„Kardinale Bozaniću idite u špilju kao sveti Jeronim" (Globus)

Ova je „Globusova" preporuka, koju je prenijela „Slobodna Dalmacija" od 9.9.2010., najprije fizički teško ostvariva , jer u Hrvatskoj skoro nema prazne špilje, budući da su skoro sve špilje pune kostiju žrtava koje su komunisti u Drugome svjetskom ratu i poraću bez suda ubili. No mislim da poticaj za ovu preporuku treba tražiti u drugoj stvari. Crkva nekima smeta svojom kritikom društvenih zbivanja. Oni se pozivaju na odvojenost Crkve od države, pri čemu oni tu odvojenost tumače na način, da se Crkva treba povući u sakristiju, ili čak u špilju, osim kada crveni pojas crkvenih visokodostojnika naokolo ukrašava istaknute političke figure.

Nepotrebno je i reći , da autori ovakvih speleoloških preporuka ne shvaćaju ni što je Crkva, ni koja je njezina uloga u društvu.Oni ne znaju, da su Crkva svi vjernici, i da su ti vjernici ujedno i članovi civilnog društva.Stoga kada bi se cijela crkvena hijerarhija povukla u špilju, laički vjernik se mora baviti politikom, jer politika odlučuje o općem dobru svih članova društva, dakle i vjernika. Ali i crkvena hijerarhija se mora baviti politikom, ako politika znači i upozorenje na ona zbivanja u državi i društvu, koja su u suprotnosti s Evanđeljem. Stoga se i od crkvenog klera očekuje, da se oni bave politikom u smislu upozoravanja na ono što je u političkim odlukama suprotno kršćanskoj nauci i moralu, i da u tomu smislu igraju aktivnu ulogu u društvu.

Opasnost je za Kristovu Crkvu da šuti tamo gdje ona mora svjedočiti. Da se njezin Utemeljitelj bavio samo teologijom, vjerojatno bi doživio mirnu starost. U smrt ga je poslalo Njegovo kritiziranje nepravde u društvu, dakle politička implikacija Njegova naučavanja. Prema tomu, čak kada bi se i pronašla prazna špilja za kardinala Bozanića da se on u nju povuče, špilja u kojoj komunisti nisu ubijali narod zbog njihove ljubavi prema narodu, on bi kao privatna osoba i hrvatski državljani imao pravo i dužnost i iz te špilje kritizirati društvene nepravde. Valjda bi mu bilo dopušteno i u špilji primati globokratsku tiskovinu „Globus", koja bi ga vrlo objektivno informirala o svemu što se izvan špilje događa. Stoga postoji opasnost, da bi kardinal Bozanić, i drugi članovi crkvene hijerarhije protjerani u špilje da ne smetaju globokratima, i iz špilje ukazivali na širenje u Hrvatskoj „velevlasti one crne zvijeri s otiskom pandže" (Mile Pešorda).

Kada bi Crkva, ne samo kao hijerarhija i kler, nego kao cijela zajednica Kristovih vjernika (a to je pravi pojam Crkve), shvatila depolitizaciju u smislu da se odrekne svog emancipacijskog poslanja, da se ne zauzima za potlačene, obespravljene, siromašne i progonjene, da ne ukazuje na korumpiranost političkih partitokracija, da prepusti vlast u Hrvatskoj i svijetu piramidi koja želi manipulirati čovječanstvom i u čijim je rukama velika većina elektroničkih i tiskovnih medija u Hrvatskoj, tada bi tako shvaćena depolitizacija bila izdaja njezina poslanja. Crkva koja ne želi postati obljutavljena sol mora ukazivati na to, da se iza krinke političkog, vojnog i gospodarskog globalizma krije neokolonijalno izrabljivanje svijeta od strane financijske internacionale, da nema spasa u promjeni društvenih struktura, nego u promjeni čovjekova mentaliteta, koji onda stvara sebi prikladne društvene strukture .

