Na tragu istine o Europskoj uniji

Što je Europa?

Da bismo donijeli cjelovitu prosudbu o Europskoj uniji zapitajmo se, što je Europa? Što podrazumijevamobranimir lukšićpod pojmom Europa? Od kada je, prema Ovidijevim „Metamorfozama", Zeus, prerušen u bijeloga bika, oteo na morskoj obali mladu feničku princezu Europu, i poveo je na otok Kretu gdje mu je rodila eponima minoanske uljudbe, ovo se pitanje stalno postavlja. Otmica i putovanje te mlade kraljevne na leđima snježno-bijeloga bika, simboliziraju onaj trajni nemir i vjekovnu dinamiku Europe. S tom smo dinamikom i danas suočeni kod stvaranja onog oblika europske povezanosti koji nazivamo Europskom Unijom.

Prošetajmo se malo kroz povijest. Europsku uljudbu povijesno tvore tri stupa, grčki, rimski i judeo-kršćanski. Tu je grčka baština znanstvene, intelektualne znatiželje, baština grčke „paideje" i grčkoga „polisa", u čijim se zametcima nalazi naše poimanje politike, kao – prema Aristotelu – znanosti o dobrome životu. Tu je, nadalje, rimska baština označena pojmovima „lex", „ordo", „res publica" i „humanitas", baština rimskog ideala državnika; on je čovjek („vir") koga rese krepost („virtus") i briga za zajedničko dobro („bonum commune"). Tu je, napokon, i kršćanska baština koja naglašava jedinstvenu vrijednost i dostojanstvo svake ljudske osobe, bez obzira na spol, rasu, izobrazbu, imovno stanje i dob. Na ovoj se baštini kršćanskoga personalizma i humanizma temelje ideali o neotuđivim individualnim i kolektivnim ljudskim pravima, ideal o čovjeku kao osobi koja je vrjednija od cijeloga materijalnog svijeta, prema onoj Kristovoj: "Što vrijedi čovjeku da cijeli svijet dobije, ako izgubi svoju dušu".

Ova europska baština rađa tijekom povijesti, kroz nadopunu ili suprotstavljanje, specifičnu srednjovjekovnu kršćansku kulturu, reformaciju, prosvjetiteljstvo, renesansu ili preporod, romantizam, racionalizam, liberalizam, sekularizaciju, sve do postmodernog etičkog relativizma. To je ono specifično europsko što papaobično označujemo pojmom „Zapad", koji se ne smije poistovjetiti sa zemljopisnim zapadom Europe, jer ni Grčka, ni Rim, ni Palestina to nisu. Odatle nastaju one odlike Zapada, odvajanje duhovne od svjetovne vlasti, pravna država ili vladavina prava, društveni pluralizam, personalizam. Na ovoj duhovnoj potki stoljećima se veze kulturalni tepih Europe, one Europe, koja je usprkos svojoj unutarnjoj različitosti tvorila temeljno jedinstvo, ili – kako reče Alberto Moravia – sag, s jedne strane šarolik, a s druge duboko jednobojan. I upravo radi ovog povijesnog temeljnog jedinstva Europe treba naglasiti, da se u naše doba ne može graditi duh europskoga zajedništva ni isključivo, ni pretežno, na gospodarskim, financijskim ili vojno-sigurnosnim interesima. Ako smo naučili lekciju povijesti onda nam mora biti jasno, da su za stvaranje europskoga zajedništva potrebni drugi integrirajući čimbenici, kao što su vizija zajedničke budućnosti, zajedničke sudbine, zajednički etički kodeks osobnog i skupnog ponašanja, kodeks – kako reče papa Benedikt XVI. prilikom svoje posjete Hrvatskoj – koji se zasniva na apsolutnim etičkim vrijednostima koje doznajemo kroz savjest, bez čega se vrijednosni pluralizam pretvara u anarhiju, koja, kako nas nedavno iskustvo uči, brzo prelazi u autokraciju, diktaturu i totalitarizam. Upravo su radi negiranja ovih nepromjenjivih naravnih etičkih vrijednosti propali u moru krvi pokušaji da se Europa ujedini na marksističko-komunističkim, ili fašističko-nacističkim temeljima.

Što je Europska unija?

