Kuda idu divlje svinje

„Glas Koncila" je nedavno odvažno pokrenuo raspravu o gorućem problemu suvremene Hrvatske, o potrebi dekomunizacije hrvatskog društvenog i duhovnog prostora. Dok cijeli demokratski svijet osuđuje komunizam, komunizmom se diče vrhovi hrvatske politike. Dekomunizacija je bez sumnje jedan od najvažnijih preduvjeta za duševno iscjeljenje hrvatskoga društva i za njegovo uključenje u krug demokratskih država. Kao doprinos tome nastojanju dajemo ovdje raščlambu bijega komunista nakon pada Jugoslavije u institucije hrvatskoga društva. Mislimo, da je u ovom povijesnom trenutku hrvatske države vrlo važno identificirati, locirati i sanirati ove društvene metastaze koje su se razmiljele u Hrvatskoj kao crvi po mesu, ako hoćemo da hrvatsko društveno tkivo ozdravi. Omiljene mete u Hrvatskoj bijega bivših komunista uglavnom su slijedeće.

(1) Bijeg u anacionalnu i nadnacionalnu univerzalnost znanosti, da se ne bi morali poistovjetiti s hrvatskim domoljubljem. Uz izdašnu pomoć komunista, koji su još od doba Jugoslavije zauzeli vodeće položaje u visokom školstvu, komunistička su se djeca brzopotezno provukla kroz doktorate znanosti, da bi bila postavljena još brže na položaje asistenta, docenta, izvanrednog ili redovitog profesora. Nevjerojatnom lakoćom bitka , kako bi rekao Kundera, ti su se bivši komunisti preko noći „prešaltali" od predavača, recimo, predmeta „dogovorna ekonomija" (naziv za komunistički dirigiranu ekonomiju), u predavače predmeta „ekonomija slobodnog tržišta", ili od nastavnika koji,recimo, izlažu pojam otuđenja kod Karla Marxa, u one koji brane otvoreno društvo i kritiziraju njegove protivnike. No ipak neki od njih ne mogu odoljeti napasti, da ne proture ponekad „meki" marksizam, osobito kroz seminare i satove osobne konzultacije.

(2) Bijeg u globalizam, europeizam, kozmopolitizam, da bi izbjegli etiketu „ognjištara". Kao takvima dodijeljeni su im vodeći položaji u medijima (elektroničkim i tiskanim), u kojima – po nalogu svojih stranih poslodavatelja - oni šire među narod nepovjerenje u bilo koju hrvatsku vlast, pomanjkanje vlastitog pouzdanja hrvatskoga naroda, katastrofičnost i cinizam prema svemu „ognjištarskome".

(3) Bijeg u neoliberalizam zbog nekih njegovih totalitarističkih crta sličnih onima komunizma, kao što su npr. egalitarno-globalističko usmjerenje, ideologija napretka na svim poljima života (ostatak prosvjetiteljstva), totalitarna i konformistička obilježja liberalizma („totalitarni liberalizam" – Ernst Nolte), skretanje svih političkih stranaka prema centru, što vodi u konačnici prikrivenom jednostranačju, liberalizam, za razliku od komunizma, ne ubija niti šalje u logor svoje disidente, ali ih marginalizira, sprječava im zaposlenje, i tako ih ušutkava.

(4) Bijeg u anarhizam, gdje vlada potpuna relativnost svih vrijednosti, pravnih, moralnih i vjerskih.Ovo je uglavnom opcija djece članova bivše komunističke elite.

(5) Bijeg u bogaćenje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima po paroli „nema Boga, nema drugoga života, sve propada i prolazi poput našega komunizma, stoga carpe diem". Za vrijeme Domovinskoga rata oni su se okoristili pretvorbom, privatizacijom i „menadžerskim kreditima" dok je narod gladovao a branitelji ginuli. U komunističkoj Jugoslaviji oni su bili nedodirljive „svete krave", da bi danas su u Hrvatskoj postali „zlatna telad".

(6) Oni koji su izbrali političku karijeru priključili su se spontano, ili po zadatku, većim političkim strankama, kao što su SDP i HDZ, u njima ostali kao krtice i isplivali na najviše stranačke i državne položaje. Tu u svom anacionalnom karijerizmu sprječavaju hrvatsku pomirbu i slogu i postaju desna ruka stranim moćnicima koji žele obnovu Jugoslavije pod drugim nazivom.

(7) Oni komunisti, koji su bili samo prerušeni velikosrbi, sada otvoreno nastupaju s velikosrpskih pozicija u čemu dobivaju izdašnu podršku od anacionalnih karijerista u hrvatskoj vladi.

(8) I na kraju spomenimo kategoriju onih bivših komunista, koji su se iskreno razočarali u marksistički komunizam, njegovu metafiziku i njegova masovna ubijanja,pa su se ili povukli u svoj privatni život, ili su se obratili na neki drugi svjetonazor (npr. agnostrički humanizam, kršćanstvo i sl.) i svojim angažmanom u javnome životu Hrvatske pokušavaju dati barem djelomičnu zadovoljštinu za onu štetu što su oni i njihov zločinački režim nanijeli hrvatskome narodu kroz više od pola stoljeća. Treba napomenuti, međutim, da ih je u ovoj kategoriji relativno malo.

Prof.dr. Branimir Lukšić