To je razlog zašto korumpirana politička elita u Hrvatskoj, bilo da je sastavljena od bivših udbaša, kosovaca i komitetlija, ili od onih koji to nisu bili, ali koji poput njih prihvaćaju pupkocentrički svjetonazor, naime da im je vlastiti pupak centar svijeta kojemu je sve ostalo podređeno, zašto, dakle, ta korumpirana elita ne može preobraziti hrvatsko društvo. Ta elita ne mari za zapuštena socijalna pitanja, za siromašne, gladne i nezaposlene, za čistoću neovisnog hrvatskog doma. Ona takvim ponašanjem pridonosi rasulu i dezintegraciji hrvatskoga društva i hrvatske države. Ovo vrijedi i za one vođe radničkih udruga, kojima je taj njihov položaj samo ljestvica da se popnu na vodeće političke položaje.

Stoga se kardinala Bozanića šalje u špilju, ne da bi poput svetog Jeronima iz špilje moralno prodrmao tadašnji svijet, nego da bi u špilji postao bezopasan duhovni kostur, da ga se tamo udalji iz današnje političke i društvene pozornice, da ne smeta globokratima i njihovim domorodnim slugama, kako bi ovi u Hrvatskoj nesmetano „razvaljivali obiteljska gnijezda i duhovna središta kao ognjišta života naroda i narodnoga preporoda" (Mile Pešorda).

Prof. Branimir Lukšić

Prilog:

Kardinale, vratite se u spilju kao sveti Jeronim

Već poduže namjeravam izaći u javnost s inicijativom za stvaranje novoga pustinjačkog pokreta u hrvatskoj Katoličkoj crkvi. Dosad bi me nešto u posljednji čas spriječilo da to učinim, ali mislim da je sada došao pravi trenutak za to.

Kad je u lipnju obznanjeno da se zbog recesije zaustavlja gradnja tzv. palače Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru, osjetio sam, moram priznati, stanovito olakšanje. Ponadao sam se da od toga spektakularnog građevinskog pothvata možda i za nešto duže vrijeme neće biti ništa ili da će se od njega čak i definitivno odustati. Sada ipak doznajem, iz prve ruke, da je nastavak gradnje odgođen samo za kraće vrijeme.

Kula babilonska na Ksaveru.

Mislim da je taj projekt Katoličke crkve pogreška u koju nije trebalo ulaziti. Ne namjeravam biti demagog pa tvrditi da Crkva sama po sebi nema pravo na gradnju reprezentativnih pa i raskošnih građevina, osobito za svoja vodeća tijela i ustanove, na razini države. Vjerujem, isto tako, najodgovornijima u Crkvi kada kažu da se nova zgrada HBK gradi sredstvima prikupljenim iz inozemstva (najviše iz Italije) i da njezina gradnja neće ići na teret hrvatskim poreznim obveznicima. Ali dvije su me stvari tu ipak posebno zasmetale.

Prvo, nije dobro što se za novu zgradu HBK upotrebljava riječ "palača". Palača Hrvatske biskupske konferencije - nekako mi ne zvuči najbolje. Pretpostavljam da su to ime novoj zgradi nadjenuli mediji, a ne sama Crkva, i da tu možda ima malo i podmetanja ili zlobe. Međutim, sudeći po dosad objavljenim skicama i fotografijama, riječ "palača" tom objektu doista i pristaje. To, objektivno, i neće biti drugo nego palača. Mene to malo asocira na babilonsku kulu iz Biblije, a znamo što ta metafora znači.

Drugo što ne valja jest to što će na vrlo uskom prostoru, u sjevernom, elitnom dijelu Zagreba, hrvatska Crkva uskoro raspolagati s nekoliko reprezentativnih, velebnih zdanja iliti palača novijeg datuma. S jedne strane Ksavera Vojni ordinarijat, s druge palača HBK, a tu je i zgrada Apostolske nuncijature otvorena 1995... To ostavlja dojam da je Crkva, osim što je od 1990. na vlasti, ujedno i bogata, dapače vrlo bogata i sve bogatija. I to baš u vrijeme kad narod postaje sve siromašniji, a dio tog naroda i sve gladniji. Taj isti narod zbog kojega Crkva, na kraju krajeva, i postoji.

