije Bosne i Hercegovine“, ali je sasvim sigurno da to nije sve. Osim ove, preko 231 godine, jedan od njih, fra Emanuel Kljaji, osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu, dok je Mijat Longo ubijen u zatvoru u Zavidovićima, Nikica Budimir osuđen u odsustvu na smrt i ubijen u Brankovićima (selo, tada pripadalo općini Zavidovići a danas općini Žepče), a Marko Kresić osuđen na smrt vješanjem. Iskazujući poštovanje prema svim osuđivanim i proganjanim od komunističke vlasti, ne podcjenjujući ni jednu žrtvu tog totalitarnog sustava, ovom prigodom bit će riječi o ubijenom Marku Kresiću. Naime, još uvijek postoje živi svjedoci tih događaja (dokle će živjeti?) pa smo o pokojnom Marku razgovarali s njegovim bratom Perom Kresić, u obiteljskoj mu kući, u Lupoglavu, općina Žepče, gdje je sa suprugom Nevenkom na odmoru. Gospodin Pero Kresić krenuo je u industrijsku školu u Zavidovićima, a završio je u Travniku, potom otišao u vojsku.

Poslije vojske, veoma kratko je radio u Zavidovićima, a potom u željezari u Zenici, gdje je proveo 15 godina. Čovjek koji nije mogao biti zadovoljan režimom koji mu je ubio brata i mnoge njegove sunarodnjake, 1969., čim se moglo, otišao je na rad u Njemačku. Danas ima kćerku koja je u Hannoveru doktorirala filozofiju i radi na univerzitetu, odjel za germanistiku, te sina koji je diplomirani športski ekonom. U razgovoru o ubijenom bratu kazao nam je: „ životna želja mog pokojnog brata bila je postati svećenik, jer su mu oni bili uzor. U Visokom se upisao u franjevačku gimnaziju, gdje je skoro svršio teologiju, ali zbog razloga, koje sada ne bih navodio nije postao svećenik, premda ga je samo malo dijelilo od tog životnog cilja. Poslije rata, kao obrazovan, školovan čovjek zapošljava se u Sreskom odboru Zavidovići. U to vrijeme prisilnog otkupa štitio je Hrvate težake koliko se moglo. Jer je, kako sam rekao, bio obrazovan i vrijedan prebačen je u Zenicu u Gradski odbor.

U Zenici dolazi u kontakt s fra Emanuelom Kljajićem, koji ga je uvukao u Križarski pokret. Budući je znao kako je i sam Marko protivnik bezbožničkog režima, fra Emanuel je u njemu vidio i našao sposobnog čovjeka, prije svega operativca koji će križarske ideje sprovoditi na terenu. To što je Marko jako dobro svirao orgulje bila je izlika za njihove sastanke. Tako je moj brat radio na okupljanju i širenju te organizacije, a sastanke su održavali uglavnom noću. Kad danas pogledam, vidim da je taj njihov rad bio nezreo. Uvući tolike ljude u nešto za što je fra Emanuel, kao obrazovan čovjek trebao znati da to ne će uspjeti nije bilo baš mudro. Ali kažem, to tako izgleda gledajući to danas. Budući je fra Emanuel stalno tražio da se organizacija širi i krene na konkretno djelovanje, bacanje letaka i pozivanje na otpor komunističkoj vlasti, morali su nekako doći do tehničkih sredstava kao što je pisaći stroj, a kasnije i roto stroj, jer je pisanje letaka na strojopisu bilo sporo. U akciji krađe roto stroja iz Gradskog odbora u Zenici jedan pripadnik valsti je ubijen a jedan je preživio i naravno, prepoznao moga brata Marka i vlast je organizirala lov na njega. Budući ih je fra Emanuel na Oltaru zavjetovao da ne odaju nikoga, moj pokojni brat je na suđenju tako i postupio. Nakon presude na smrt vješanjem uložena je žalba i kazna mu je „ublažena“, preinačena je na smrt strijeljanjem. Po svemu sudeći strijeljan je 1950., najvjerojatnije u sedmom ili osmom mjesecu, to nikada točno nismo saznali. Majci, koja mu je više puta išla u posjetu samo su kod zadnjeg dolaska rekli da više ne treba dolaziti, jer je strijeljan i dali joj nazad nekoliko komada odjeće. Ni dan danas nitko od nas ne zna gdje mu je grob“.

Tako se završava ova tužna priča, gospodina Pere Kresića, a kakvih je kod Hrvata veliki, ogromni broj. Pokojni Marko Kresić i svi ti, tada mladi ljudi, koji su imali snage i duha da pokrenu nešto protiv totalitarnog, komunističkog režima, ako ništa drugo zaslužuju od gore navedenih institucija i pojedinaca da se ispitaju i dokumentiraju zločini protiv njih. Zaslužuju bar toliko da se pronađe grob u koji su ukopani, jer je sasvim izvjesno da dokumenata o presudi, strijeljanju i mjestu ukopa ima, najvjerojatnije u nekom od komunističkih arhiva u Sarajevu. Hoće li netko regirati i učiniti sve, te ovo istražiti ili će se sve, po tko zna koji put završiti na našoj, hrvatskoj priči o zločinima nad nama, našom mladošću, ostaje vidjeti. O tome da, spomenut ćemo samo zločin nad bugojanskim Hrvatima, još uvijek se „ne zna“ tko je odgovoran za 26 ubijenih bugojanskih intelektualaca Hrvata, a Dževad Mlaćo slobodno hoda i šepuri se po Bugojnu!

Anto Marinčić
Hrvatsko slovo