Iskonska vizija europskog ujedinjenja bila je u okvirima zajednice koja bi očuvala nacionalni identitet svojih članica, zajednice, koja bi izvršila integraciju svojih država članica, ali ne njihovu asimilaciju. Od Pariškog ugovora iz 1951.,kojim je stvorena Europska zajednica ugljena i čelika, preko Rimskih ugovora iz 1957., kojima je osnovana Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju, preko Ugovora iz Maastrichta iz 1992., koji je uveo zajedničko europsko građanstvo i europski novac „EMU", pa Amsterdamskog ugovora iz 1997., kojim su dogovorene mjere za jačanje političke integracije i za širenje prema istoku, zatim preko ugovora u Nici iz 2001., koji je definirao institucijsku strukturu tijela EU, Unija se od početno zamišljene zajednice ravnopravnih država pretvarala sve više u naddržavu. Konačno, Lisabonskim sporazumom, koji je stupio na snagu 2009. EU se pretvorila u neoliberalnu federalnu diktaturu koja pogoduje interesima velikih gospodarskih korporacija, u saveznu državu s velikim manjkom demokratičnosti.

Recimo par riječi o tomu Lisabonskom sporazumu ili ugovoru. Taj je zamršeni i nečitak dokument od 150lisabonski sporazumstranica donesen zapravo da se izbjegne donošenje Ustava, jer je za Ustav potreban referendum u zemljama članicama, dok ugovor ili sporazum prolazi i ratifikacijom u nacionalnim parlamentima (osim u Irskoj). Drugim riječima, Lisabonski sporazum je zaobilaženje referenduma, instrument o sudbini naroda bez dopuštenja tomu narodu da izrazi svoju volju. Stvaranjem mnogih obilježja naddržave, EU se sada razotkriva, po riječima profesora Tomca, ne samo kao koncepcija postnacionalne budućnosti, nego kao jedna verzija stare komunističke ideje internacionalizma i ograničene suverenosti (Z.Tomac, „Hrvatski list" 22.3.2007.). Ulaskom u EU Hrvatska bi postala jedna od manjih provincija u toj golemoj multinacionalnoj naddržavi.

Deficit demokratičnosti se očituje i u ustroju i funkcioniranju institucija EU. Institucije EU su: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće EU (nazvano i Vijeće ministara), Europska komisija, Europski sud, Europska središnja banka i Revizijski sud. Predsjednika Europskog vijeća, koje sačinjavaju predsjednici država ili vlada članica EU, postavljaju članovi Europskog vijeća. On predstavlja Uniju u međunarodnim odnosima. Dakle, čovjeka, koji predstavlja pola milijarde stanovnika, ne bira narod, nego ga postavlja Europsko vijeće. Usput spomenimo, da je prema dostupnim informacijama sadašnja mjesečna plaća tog europskog predsjednika 234.480,-- kuna.

Što se pak tiče Europskog parlamenta koji sada broji 736 zastupnika, a u kojemu bi Hrvatska imala vjerojatno 12 zastupnika, on može samo raspravljati i davati svoje mišljenje o zakonima koje predlaže izvršno tijelo, Europska komisija. Zastupnici u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države članice, nego su organizirani u europskim političkim strankama. Europska komisija, kao izvršno tijelo, europski parlamentpredlaže zakone i podnosi te prijedloge Parlamentu na prvo čitanje, koji te prijedloge sa svojim mišljenjem dostavlja Vijeću ministara. Ako Vijeće ministara njih ne usvoji, napravi tzv. „zajedničku poziciju" i sve to dostavi na drugo čitanje Parlamentu, koji može prihvatiti „zajedničku poziciju", ili dati na nju daljnje amandmane, ili nju odbaciti. Konačno usvaja prijedloge Vijeće ministara i tada oni postaju zakon. Spomenuta Europska komisija ima vrlo značajnu ulogu. Ona priprema i predlaže pravne akte, sastavlja nacrt proračuna, provodi usvojene pravne akte i zastupa EU u međunarodnim pregovorima. Europska komisija se sastoji od 27 komesara imenovanih na razdoblje od 5 godina, a osim njih zapošljava preko 23.000 djelatnika i oko 10.000 vanjskih suradnika. Vijeće ministara (poznato i kao Vijeće EU) čine 27 ministara vlada. Ono odobrava zakone, te ima temeljnu ulogu u gospodarskoj, vanjskoj i sigurnosnoj politici EU, iako njegovi članovi nisu birani na demokratskim izborima, nego postavljeni. Da bi prijedlog zakona prošao u Vijeću ministara mora za njega glasovati 55% država članica putem svojih ministara u tome vijeću, što predstavlja najmanje 65% stanovnika EU. Dakle, ministri „malih" članica u Vijeću ministara nemaju nikakvu obranu protiv nadglasavanja.