Pretpostavljam da i tu treba tražiti odgovor na pitanje zašto su, posljednjih godina, crkve u Hrvatskoj sve praznije.

Hrvatska je Katolička crkva (doduše, treba priznati, ne samo ona) evidentno u krizi. Iz te je krize, uvjeren sam, može izvući samo radikalan vjernički pokret, a to je novo pustinjaštvo, slično onome koje se u globalnim razmjerima, tj. u Sredozemlju i oko Sredozemlja, javilo u godinama ranog kršćanstva, između 4. i 6. stoljeća.

Vrijeme je da se Crkva vrati svojim korijenima, svojim izvorima, samoj sebi, i to tako što će se ugledati na najhrabrije i najkreposnije vjernike iz svoje najranije povijesti, na svećenike-pustinjake koji su i održali kršćansku vjeru na ovim prostorima kroz stoljeća. Iz dvorova i palača treba se ne samo spustiti na zemlju nego i još više od toga: sići ispod zemlje, u podzemlje, u špilje i pećine, što dalje od napasti ovoga vanjskog svijeta opsjednutog prolaznim, materijalnim vrijednostima i užicima. Na novi susret s Kristom.

Crkvi je novi pustinjački pokret prijeko potreban zbog što jačeg otklona od onog svjetovnog, koje je sve više obuzima. Crkva se previše poistovjetila s vanjskim svijetom. To svjetovno sastoji se od dvije komponente.

Prva je komponenta materijalizam, a druga - svijet praktične, dnevne politike, uvlačenje čak i u najprizemrje političke polemike i prepucavanja. Temeljna je misija Crkve, međutim, nešto sasvim drugo: svjedočiti duhovne vrijednosti. Da život ima smisla i da se on ostvaruje u Bogu. Da je najvažnije biti dobar, voljeti drugoga i darivati drugoga. Temeljna je misija Crkve da propovijeda evanđelje. Opasno je kada u njoj materijalno zavlada do kraja.

Kristovo iskušenje u pustinji. Crkva se, prije svega, treba vratiti Isusu Kristu, prvom i najvećem pustinjaku u povijesti kršćanstva. O njegovu pustinjačkom iskustvu govori nam Evanđelje po Luki, glava četvrta.

Prije nego što je Isus počeo svoje javno djelovanje Duh ga je odveo u pustinju, na četrdeset dana. Ondje ga je Sotona je stavio pred tri kušnje: imati, uživati i vladati. Odnosno - obogatiti se bez rada, ostvariti se zbog slave i postati gospodar nad drugima. Metafora za bogaćenje bez rada bilo je Sotonino nagovaranje: "Ako si Sin Božji, zapovjedi ovome kamenu da postane kruh!" Metafora za postajanje gospodara nad drugima: "Tada ga odvede đavao na visoku goru, pokaza mu u tren oka sva kraljevstva svijeta i reče mu: Svu ću ovu moć i slavu dati tebi - jer je predana meni i dajem je kome hoću." Metafora za ostvarivanje zbog slave: "Tada ga odvede u Jeruzalem, postavi ga navrh Hrama i reče mu: Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje... Oni (anđeli) će te nositi na svojim rukama..."

Krist je svim tim đavlovim kušnjama odolio. Sve je tri njegove ponude glatko odbio. Da se opredijelio za ta tri cilja, jasno je da bi prihvatio sotonski program dehumanizacije, odnosno humanizacije na sotonski način. Isus je, međutim, odgovorio kontra tijela, kontra tjelesnoga: ne gospodariti, nego služiti; ne uživati, nego žrtvovati se; i ne imati, nego darivati. U tome je upravo srž razlike između kršćanstva i protukršćanstva.

