"Bjelosvjetske zavjere"

U listu Slobodna Dalmacija od 22. siječnja 2011. u članku Vladimira Matijanića pod naslovom "Kruno Peronja. On nije karonja: na vrijeme se osigurao" stoji i slijedeće: "Ubrzo je smijenjen (tj. Kruno Peronja) sa županskog mjesta, izabran je Branimir Lukšić, bio je to potez stoljeća, novi se župan uglavnom bavio bjelosvjetskim zavjerama i sličnim opačinama protiv mlade hrvatske demokracije"(s.11). Usprkos očitom sarkazmu člankopisca on ipak nije daleko od istine. Ja se nisam uglavnom bavio bjelosvjetskim zavjerama protiv hrvatske demokracije, jer je u to doba Splitsko-dalmatinska županija dobila, među ostalim, i nagradu Vlade kao najuspješnija županija u ulaganju u malo gospodarstvo, te je bila na 2. mjestu kao najprosperitetnija županija u Hrvatskoj.

No točno je, da je opasnost za samu opstojnost hrvatske demokracije dolazila tada, a i sada dolazi, od recikliranih komunista koji se nalaze u svim političkim strankama u Hrvatskoj. Hrvatska je jedina zemlja u Europi u kojoj su i nakon formalnog sloma komunizma ostali na ključnim položajima stari komunistički kadrovi. To osobito vrijedi za medije. "U mnogim novinama još uvijek kao urednički kadar žilavo se drže stari komunistički kadrovi...koji su stasali kao partijski polupismeni aparatčici, koji su u redakcije dolazili po direktivama partije, ili su bili kadrovici jugoslavenskih tajnih služba i bivše JNA" (Zoran Vukman, "Hrvatsko slovo",  3. listopad 2003.).

Ti kadrovi ni danas nisu spremni priznati, da gdje je god bio komunizam, da su tu bili teror, tlačenje, ograničenje ili potpuno ukidanje slobode. Oni ostaju bešćutni na skoro tjedno otkrivanje masovnih grobišta koje je njihova ideologija punila ubijenim žrtvama bez suđenja. "Masovna umorstva ratnih zarobljenika i civila, koja je počinio titoistički režim, predstavljaju najveće stratište nenaoružanih ljudi nakon završetka Drugoga svjetskog rata" (slovenski povjesničar Jože Dežman).To bi bilo isto, kao da su nakon pada Hitlera ostali nacisti u poslijeratnoj Njemačkoj u vladi, administraciji i medijima. Neka se ne kaže da su nacizam i fašizam zločinačke ideologije, a da to komunizam nije.

Komunizam je u svojim temeljnim filozofskim postavkama ideologija mržnje i "čistke", koja je diljem svijeta poubijala preko 150 milijuna ljudi, dakle nekoliko puta više od zločinačkog fašizma i nacizma. I kada se komunistička krvava utopija pokazala kao laž, kada je nakon milijunskih žrtava nevinih ljudi postalo jasno, da nema obećanoga zemaljskog raja, da komunizam ne stvara rajske otoke sretnih, nego gole otoke robijaša, da je iluzija potpuno "razotuđeni" čovjek, bivši torbari komunističke utopije brzo su se prekvalificirali u promicatelje kozmopolitizma i globalizma, ponudili svoje usluge novim globalnim centrima moći, i počeli širiti skepsu, ravnodušnost i cinizam prema svemu što je "ognjištarsko" hrvatsko.

Ti nekadašnji stjegonoše komunističkog obračuna s neistomišljenicima, ti ideološki inkvizitori, ti urednici i suradnici komitetskih medija, danas paradiraju kao zaštitnici pluralističke demokracije i branitelji ljudskih prava. Kojeg li cinizma! Ovi ideološki transvestiti ne predstavljaju "bjelosvjetsku zavjeru", nego domaću zavjeru protiv hrvatske kakve-takve demokracije. Trebalo je nakon pada komunizma i u Hrvatskoj očistiti ploču i pisati demokraciju, pluralizam i idejnu snošljivost na tabli očišćenoj od metastaza nečovječne ideologije.

Ovo, nažalost, u Hrvatskoj nije provedeno. Nije provedena lustracija, raskuženje duhovnog ozračja, nakon polustoljetnog zagađenja od komunističkog mentaliteta. Ovo nije zadatak samo župana i političara, nego svakog građanina Hrvatske koji cijeni demokratski pluralizam, bez obzira pripada li kojoj političkoj stranci ili ne. Stoga borba za duhovnu slobodu, za istinu o hrvatskoj prošlosti, za demistifikaciju komunizma kada se on želi skriti pod velom antifašizma, za hrvatski demokratski identitet još uvijek nije završena.

Prof. dr. Branimir Lukšić