Fašizam i komunistički antifašizam dvije simetrične paralize

Detalji

Objavljeno Petak, 24 lipnja 2011 18:00

Komunistički „antifašizam“

U Hrvatskoj se 22. lipnja slavi kao „dan antifašističke borbe“. Razmotrimo ovo sa povijesnog i ideološkog gledišta.

Pakt Ribbentrop-Molotov

Najprije povijesne činjenice. Komunisti su u Europi živjeli u miru sa nacional-socijalistima od 23. 8.1939. godine kada su nacistička Njemačka i SSSR sklopili pakt o uzajamnom nenapadanju (tzv. "pakt Ribbentrop-Molotov“). Komunisti su i u monarhističkoj Jugoslaviji surađivali s Hitlerom sve dok on nije napao SSSR 21. lipnja 1941. prekršivši taj pakt. Već sutradan nakon toga napada, tj. 22. 6.1941., grupice komunista u okolici Siska bježe u šumu od straha pred svojim dojučerašnjim saveznicima nacistima, i to kasnije nazivaju ustankom protiv fašizma („prvi sisački odred“).

Oni nisu ustali protiv fašizma (nacizma) kada je Hitler napao Jugoslaviju 6. travnja 1941., nego kada on napada SSSR. Komunistima, dakle, nije bilo do oslobođenja Jugoslavije, nego do obrane sovjetske Rusije, do toga da bi vezali neke nacističke vojne postrojbe u Jugoslaviji da ne odu na rusku frontu. Sa povijesnog motrišta komunistički antifašizam je pokušaj da se ovaj podanički čin prikaže kao spontani demokratski ustanak protiv fašizma. Glavna je zadaća razvikanog komunističkog antifašizma, osim očuvanja vlasti bivših komunista, rehabilitacija komunizma (vidi Vladimir Mrkoci, „Lijeva inteligencija i antifašizam“ , „Politički zatvorenik“, siječanj 2011.,str.19). „Ni jedan narod u svijetu, pa niti jedan od naroda bivše Jugoslavije, nije proglasio dan njemačkog napada na SSSR državnim praznikom, niti početkom borbe za slobodu, osim Hrvata… Do 22.lipnja komunisti i fašisti su bili saveznici, a toga dana su komunisti gurnuli narod u obranu SSSR-a i izazvali građanski rat. Time je hrvatski narod prikazan kao branitelj SSSR-a, ljubitelj Staljina i boljševizma (ibid.).

Lukavi fašistički demoni

Sada pogledajmo ideološki aspekt komunističkog antifašizma. Ideologija antifašizma shvaća Drugi svjetski rat kao „rat protiv fašizma“, i kao presudni događaj u trijumfu Dobra nad

Zlom. Opozicija prema fašizmu , ili patnja koju je nekome fašizam prouzročio, smatra se vrhunskom zaslugom. Protivnici ili žrtve fašizma zaslužuju najveće divljenje i simpatiju.Za to shvaćanje fašizam je demonsko izvorište metafizičkoga zla. No fašistička demonologija pretpostavlja postojanje demona, jer bi ona inače bila nepotrebna kada bi fašistički demoni nestali, bili samo stvar prošlosti. Demoni su potrebni da bi njihovi protivnici poput arhanđela Mihaela stalno od njih spašavali čovjeka.

Radi toga suvremeni antifašisti moraju stalno pronalaziti i otkrivati otkrivene ili sakrivene fašiste. Oni fašiste prepoznaju po specifičnoj kapi, po ispruženoj ruci, po lukavoj zavjereničkoj uporabi riječi „dom“, osobito u sintagmi „za dom spremni“, po njihovu protivljenju homoseksualnosti i lezbijstvu, tim nesumnjivo „antifašističkim“ skupinama, u kojima muž mužu postaje žena, a žena ženi muž.

No fašistički demoni su vrlo lukavi, pa se čak uvlače u udžbenike povijesti, koje, stoga, treba temeljito pročistiti, tako da se u njima jasno ističu zasluge komunističkih antifašista. Nakon što ovi komunistički antifašisti u Hrvatskoj detektiraju te fašističke zloduhe, oni nad njima vrše egzorcizam, doduše ne zazivanjem Krista, nego Marxa i Tita, jer jedino sotona može istjerati sotonu.

Novi čovjek i novo društvo

Ponekad nakon istjerivanja fašističkih demona komunistički egzorcisti su viđeni da od veselja zacupkaju kozaračko kolo, ili zapjevaju onu egzorcističku „po šumama i gorama“. Nažalost, taj soj antifašista nije naročito sklon razmišljanju pa ne opaža, da je ideologija komunističkog antifašizma vrlo slična fašizmu. Evo nekih od tih sličnosti. I komunizam i fašizam su radikalni ljevičarski pokreti, koji sadržavaju mješavinu nacional-šovinističkih i internacionalističkih elemenata. Stoga možemo nazvati komuniste crvenim fašistima, a fašiste crnim komunistima.

Obje ideologije svojataju pseudoznanstvenu podlogu, komunizam je vidi u „znanstvenom marksizmu“, ili povijesnom materijalizmu, a nacizam u eugenici i rasnoj znanosti. Obje ideologije žele stvoriti „novoga čovjeka“ i „novo društvo“. Obje uspostavljaju partiju kao vrhovnu instancu kojoj država služi samo kao prijenosna vrpca da bi preko države partija ispunila svoje nakane. Obje gaje „načelo lidera ili vođe“ (führer, vožd, duce, caudillo, najveći sin naroda i narodnosti, veliki kormilar).

Obje pokazuju frapantnu sličnost svoje totalitarne elite sa profesionalnom kriminalnom mafijom. Obje ideologije stvaraju jaku partijsku nomenklaturu unutar koje se vrši međusobno razračunavanje. Obje žive od neprestane propagande koju ubrizgavaju u narod u uvjerenju, da često opetovana laž postaje istinom.Obje imaju neprijatelja (klasnog, nacionalnog ili rasnog) od kojega stalno „spašavaju“svoje pristaše. Obje ove totalitarne ideologije žive od mržnje na klasnog ili rasnog neprijatelja, te ovom mržnjom homogeniziraju društvo. Neistomišljenici nisu za njih samo suparnici ili politički protivnici, nego dušmani i zlikovci koje treba „eliminirati“. Obje stvaraju trajno ozračje straha od uhićenja, zatvora, ubijanja, žbirova i špijuna, koncentracijskih logora. Obje pokazuju prijezir prema „dekadentnoj“ liberalnoj demokraciji. Obje se temelje na moralnom nihilizmu gdje cilj opravdava svako sredstvo.

Na temelju ovoga možemo zaključiti s kardinalom Bozanićem, da se povijesni hrvatski antifašizam bez povijesnog hrvatskog antikomunizma zatvara u ideologiju klasne mržnje i terora (iz propovijedi povodom 60. obljetnice komunističkih pokolja u maceljskoj šumi kod Krapine u svibnju/lipnju 1945. gdje su komunisti pobili od 13 do 30 tisuća ljudi). Jer su fašizam i komunistički antifašizam dvije simetrične paralize, jedan lijeve, a drugi desne strane društvenog organizma.

Prof. Branimir Lukšić