Do prve velike krize u kršćanstvu došlo je, sigurno ne slučajno, već u ono vrijeme kada se kršćanstvo, nakon razdoblja teških progona i skrivanja prvih vjernika po katakombama, izborilo za svoju slobodu i kad je postalo moderno biti kršćanin. Svoju je slobodu, kao što je poznato, Crkva zadobila Milanskim ediktom 313. godine. I već se tada u njoj, čak i na samome papinskom dvoru, počinju zapažati anomalije koje je sv. Jeronim u svojoj hagiograflji "Život Malkov" sažeo u tvrdnji "kako je (Crkva) nakon što je došla pod kršćanske vladare postala moćna s više bogatstva, ali s manje kreposti".

Crkvi u svijetu dogodilo se ta-da nešto slično što i hrvatskoj Katoličkoj crkvi nakon pada komunizma, raspada Jugoslavije i osamostaljenja RH 1990.: došla je na vlast i obogatila se. Ali se istodobno otuđila od naroda, od puka, od vjernika. Neki se, međutim, s tim nisu pomirili. Velik dio ozbiljnih vjernika tada bježi u pustinje. Procvala je egipatska pu stinja, ali i brojne špilje u onim (pretežno zapadnim) dijelovima Rimskog Carstva gdje pustinjanije bilo. Stvoren je pustinjački pokret u kojem se živjelo u apsolutnoj jednakosti siromaštva, bez privatnog vlasništva, bez novca, u strogom odricanju od bilo čega materijalnog. Pokret se zasnivao na spoznaji da se u društvu koje se već polako slaže s državom evanđelje ne može provesti. Pritom je kršćane koji su ozbiljno shvatili evanđelje najviše pogodilo to što se ono ne provodi čak ni u Rimu, na papinskom dvoru. I zato oni i bježe što dalje od Rima - u pustinje, u planine, u šume, u špilje... Ako se evanđelje nije moglo ostvariti u državi koja je po samoj svojoj prirodi utemeljena na materijalnim vrijednostima, u pustinji su živjeli u punoj, beskrajnoj slobodi. U tome je sva bit i sva mudrost toga pokreta.

Veliki pustinjaci. Svi veliki sveci u doba ranog kršćanstva bili su, zapravo, pustinjaci. Pustinjački su pokret najviše obilježila trojica velikih kršćana, tri sveca: sv. Antun Opat, sv. Jeronim i sv. Benedikt.

Sv. Antun Opat (oko 250. - 356.) smatra se prvakom pustinjačkog načina života. U Libijskoj je pustinji kao pustinjak proživio dva desetljeća.A kad je drugi put odlazio u pustinju, horde mladih vjernika jurile su za njim. Po nekim podacima, bilo ih je oko šest tisuća.

Drugi veliki pustinjak iz doba ranog kršćanstva bio je sv. Jeronim (oko 347. - 420.), znameniti prvi prevoditelj Biblije s hebrejskoga na latinski (slavne Vulgate), inače podrijetlom iz naših krajeva, iz Stridona, koji se nalazio negdje na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije. I on je dvaput bježao iz svoje domovine u kojoj su na vlasti već bili kršćani: najprije u Halkidsku (Sirijsku) pustinju, a zatim u Isusov rodni grad Betlehem. Prije prvoga bijega ovako je opisao stanje u vlastitoj Crkvi: "U mojoj je domovini udomaćena seoska neotesanost. Bog je trbuh, a živi se od dana do dana. Svetijije tko je bogatiji." Jeronim se nije ustručavao kritizirati ni stridonskoga biskupa Lupicina, za kojega je govorio da je "slabi kormilar" koji upravlja "šupljom lađom". Usporedio ga je sa slijepcem koji "vodi slijepe u jamu".

Sv. Jeronim je ispjevao i pjesmu, svojevrsnu himnu, pustinji, koje stihovi glase: "Pustinjo!... Samoćo!... U tebi se rada kamenje od kojega se u Otkrivenju gradi grad velikoga Kralja... Ugodno je zbaciti tjelesni teret i odletjeti čistome bljesku zraka."