Što se, pak, tiče Europskog suda njegova je bitna uloga proširenje i ojačanje nadnacionalne vlasti Europske komisije. Sud se sastoji od dvadeset i sedam sudaca i osam tzv. „advocates general", što se obično prevodi kao „pravobranitelji". Od ovih pravobranitelja pet „velikih" zemalja daju stalne, a tri „manje" zemlje daju na šest godina svoje predstavnike. Možemo se zapitati, svako koliko godina će predstavnici 22 „manjih" zemalja doći na red da daju svoga pravobranitelja?

Spomenimo još i to da Lisabonski sporazum normira i izlazak iz EU. Iz Unije se izlazi pregovorima s Vijećem koje o tome odlučuje kvalificiranom većinom, bez članice koja izlazi, uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta. Ako se sporazum o tomu ne postigne, ugovorne obveze članice prestaju dvije godine nakon njezina zahtjeva za izlazak.

Dakle, možemo ukratko reći, da sadašnju „postlisabonsku" strukturu EU karakteriziraju nedemokratičnost u izboru članova političkih institucija, i utjecaj izvršne vlasti na zakonodavne postupke, što je pretvaranje liberalne demokracije u diktaturu.

Interes velikih korporacija: osvajanje tržišta

Pogledajmo sada vrlo kratko utjecaj ovako strukturirane EU na gospodarski život njezinih članica, sgospodarstvoposebnim osvrtom na eventualni ulazak Hrvatske u EU. Jedno od temeljnih načela EU je sloboda kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala. To omogućuje da kapital bogatijih članica pokupi i prisvoji nacionalna dobra gospodarski siromašnijih članica. Što se tiče Hrvatske, taj nesmetan ulazak stranog kapitala u Hrvatsku otvorio bi vrata rasprodaji nacionalnog bogatstva Hrvatske, osobito vode, šuma, slavonskih ravnica, zemljišta na otocima i jadranskoj obali. Zar smo zaboravili ucjenjivanje Hrvatske već kod pregovora za njezin ulazak u EU: zabrana proglašenja gospodarskog pojasa na moru, iako taj pojas normira i dopušta međunarodna Konvencija o pravu pora (1982.), te iako su ga proglasile preko 132 priobalne zemlje, te suspendiranje važenja prema Sloveniji i Italiji čak i onog pravnog hibrida nazvanog ZERP koji Konvencija ne poznaje, što sve ima za posljedicu golemu pljačku ribljeg fonda u tomu dijelu hrvatskoga mora? Ili smo zaboravili izuzimanje hrvatsko-slovenskog spora oko granice na moru iz nadležnosti Međunarodnoga suda pravde?

Vidjet ćete koje će sve moguće i nemoguće uvjete eurokrati postavljati Hrvatskoj sada tijekom razdoblja tzv. monitoringa. Ne će se zadovoljiti s potpuno nedužnim generalom Gotovinom, kojega je hrvatska politička elita žrtvovala kao ulaznicu za svoje sinekure u EU. Dodajmo još i to, da će po ulasku u EU tržište gospodarski slabijih članica biti preplavljeno proizvodima gospodarski jačih, što će imati za posljedicu smanjenje BDP-a onih prvih, nezaposlenost u njima, a time i pad kupovne moći njihovih građana.

Ne zaboravim da je EU tvorevina koja favorizira velike gospodarske korporacije. Neoliberalna načela kojima se EU rukovodi jesu: deregulacija, liberalizacija slobodnog tržišta, rezanje javnih troškova, uvođenje tzv. mjera strogoće („austerity measures") prilikom reprogramiranja nacionalnih financijskih obveza svojih članica (Grčka, Irska, Portugal, Španjolska itd.), što ne pogoduje zaštiti radnika.

