„Hirošima tugo moja"

Bomba

Na dan 6.kolovoza 1945. dogodio se čin do sada bez presedana u povijesti ratovanja: točno u 8 sati 15 minuta i 7 sekunda bačena je nuklearna bomba na japanski lučki grad Hirošimu koja je u 10 milijuntina sekunde sažgala više od 100.000 stanovnika, većinom civila. Za to je vrijeme okolni zrak dosegnuo temperaturu sunca. Za 10 sekundi užarena je kugla dobila promjer od 1 km, da bi se minutu kasnije ohladila i pretvorila u atomsku gljivu. Nekoliko sati nakon eksplozije atomske bombe počele su padati na zemlju tamne ljepljive kuglice radioaktivnog materijala. Za vrijeme te crne kiše temperatura je naglo pala, tako da su se žrtve smrzavale usred ljeta. One koji su preživjeli prženje i tlačni val čekali su mučnina, glavobolja, krvavi proljevi, povraćanja, otpadanje kose, leukemija i razne infekcije zbog smanjenog imuniteta organizma, kao i teške monstruoznosti i deformacije novorođene djece kroz nekoliko naraštaja.

Smatra se da je do 1950. godine zbog ove nuklearne bombe stradalo oko 200.000 ljudi, iako su i nakon toga trajale njezine posljedice. I dok se u Hirošimi mrtvi nisu mogli još ni prebrojiti, bačena je tri dana kasnije, 9.kolovoza, u 11 sati i 2 minute druga nuklearna (plutonij 239) bomba na studentski grad Nagasaki koji je isto tako bio potpuno nevažan s vojno-strateškog motrišta. Od ove je druge bombe, prema službenim podatcima, do 1950. godine stradalo 140.000 ljudi .

Pravo i moral

U pogledu nemoralnosti i protupravnosti ovoga čina ne postoje nikakve dileme. Nema nikakve sumnje, da je bacanjem ovih dviju bomba počinjen jedan od najvećih ratnih zločina u Drugome svjetskom ratu. Nisu temeljna načela morala u ratu različita od morala u miru, niti su temeljna načela grupnog morala različita od onih osobnog morala. Te temeljne moralne norme se ne smiju prosuđivati s utilitarističkog gledišta posljedične korisnosti, nego su one apsolutno i bezuvjetno obvezatne. Isto tako kao što je nemoralno u miru kidnapirati i ubiti djecu protivnika da bi ga se prisililo da se preda, tako je moralno nedopustivo u ratu masovnim spaljivanjem žena, djece i ostalog civilnog pučanstva i pretvaranjem u prah i pepeo nezaštićenih gradova, njihovih stambenih, humanitarnih i vjerskih objekata, prisiljavati neprijatelja na predaju. A to je učinjeno u Nagasakiju i Hirošimi. To je glavni razlog zašto su u međunarodnom ratnom pravu zabranjena masovna uništavanja – nuklearna, termonuklearna, biološka ili kemijska. To je uništavanje čin namjernog ubijanja nedužnih, a u ratu su nedužni svi oni koji su „civili" ( „noncombatants"). Ovdje se pod izrazom civili ne misli na one koji ne nose vojnu odoru a ipak sudjeluju u ubijanjima, diverzijama i terorizmu. Nažalost ovakvih ima u suvremenom „totalnom ratovanju". Izrazom civili označuju se one osobe koje ne predstavljaju u ratu izravmu prijetnju i opasnost.

Djeca su civili u ovom smislu, premda će oni tijekom vremena odrasti i vjerojatno otići u neprijateljsku vojsku. Ali u ovom trenutku ona nisu izravna ratna prijetnja i opasnost. Nesporno je da su velika većina stanovnika Hirošime i Nagasakija u trenutku bacanja nuklearnih bomba bili civili koji nisu predstavljali izravnu prijetnju i opasnost. Ovdje moram spomenuti i drugu grupu moralnih restrikcija koje imaju primjenu u ratu, i koje ograničavaju čak i ono što se u ratu prema neprijatelju smije poduzeti. Međunarodno konvencijsko i običajno pravo u ovu grupu ubraja npr. poštedu vojno-medicinskog osoblja i ratnih ranjenika. Zabranjeno je također osobito okrutno oružje (npr. dum-dum strjeljivo), te sredstva mučenja kao npr. izgladnjivanje, trovanje, sakaćenje zarobljenika. Među ove užase nehumanosti i nemorala svakako spadaju i napalm bombe. Nažalost, samo utilitaristička stajališta su uzeta u obzir kod odluke o bacanju nuklearnih bomba na Hirošimu i Nagasaki. Ali ni ti argumenti nisu uvjerljivi, jer da bi se spriječile daljnje ratne žrtve od 30 do 60 tisuća ljudi na savezničkoj strani, izravno je ubijena tim bombama jedna četvrtina, ili čak jedna trećina milijuna ljudi No vrlo je vjerojatno da postoji i jedan drugi motiv bacanja ovih bomba. Već je ljeti 1945. godine američki vojni stručnjak admiral William Leahy rekao, da je vojni poraz Japana siguran, ali da znanstvenici i ostali žele ispitati nuklearnu bombu zbog velikog novca koji je u nju utrošen. Radilo se ipak o iznosu od dvije milijarde dolara. A za ispitivanje , kao što je poznato, moraju postojati pokusni kunići.

Prof. Branimir Lukšić