Posljednji i najveći u tom nizu, sv. Benedikt (480. - 547.), osnovao je benediktinski red i time legalizirao pustinjačku pobunu. Rim je, zahvaljujući Benediktu, prepoznao da su pustinjaci velika snaga pa ih je priznao i odobrio. Benediktinci su tako postali misionari po cijeloj Europi, a pustinjaštvo je u Crkvi gotovo sve do danas odigralo vrlo značajnu paralelnu ulogu.

Pustinjaštvo je bilo razvijeno i u našim krajevima, na području današnje Hrvatske, osobito Dalmacije. I to počevši od doba ranog kršćanstva. Pustinjaci su boraviliu špiljama i pećinskim samostanima na Braču, na Hvaru, u Konavlima, u Lici, čak i u Podsusedu kraj Zagreba...

Zašto pustinjaštvo danas? l može li ono imati smisla u suvremenom, informatičkom dobu? Ne bi li neko novo pustinjaštvo značilo sukob Crkve s današnjim vremenom? Nije li današnje vrijeme loše i neprikladno za takvo što? Na ta pitanja najbolje će nam odgovoriti njemački benediktinac Anselm Grun, autor knjižice "Sveti Benedikt - lik i poruka", koji piše da se Benedikt "usred kaotičnog svijeta mogao s pouzdanjem upustiti u osnivanje i izgradnju monaške zajednice ne tužeći se na loša vremena".

Pravi se kršćanin nikada neće tužiti na "loša vremena"; naprotiv, što su ona "lošija", to će mu Krist biti bliži i radosnije će mu hrliti ususret. A za svijet u kojem živimo doista bi se, po mnogo čemu, moglo reći da je kaotičan i da postaje sve kaotičniji. To, opet, ne znači da u njemu ne vladaju i da njime ne upravljaju određene zakonitosti koje je, možda, teško razumjeti i kojima je vrlo teško, ako ne i nemoguće, prkositi. Živimo, štoviše, u vremenu koje karakterizira stanoviti porast objektivnih društvenih determinizama u odnosu na neka ranija (s današnjeg motrišta opuštenija) povijesna razdoblja. Jedno od bitnih obilježja našeg doba jest i porast nejednakosti u svijetu i povećanje jaza između bogatih i siromašnih. Kako u globalnim okvirima, između pojedinih zemalja, tako i unutar samih država, između pojedinih društvenih skupina, slojeva i klasa.

Između svetog i svjetovnog.

Mali, običan čovjek sve se više boji budućnosti, osobito danas kad je pritisnut aktualnom gospodarskom i financijskom krizom. Kapitalizam, međutim, neće propasti, iako bi mnogi to rado poželjeli; on će sva ova iskušenja s kojima se suočava preživjeti. Zato što je on objektivan sustav koji sam sebe proizvodi, a ne rezultat slučajnog zbira subjektivnih ljudskih proizvoljnosti. Sve su manji izgledi da će se Utopija, kao društvo idealne jednakosti i pravde, ikada ostvariti, barem na ovome svijetu.

Ali ako itko ima pravo razmišljati i govoriti o utopiji, onda je to Crkva. Zato što je ona sama utopija, zato što se temelji na čistom vjerovanju u bolji, pravedniji i sretniji svijet. Na otklonu od materijalnog, na vjeri u premoć duha nad materijalnim. Crkva bi stoga trebala puno jače i odgovornije reagirati na izazove današnjeg vremena, koji malog, običnog čovjeka čine tako nespokojnim. Trebala bi mu pružiti puno više nade da je bolji i pravedniji svijet moguć, čak ne samo na onome tamo svijetu, koji će jednoga dana (tko zna kada) doći, nego, u zajednici s Kristom, a to znači na duhovnoj razini, i na ovome svijetu. Sada i ovdje.

Ali, nažalost, današnja Crkva kojiput kao da previše participira u (materijalnim) blagodatima ovoga vremena, a da bi se spustila na razinu malog čovjeka, običnog vjernika, i približila mu se u njegovim strahovanjima, u njegovu siromaštvu, u njegovoj tjeskobi, osjećaju posvemašnje nesigurnosti i ugroženosti.