Ovdje moramo reći istinu, pa makar ona rušila iluzije. „Stara Europska Zajednica" od 15 članica je bila gospodarska i vojna organizacija protiv nadmoćnijeg neprijatelja Rusije i Kine, dok je „Nova Europska unija" organizacija snažnijih europskih država protiv slabijih, s glavnim ciljem osvajanja novih tržišta. To često isticano jedinstvo EU je fikcija, jer je EU u sebi podijeljena na stare, bogatije, razvijenije, i nove, siromašnije članice. Prve tvore tzv. „heartland", a druge „rimland". Možemo postaviti pitanje, što će biti kada se zasiti interno tržište EU, kada se ukaže potreba za novim tržištima? Tada će početi prava europska kriza. Upravo radi toga, zbog nužnosti osvajanja novog tržišta od 70 milijuna potrošača, nastoji se primiti u EU civilizacijski, kulturalno i vjerski sasvim neeuropsku Tursku.

EU je skupa

imgMargaret_Thatcher1Proračun EU pune četiri vrste prihoda, (a) poljoprivredne pristojbe (oko 2% ukupnih proračunskih prihoda), koje se prikupljaju od carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja koje nisu članice EU, (b) carine (oko 13% ukupnih proračunskih prihoda), koje se prikupljaju na uvoz iz zemalja nečlanica EU, (c) udio u prihodima od PDV-a (oko 35% ukupnih proračunskih prihoda), te (d) uplate razmjernog dijela BNP, koje čine polovicu ukupnih sredstava proračuna EU.

Nacrt proračuna sastavlja Europska komisija, a usvaja ga Vijeće ministara. No gle čuda! Tu postoji i nešto što se naziva „korekcija za Ujedinjeno Kraljevstvo" („UK-correction"). Naime britanska „iron lady" Margaret Thatcher je 1985. izborila posebnu povlasticu za Ujedinjeno Kraljevstvo opetovanom izrekom :"I want my money back!". Prema tim pogodnostima britanski bi se doprinos svake godine umanjivao za dogovoreni iznos, koji se u EU proračunu vodi kao „UK-correction". Taj nedostatak nadoknađuju sve ostale zemlje članice EU uplatom dodatnog iznosa za Ujedinjeno Kraljevstvo. Tako u proračunu Unije za 2011. godinu kao „UK-korekciju" Slovenija mora uplatiti dodatnih 14,3 milijuna eura, Njemačka 182,2 milijuna eura, Italija 635,5 milijuna eura, a Mađarska 39,8 milijuna eura.

Ponekad se čuje tvrdnja, da bi Hrvatska pristupanjem EU mogla „izvući" velik novac iz fondova EU i pokriti svoj rastući inozemni dug. No za „izvlačenje" novca su potrebni komplicirana procedura i stručnost, a kako je iskustvo sa pretpristupnim fondovima EU pokazalo, Hrvatska se nije pokazala vještom u ovome. Što se pak tiče saniranja duga pogledajmo primjer Grčke, koja je od središnjice EU dobivala više nego što je davala. No usprkos tomu ona je upala u tešku financijsku krizu. EU će joj pomoći da reprogramira svoj dug, ali pod uvjetom da Grčka vrati sve ono što joj je dužna. U međuvremenu zbog straha od platežne nesposobnosti i stečaja (tzv. „default") mnogi će investitori povući svoja ulaganja i ostaviti grčko gospodarstvo u velikoj nezaposlenosti i sa velikim gubitkom prihoda.

Regionalizacija i deetatizacija

U postupku brisanja državnih granica i ujednačavanja nacionalnog identiteta svojih članica EU provodi postupak mikro i makro regionalizacije. EU ne briše samo vanjske granice među svojim državama članicama, nego kao federacija sa tendencijom prema unitarnoj naddržavi ona usitnjava ili okrupnjava svoje članice u provincije ili regije. Za priznanje jedne države međunarodno pravo traži jasno određeno područje s vanjskim granicama, jasno određeno stanovništvo, i učinkovitost vlasti na tome području. Politikom regionalizacije EU pokušava oslabiti nacionalnu posebnost i cjelovitost nacionalnog identiteta svojih članica. U EU se stvaraju okrupnjene makro-regije, i usitnjene mikro-regije. Uzmimo kao primjer tzv. „Jadransku euroregiju" koja ima svoju zastavu, skupštinu i predsjednika, i koju netko nazva Mletačkom republikom 21. stoljeća. Ili tzv. Zapadni Balkan, ili Jugosferu. No ovaj je pokušaj u krajnjoj liniji uzaludan, je ni u doba globalizacije nacionalna država nije zastarjela.

