Izdržavši sve strahote nedavnoga rata, uspjevši se obraniti od srpske agresije, a zatim i od napada muslimanskih postrojba, preko svake mjere izmoreni svim tim nedaćama, priličan broj Hrvata Žepča, Zavidovića i Maglaja, od 1995. godine, dakle nakon što su se obranili, odselio je s ovih prostora. Po svršetku rata, ono što nisu uspjeli oružjem, protivnici postojanju Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine, nastavili su svoju borbu za njihovo raseljavanje drugim metodama. Svjesni toga, Hrvati navedenih prostora svoju zaštitu i opstanak na svojoj rodnoj grudi vidjeli su na način da se izbore za ispravljanje višedecenijskih nepravdi provođenih, uglavnom, kroz svekolike oblike velikosrpske politike. Ta politika je, raznim administrativnim cijepanjem tog, po svemu jedinstvenoga, hrvatskoga prostora, radila sve kako bi Hrvate učinila što slabijima.

Sukladno toj svojoj, poslije rata, političkoj borbi, Hrvati navedenih prostora uspjeli su se izboriti da, u velikoj mjeri isprave te nepravde, na način da su ostvarili, još devedesete, odmah nekako poslije demokratskih promjena svoj zacrtani i obznanjeni, politički cilj, uspostavu općine Žepče sa hrvatskom većinom. Nažalost i danas neki od Hrvata s ovih prostora, ali i šire, sumnjivo vrte glavama ne vjerujući u to da Hrvati mogu ovdje opstati i razvijati se. Ovu sumnju potkrepljuju neriješenim pitanjem političkog i pravnog ustroja BiH, dugotrajnom nemogućnošću njezina funkcioniranja kako normalne europske zemlje, te posebno, demografskom ekspanzijom Muslimana-Bošnjaka i njihovom neskrivenom željom, iskazanom kroz sve radikalnije stavove, (npr., prihvaćanjem vehabizma) za uspostavom BiH kao samo njihove, muslimanske-bošnjačke države, bez integriranja u Europu. No da li je to tako?

Naravno da nije, a za one koji još uvijek ne vjeruju u snagu i opstanak Hrvata na ovim prostorima evo nekih činjenica koje idu u prilog ovoj mojoj tvrdnji. Kao prvo, seljenje Hrvata s ovih prostora, izazvanih političkom situacijom, uglavnom je završeno još 2000. godine. Tko je do tada otišao, otišao je. Istina, ima još uvijek, rekao bih sada već sporadičnih slučajeva, ali to je prije svega zbog ekonomske migracije. Kod ovoga ne bi trebalo biti ničega čudnoga, ovaj prostor je mali a da bi u njemu svi mogli naći posla. Uostalom, zbog posla odlazi i veliki broj Muslimana-Bošnjaka. Ali činjenica na kojoj temeljim svoju tvrdnju o, nazvao bih to svojevrsnom uskrsnuću hrvatskog naroda na ovim prostorima, leži u sljedećem: Danas, u ovom trenutku, Hrvati Žepča imaju blizu 500 mladića i djevojaka koji studiraju u Zagrebu, Osijeku, nešto Splitu, Rijeci te Mostaru, Sarajevu, Zenici, Tuzli. Prema grubim procjenama u zadnjih deset godina sa ovog prostora, na raznoraznim fakultetima, diplomiralo je, najmanje, njih stotinu. Kažem najmanje. Već ove godine, njih 20 steklo je diplome visokoobrazovanih ljudi, a koliko za sljedećih pet godina bit će ih još najmanje stotinu. Znade te li, možete li zamisliti, kolika je to snaga?

Da, skeptici će reći, jest, možda ih je i više, ali malo tko se od njih vrati na ove prostore, uglavnom ostaju u Hrvatskoj ili odlaze još dalje. Istina, veliki broj se ne vrati u Žepče, uostalom, kako bi malo Žepče i prihvatilo toliki broj visokoobrazovanih ljudi, ali zar netko normalan može i pomisliti kako su ili kako će, oni koji su ostali u Hrvatskoj, zaboraviti na svoj zavičaj? Ne, uvijek, i uvijek oni će učiniti sve kako bi Žepču bilo dobro i bolje. I da ovo ne bi bila samo isprazna priča evo konkretnoga primjera Mladen Ivešić, mr. sc., rođen 1980. godine, diplomirao je slikarstvo 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, u klasi prof. Ante Kajinića. Magistrirao je 2006. na poslijediplomskom studiju ARS SACRA, u Širokom Brijegu gdje radi kao asistent na istoj akademiji. Do sada je imao svoje samostalne izložbe; 2002. u Domu kulture Žepče, 2005., također u Domu kulture Žepče, 2006. u Galeriji Herceg Stjepana Kosače, Mostar, 2007. u Franjevačkoj galeriji, Široki Brijeg, 2007. u Galeriji Matice hrvatske u Čitluku, 2007 u Galeriji «Kristijan Kreković», franjevački samostan u Tuzli, a 18. ožujka ove godine u samostanu Svete Klare u Dubrovniku. Osim ovoga izlagao je u preko 30 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

U prilog točnosti tvrdnje, kako nitko od ovih mladih, visokoobrazovanih ljudi ne zaboravlja svoj kraj i svoj hrvatski narod, govori i primjer Mladena Ivešića. Naime, u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića, on i njegova mlada supruga, također slikarica Marijana Pažin – Ivešić pomogli su u obnovi crkve svojim slikarskim umijećem. Ova mlada slikarica do sada je imala samostalne izložbe u Mostaru, Grudama, Širokom Brijegu i ovoga ožujka u Tuzli. Veoma brzo Žepče će dobiti još jednog akademskoga umjetnika, točnije umjetnicu, kiparicu Anđelu Nikolić, o čijoj prvoj izložbi, još kao studentice, sam pisao u Hrvatskom Slovu. Ako bi vam sada počeo nabrajati kako u Žepču, već nekoliko godina radi mladi doktor Oliver Radoš, da je nedavno u Žepču počela raditi i mlada doktorica Kajić, da je upravo doktorirao i gospodin Ezgeta, također mlad čovjek i sve ostale koji su ovdje ali i u Hrvatskoj gdje bi stigao. U svakom slučaju ovi mladi ljudi koji već jesu i svi oni koji će se uskoro okititi diplomama najpriznatijih visokoškolskih ustanova velika su, nemjeriva snaga Hrvata Žepča i najsigurnije jamstvo za njihov opstanak na ovim prostorima i svaki daljnji napredak. Oni su, na određen način, svojevrsno uskrsnuće Hrvata ovih prostora. Zbog svega ovoga, dežurni skeptici unutar hrvatskog naroda bi trebali pokazati više vjere a oni koji se još uvijek zanose iracionalnom mišlju kako će vremenom Hrvati s ovih prostora odseliti, neka ostave svaku nadu.

Anto Marinčić

{mxc}