Prije nekoliko desetljeća glavni "neprijatelji" Hrvata i hrvatske Katoličke crkve bili su marksizam i komunizam na jugoslavenski način. Ili na marksističkoj ideologiji utemeljena jugoslavenska država, ako baš tako treba reći. Hrvati su se u takvoj zajednici osjećali neslobodni ili nedovoljno slobodni. A onda su se, predvođeni svojom Crkvom, protiv nje pobunili, i to na vrlo originalan način. Na goruće dileme svog vremena Crkva je našla pravi odgovor u obliku pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", koji je potrajao gotovo punih deset godina, od 1975. do 1984., i koji je mobilizirao desetke, pa i stotine tisuća hrvatskih katolika (ali koji, nažalost, još nije dovoljno valoriziran, čak ni u samoj Crkvi). Danas, međutim, opasnost više ne prijeti ni od komunizma ni od Jugoslavije, danas malog "hrvatskog čovjeka" ugrožavaju sasvim drugi "neprijatelji", današnji je "hrvatski čovjek" obuzet posve drugačijim brigama i strahovima u odnosu na onoga nekadašnjeg, od prije 20 ili 30 godina.

Ako to današnja Crkva ne razumije, onda je to razlog više da se ode u špilje i pustinje.

Treba se ugledati na sv. Jeronima, na "Dalmatinca", kako mu mnogi tepaju. Ali ako je već toliko naš (inače je bio sin ilirskih kršćanskih roditelja), hajde da se na njega doista ugledamo, ali i na djelu, a ne samo na riječima. Ime sv. Jeronima nosi jedina naša crkvena ustanova u Rimu, s odgovarajućim glasovitim Zavodom. U proljeće 1979., u tzv. Branimirovoj godini, upravo su u njoj održane neke vrlo značajne manifestacije u sklopu projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". Ali kakva je to gola, isprazna simbolika ako se Jeronimovim imenom koristimo samo da bismo nazvali jednu zgradu ili ustanovu, a ne razumijemo ili ne želimo razumjeti kakav je bio i u čemu se sastojao istinski Jeronimov život i njegovo javno djelovanje? I kakvi smo mi to njegovi sljedbenici ako (mu) to činimo?

Bračke špilje čekaju. U svojoj "Propovijedi o Mk 1,1-12" sv. Jeronim kaže: "I mi, dakle, ako želimo moliti više nego javno, posjedujemo sobicu, imamo njive, imamo osame." Kako je to lijepo rečeno: sobica plus njive plus osame. Pravom vjerniku ne treba ništa više od toga. I upravo bi ta Jeronimova misao mogla poslužiti kao motto novog pu-stinjačkog pokreta, u Hrvatskoj. Na njezinim lako razumljivim, a opet dalekosežnim porukama mogla bi se zasnovati buduća monaška zajednica od koje bi počeo pravi preporod ove sadašnje Crkve.

Hrvatska je prepuna "pustinjačkih toponima" na kojima bi moglo niknuti novo hrvatsko pustinjaštvo. Idealnim mi se čini vrlo zanimljivi lokalitet na Braču, na njegovoj južnoj strani, poviše sela Murvica, na južnim padinama Vidove gore (malo zapadnije od Bola). Ondje postoji cijeli niz opustjelih, polusrušenih pećinskih samostana (neki ih nazivaju "krunom murviških samostana") u kojima su nekoć davno živjeli dalmatinski pustinjaci (svećenici glagoljaši). Najstariji među njima zove se Zmajeva špilja, smatra se daje osnovan između 9. i 12. stoljeća. O njemu je 1986. napisao knjigu brački župnik Ante Škobalj. A tu su i samostani Stipančići, Silvio (Dubravčić), Dutić i Pustinja Dračeva luka (iz 1512.). Svi su oni podignuti davno prije nekoć slavne glagoljaške Pustinje Blaca, najpoznatijega "pustinjač-kog toponima" na Braču, koji bi danas vjerojatno bio i velika turistička atrakcija, samo da je na malo prohodnijem mjestu. Sobice su, dakle, tu (naravno, samostane bi prethodno trebalo obnoviti; za početak barem jedan od njih), tu su i "njive", u obliku vinograda i maslinika, od kojih bi budući monasi živjeli, a onaj treći faktor na koji se Jeronim poziva, "osame", zajamčen je samim tim ambijentom, "na kraju svijeta", a opet tako blizu i grada i civilizacije. Ne znam kako se već netko nije sjetio da to bajkovito, pomalo nadnaravno, a za duhovno djelovanje vrlo inspirativno mjesto pretvori u novo alternativno središte kršćanskoga života u Hrvatskoj.