Pažljiv promatrač međunarodne scene zapaziti će, da i u naše doba tzv. „difuzije identiteta", njegova rasplinjavanja i gubitka, kako osobnog, tako i nacionalnog, istodobno raste i duboka nostalgija za onim što nas kao pojedince i narode međusobno razlikuje. Narodi sve češće sebe određuju prema svojoj tradiciji, vjeri, povijesti, kulturi, običajima, institucijama. Ovaj je dinamizam vidljiv i u europskim državama.Stabilnolijepa našase europsko zajedništvo može uspostaviti jedino integracijom nacionalnih država. Već sama različitost jezika ne dopušta utapanje u zajednički EU lonac, jer jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i specifičnost zapažanja, mišljenja i asocijacija. Osoba koja određeni predmet naziva „stablo" ima lingvističko-povijesne, literarne, i podsvjesne asocijacije različite od onih osobe koja taj predmet naziva „baum". Mi nosimo u sebi svoje genetske arhetipe, koji nas potpuno ne preodređuju, jer je čovjek slobodan, ali koji utječu na naše mišljenje i ponašanje. Taj osobni i nacionalni identitet ne može potpuno izbrisati ni globalizacija, ni provincijalizacija. No sam pokušaj brisanja toga identiteta u EU znak je nepoštivanja specifičnosti svakog ljudskog bića i svakog naroda.Superdržava, na koju EU sve više sliči, velika je opasnost za demokraciju. Neoliberalistički trgovci bez granica žele pretvoriti cijelu Europu u svoju farmu, i za to im smetaju nacionalni identiteti, tradicija naroda i država, državne granice. Superdržava je to opasnija, što je njezin totalitarizam manje transparentan. Stoga jedino ona međunarodna suradnja znači uzajamno obogaćenje, gdje su narodi zadržali svoj identitet, svoju posebnost, svoju kulturu. Protivnici su ovog etnopluralizma, s jedne strane, šovinizam, koji u uskogrudnoj samosvijesti ponižava druge narode i traži vladavinu nad njima, i, s druge strane, etnocidni i kulturocidni globalizam, koji je ideologija globalizacije. Jer prema divnim riječima Aleksandra Solženjicina:

„Nacije su bogatstvo čovječanstva, njegova poopćena osobnost. I najmanja među njima ima svoje posebne boje i utjelovljuje jedinstveni dragulj Božjega plana, pa bi nas nestanak nacija isto tako osiromašio, kao kad bi svi ljudi bili jednaki, imali jednaku narav i izgled".

Euroskepticizam ili EU-skepticizam?

Budući da Europa nije isto što i EU ni po političkim i socijalnim strukturama, a ni po motivima i faktoru integracije, bilo bi točnije skeptičnost prema EU nazvati EU skepticizmom, nego euroskepticizmom. EU-skeptici bi bile osobe, koje možda i podupiru opću ideju o europskoj integraciji, ali koje sumnjaju da EU provodi integraciju koja čuva identitet svake države članice. EU-skeptici smatraju EU devijacijom temeljnih ideja o suradnji između europskih država i naroda, i oni nisu oduševljeni povećanjem ovlasti EU. Centar za politološka istraživanja u Zagrebu izdao je 2007. godine zbornik pod nazivom „Euroskepticizam", u kojemu analizira razloge EU-skepticizma u pojedinim europskim državama.