Isto bi se tako mogli "revitalizirati" i neki drugi pustinjački lokaliteti u Hrvatskoj, primjerice špilje. Mnoge od njih spominje u svom članku "Svećenici o špiljama u Hrvatskoj", objavljenom u Senjskom zborniku 2008., vodeći hrvatski speleološki publicist Vlado Božić (tekst je lako dostupan i na internetu). Tu je, npr., Opatja špilja na brdu Dučac kraj Pučišća, na sjevernom dijelu Brača, o kojoj je svojedobno pisao i svećenik don Andrija Ciccarelli. Zatim, špilja Svete nedflje na otoku Hvaru. Potom, špilja Svetinja iza crkvice sv. Marka kraj Gračaca, u Lici; Tomina jama u selu Močići u Konavlima (gdje je, u 4. stoljeću, živio sv. Ilar, iliti sv. Hilarion, kojem je sv. Jeronim "Dalmatinac" posvetio jednu od tri svoje čuvene hagiografije), naposljetku ijedna špilja kod Podsuseda, blizu Sutinskih vrela, u kojoj je nekoć boravio sv. Martin Pustinjak... Ne znam u kakvu su stanju te špilje danas; na kraju krajeva, nigdje i ne piše da bi novi pustinjački pokret morao biti začet u nekoj špilji, samo želim naglasiti da bi se taj pokret imao na što nadovezati da kontinuitet, kad je o takvoj tradiciji riječ, u nas već postoji.

Buduća monaška zajednica morala bi se, međutim, pridržavatinekih vrlo važnih pravila. Spomenut ću, za ovu priliku, samo tri - možda i najvažnija.

Zbogom ideologiji. Prvo, trebala bi se pažljivo čuvati od bilo kakva ideologiziranja svojeg djelovanja, jer se sva "ideologija" tog pokreta treba sastojati u Kristu, odnosno evanđelju. Benediktinac Anselm Griin o tome kaže:

"Stoga je za trajnost neke zajednice kao što je samostanska bitan preduvjet da živi od nekog cilja koji je izvan nje same, da Krista stavlja iznad same sebe." I monasi ovoga doba, dakle, svi bi zajedno služili isključivo Kristu i samo bi njega smatrali središtem svog života. Drugo, ti monasi, čak i kada bi odmah bili prepoznati kao predvodnici novoga pokreta, ne bi osnivali privatne tvrtke, ne bi se bavili biznisom niti bi na bilo koji drugi način općili sa "svijetom spektakla".

Treće, nema ni fotografiranja za medije, nema davanja intervjua, nema pojavljivanja na televiziji. Za novi bi se pokret doznalo tek onoga trenutka kada bi se njegovu začetniku dogodilo ono isto što se dogodilo i sv. Benediktu za njegova trogodišnjeg boravka u špilji pokraj Subiaca u Apeninskom gorju, pedesetak kilometara od Rima: slučajno su ga primijetili pastiri iz okolice i tako je, posve spontano, nastao benediktinski pokret.

Ne isključujem mogućnost da je i ovaj novi pokret, o kojem govorim, isto tako već nastao, samo što o njemu zasad ništa ne znamo.

Darko Hudelist
Globus