Pogledajmo vrlo kratko te razloge. To su: opasnost za nacionalni identitet, strah od proširenja EU članstva, strah od pogoršanja socijalnog položaja i životnog standarda (plaće i zapošljavanje), gubitak kulturalnog identiteta (npr. u Švedskoj zaštita „nordijskih vrijednosti"), strah od nametanja zemljama kandidatkinjama kmunizamne samo 170.000 stranica tzv. „pravne stečevine" („acquis communautaire"), nego i mnogih drugih uvjeta koji se jedva spominju u odnosu na postojeće članice, neravnopravni međusobni položaj pregovarajućih strana, gubitak nacionalne neovisnosti teško stečene nakon pada komunizma u Europi, strah od kapitalističkog globalizma nakon oslobođenja od komunističkog internacionalizma (Češka), strah od „drugorazrednog" članstva (Poljska), ograničenje narodne suverenosti komuna i kantona prijenosom te suverenosti na bruxellesku birokraciju, prijetnja od stranog kapitala i strane radne snage zbog slobode kretanja radne snage i kapitala, što može dovesti u opasnost plaće, socijalnu sigurnost, radna mjesta i vlasništvo nad nekretninama, tako da bi vlastiti građani postali stranci u svojoj zemlji (Švicarska).

Posebno je interesantno pogledati motive ne samo EU-skepticizma, nego i euroskepticizma u Velikoj Britaniji, ili preciznije kod Engleza, čiji je veleposlanik u Hrvatskoj ovih dana održao predavanje u Splitu potičući Hrvate da uđu u EU. Kod engleskih političara i medija možemo naići na tvrdnje, da je EU prerušeni Treći Reich, da Njemačka, bivši agresor, sada dobiva poziciju lidera u EU, da su Britanci različiti od Europljana i slično. Izgleda da se britanski imperijalni identitet ni danas ne može pomiriti gubitkom carstva kojemu je pjesnik ushićeno pjevao „rule Britannia, Britannia shall rule the waves", niti britanskim srozavanjem od svjetske sile do skoro beznačajne države na marginalnom europskom otoku. Bilo bi interesantno zapitati spomenutoga britanskog poticatelja, zašto se sve više širi rezerviranost prema EU na njegovom otoku, i zašto Ujedinjeno Kraljevstvo nije pristupilo monetarnoj euro-zoni?

Duhovno-kulturalne posljedice ulaska u EU

Hrvati su od svoga dolaska na ove prostore i pokrštenja bili i ostali dio duhovne i kulturalne Europe. Već samo putovanje jadranskom obalom od hrvatske Istre do Dubrovnika i južnije, predstavlja šetnju kroz arheološke, arhitektonske i umjetničke slojeve europske kulture i povijesti. To je slučaj i s hrvatskom književnošću, od one srednjovjekovne do današnje. Stoga je razumljivo da Hrvatska želi ostati u toj Europi u koju je ukorijenjena, i u njoj zadržati svoju specifičnost, svoj nacionalni identitet. No Europa nije isto što i EU. Već smo spomenuli, da se tradicija Europe temelji na starogrčkoj, rimskopravnoj i judeokršćanskoj baštini. Ova je europska specifičnost danas ugrožena u EU koju potresa duboka kriza moralnih vrijednosti, vrijednosni relativizam. Današnjoj EU nedostaje onaj integracijski faktor koji je u stanju uspostaviti i očuvatieueuropsko zajedništvo usprkos povremenim međusobnim neslaganjima država članica. Taj integracijski cement ne može biti ni jedino, ni prvenstveno ekonomsko-financijske i vojno-obrambene naravi. On mora biti mnogo dublji: zajedništvo u temeljnim moralnim i duhovnim vrjednotama. Najveće jedinstvo Europe u njezinoj različitosti bilo je u vrijeme kršćanske Europe, a današnja se Europska Unija odriče toga i prihvaća vrijednosni relativizam, koji se očituje, među ostalim, u potpunoj liberalizaciji pobačaja (prema izvješću Europske komisije iz 2008. u EU se godišnje prekine život u majčinoj utrobi 1.200.000 djece), u ozakonjenju tzv. asistiranog samoubojstva, u eksperimentiranju ljudskim embrijem, u ljudskom kloniranju, u istospolnim brakovima, u sve većoj liberalizaciji droge, u ozakonjenju sodomije tj.spolnog odnosa među istospolnim partnerima, u agresivnim i izazovnim paradama homoseksualaca, što je teror manjine nad većinom novcem ove većine, koja kao porezni obveznik plaća falange zaštitnih policajaca. Iza ovog raširenog moralnog relativizma krije se globalizirana opasnost moralnog nihilizma. Čovjek potpuno subjektivizirane i psihologizirane savjesti nema odgovornosti pred svojom slobodom. On je uvjeren da mu je sve dopušteno.

Stoga ne čudi, što piše njemački „Der Spiegel", da središnjica EU svakog dana pokrade građanima oko milijun eura, i da su članice EU 2006. godine prijavile središnjici u Bruxellesu 12,926 prijestupa, od čega je nastala šteta od 1 milijarde i 155 milijuna eura, a od toga je otpalo na prijevare 323 milijuna eura (vidi ratko mladićGojko Borić, „ EU je korumpiranija od Hrvatske", „Hrvatski list" od 30.8.2007.). Licemjerje te i takve Europe osjetio je hrvatski narod kad je ginuo za nacionalno oslobođenje od Jugoslavije i ideološko oslobođenje od komunizma, dok mu je Europa umjesto pomoćnike slala promatrače. I Ratka Mladića je ta Europa tolerirala dok ga je trebala, a sada kad ga više ne treba ona mu sudi, iako su njezine vojne postrojbe njemu omogućile genocid u Srebrenici. Uostalom, složenije društvene i državne tvorevine u povijesti vrlo često nisu uspijevale riješiti probleme i eliminirati zla manje složenih tvorevina, nego su ih pokazivale na višoj i složenijoj razini. Nema spasa u promjeni struktura, nego u promjeni čovjekova mentaliteta, a promjenom struktura ne mijenja se automatski i osobni mentalitet. Stoga ovakva EU utemeljena na interesu velikih gospodarskih korporacija ne će eliminirati stare europske antagonizme, nego će ih samo transponirati i transformirati. U brisanju nacionalnih i kulturalnih identiteta, široke integracije globalnih tvorevina pretvaraju društvo u apstrakciju, a čovjeka kao osobu iskorjenjuju, pretvaraju ga u atomizirani individuum kojim se u hrpi kozmopolitske mase lako manipulira.

Na žalost, u Hrvatskoj se širi poruka, da je ovakva EU naša sudbina, da mi nemamo alternative. Među hrvatskim narodom se namjerno širi beznađe, kako bi ga se sve više umrtvilo, a onda porobilo. Otuđene, nesposobne i servilne partitokratske političke elite u Hrvatskoj misle da će ulazak u ovako strukturiranu i pravno uređenu EU biti lijek za današnje zanemareno socijalno pitanje, za sve veće siromaštvo , glad i nezaposlenost u Hrvatskoj, i da će njih taj ulazak amnestirati od odgovornosti za takvo stanje. No ovo su iluzije kojima oni zavaravaju sebe i narod Stoga, pred sudbinskim odlukama o EU danas Hrvatskoj nužno trebaju odgovorni i hrabri politički, vjerski i idejni vođe, koji će narodu govoriti istinu. Za to je također potrebno, da intelektualci u Hrvatskoj prekinu svoju hudu povijesno poznatu šutnju, i da dijele s narodom svoja saznanja, makar ih to koštalo u njihovoj karijeri. Oni ne smiju reći, da se ne žele baviti politikom, jer se politika bavi općim dobrom, i jedan je od najčasnijih poziva čovjeka. Intelektualci bi u ovom malobrojnom hrvatskom narodu morali biti savjest društva, i kad progovore morali bi izbjegavati kako onaj ekstrem, da zbog karijere povlađuju nepoštenim političarima, tako i onaj drugi, da oponiraju radi samog oponiranja.

Zaključak

Iz iznesenoga možemo izvesti nekoliko zaključaka.

Prije nego li on odluči o pristupu u EU potrebno je hrvatski narod objektivno i svestrano informirati o strukturi i funkcioniranju institucija EU. To se do sada nije dogodilo putem bilo kojeg medija u Hrvatskoj. Dapače, svakim danom slušamo samo hvalospjeve EU kroz medije koji su u velikoj većini u rukama stranih centara moći. Otuđene političke strukture u Hrvatskoj govore o pristupanju Hrvatske EU kao o svršenom činu, što koriste i kao argument u svoju korist u izbornoj godini.

Odluka o pristupanju ili nepristupanju EU toliko je sudbonosna za budućnost hrvatskih građana, da se onareferendummora donijeti jedino referendumom i to većinom svih upisanih birača, a ne samo onih koji su izašli na referendum. Potrebno je da svaki upisani birač izađe na referendum, jer bi svaki neizlazak na glasovanje doprinio, da se odluka donese nerepresentativnim postotkom birača, kao što je to bio slučaj s izborima za predsjednika Hrvatske.

Iz iznesenoga je razvidno, da je EU, onako kako je ona sada strukturirana, neoliberalna federalna diktatura koja pogoduje krupnom kapitalu i političko-gospodarskoj eliti. No u doba interneta, facebooka, youtubea, twittera i drugih suvremenih oblika elektroničke komunikacije, problemi se ne mogu rješavati unutar zatvorenih elitnih grupa. Financijska nestabilnost, nezaposlenost, masovne migracije radne snage brzo poprimaju globalne razmjere, pa nas ne smije iznenaditi revolucija iz baze protiv začahurenog elitizma, kao što se to sada događa na bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Ni europski gospodarski i politički elitizam, ako se ne demokratizira, ne će biti toga pošteđen.

Iluzija je da bi se Hrvatska ulaskom u EU oslobodila svojih političkih, društvenih i gospodarskih slabosti. EU ne će rješavati umjesto nas i za nas naše probleme, nego ćemo ih mi i unutar EU morati sami rješavati. Ako i uskoče privremeno kao pomoć europske financijske institucije kao uslugu će tražiti privatizaciju nacionalnog bogatstva i mjere restrikcije („austerity measures"), što će imati katastrofalne posljedice na standard i zaposlenost u Hrvatskoj. Ulaskom u EU kako je ona danas strukturirana Hrvatska bi uskoro postala dijelom europske periferije, jedna od onih „rimlands", izložena na milost i nemilost velikih zapadnoeuropskih korporacija.

Nakon dugog vremena hrvatski se narod teško izborio za svoju državnu samostalnost, plativši krvav danak u mrtvima i ranjenima, kao žrtva etnocida i kulturocida agresivnog susjeda. Zar smo voljni sve to zaboraviti i odmah sve to poništiti? Zar nas te naše žrtve ne obvezuju da ih poštujemo i da čuvamo ono za što su oni dali život ili zdravlje?

Ne zagovaramo izolaciju Hrvatske. Hrvatska je bila i ostala dio kulturalne i duhovne Europe, što su, među ostalim, posvjedočili i nedavni veličanstveni doček pape Benedikta XVI. u Hrvatskoj, kao i njegova poruka hrvatskome narodu. No Europa nije isto što i EU. Hrvatska će ostati otvorena prema pristupu i institucionaliziranoj zajednici Europe, ako bi ta zajednica bila udruženje država koje čuvaju svoj nacionalni identitet, a ne ukidanje tih država i gubitak njihova identiteta. Hrvatska ostaje i dalje privržena viziji Europe otvorene prema pluralizmu vrijednosti, ali one Europe koja njeguje i učvršćuje svoj temeljni kršćansko-humanistički duhovni humus, koja ne prešućuje u svom ustavu Svemogućega Boga. Jedino duhovne vrijednosti mogu stvoriti i održati duboko zajedništvo među europskim narodima.

Završimo jednim stvarnim događajem kao ilustracijom ove tvrdnje. Za vrijeme I. svjetskog rata, na jednom dijelu europskog fronta, iz rovova ozeblih i izmučenih neprijatelja, na Božić, dan Kristova rođenja, čuli su se povici „frohe Weihnachten" i „merry Christmas".Pucnjava je utihnula, a Britanci i Nijemci su izašli iz svojih rovova, sreli se na pola puta i pružili ruku jedni drugima. Toj Europi, koja se ne odriče svoga povijesnog identiteta, nego koja na bogatoj i slojevitoj prošlosti gradi svoju sadašnjost i zacrtava svoju budućnost, toj Europi, koja nije jedina vrijednost u svijetu, ali koja je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost u svijetu, poželimo sretan život. Toj Europi je oduvijek pripadala i pripada Hrvatska. I neka nam tu vječno mladu princezu Europu više nitko ne otme, ni bik koji bi je odveo preko Atlantika prema zapadu, ni bik koji bi je odveo prema istoku, a ni onaj koji bi je učinio glasnogovornicom moralno osiromašenog europskog doma.

Prof. dr. Branimir Lukšić

Pet, 23-04-2021, 04:19:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.