Hrvatski antifašizam nije isto što i komunistički antifašizam

Politički sustavi se ne dijele na fašističke i antifašističke, nego na liberalne, demokratske, autoritarne, totalitarne. Budući da fašizam sadrži u sebi antikapitalistička, antisocijalistička, antikomunistička, antiliberalna, antiteistička i anticrkvena obilježja, imamo razne antifašizme, već prema tomu iz kojega se vidika fašizam kritizira. I Staljin i Roosevelt su bili antifašisti, ali je golema razlika među njima. Komunistički antifašizam je sukob dviju totalitarnih ideologija, fašizma i komunizma (iako postoje politološka mišljenja, da fašizam, za razliku od komunizma i nacizma, nije totalitarna, nego autoritarna ideologija). Kad se on deklarira antifašističkim, komunizam ne definira sebe po onome što on jest, netolerantna i totalitarna ideologija klasne borbe, nego po onome kome se on suprotstavlja. To je bila epohalna podvala Staljinove propagande tridesetih godina prošloga stoljeća, da odvrati pogled svijeta od svojih masovnih čistki i ubojstava, i da se prikaže avangardom demokracije, kako bi se stekao dojam, da onaj tko se opire Staljinu radi za Hitlera. Time se također pokušala prikriti i činjenica, da je marksistički komunizam u svojoj biti totalitaran. Komunistički antifašizam je povijesno imao karakter ideologije, čiji je cilj bio legitimirati komunističku represiju i jednopartijski sustav. Danas je taj komunistički „neoantifašizam" u Hrvatskoj demonologija, koja sve više sliči fašizmu protiv koga se bori, i koja ima za cilj opravdati zločine koje su komunisti bez suda i kazne počinili. Hoće se time dati naslutiti, da su komunisti dobri krvnici, a fašisti loši krvnici.

Pogledajmo sada komunistički antifašizam u bivšoj Jugoslaviji. Partizansko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim područjima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Komunisti su provodili socijalističku revoluciju, a ne prvenstveno rat za oslobođenje zemlje od talijanskog fašističkog i njemačkog nacističkog okupatora. Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22.6.1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.). Jugoslavenski komunistički „antifašisti" su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni „ekscesi", nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Njihovo bi nabrajanje nadišlo prostor dopušten ovome napisu. Mnogi se od tih užasnih zločina tek otkrivaju (npr. Tezno). Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti . No, komunisti su počinili i zločin genocida, kako je on definiran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine.

U Titovoj Jugoslaviji bilo je više od 100 tisuća političkih zatvorenika, najviše Hrvata, sa prosjekom trajanja zatvorske kazne od 4,2 godine po zatvoreniku. Doista, cijena komunističkog „antifašizma" je najveći pokolj u povijesti (preko 200 milijuna ubijenih po svijetu). Ne začuđuje , stoga, da sociolog Klaus Jacobi svrstava Josipa Broza Tita na deseto mjesto poslijeratnih megaubojica, jer je dao pobiti oko milijun i sto tisuća osoba („Večernji list" 13.9.2004.). Nitko od počinitelja ovih zločina nije do sada pozvan na odgovornost ni u komunističkoj Jugoslaviji, ni u današnjoj Hrvatskoj. Mi se danas u Hrvatskoj nismo još suočili s tom crnom stranom naše totalitarističke i zločinačke prošlosti.. Suočavanje s ovom povijesnom mrljom je bitan preduvjet demokratizacije hrvatskoga društva.

Potrebno je, stoga, deideologizirati i objektivizirati nedavnu hrvatsku povijest koju nam je ideologiziranu i iskrivljenu nametnuo režim „najkrvavije utopije u povijesti" (Brzezinski). Kao sastavni dio dekomunizacije duhovnog i političkog ozračja Hrvatske, što je preduvjet istinske demokracije u Hrvatskoj,treba brisati iz hrvatskog Ustava spominjanje odluka ZAVNOH-a kao navodno jedne od izvorišnih osnova hrvatske državnosti, jer je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ, koja je opravdanu osloboditeljsku borbu protiv stranih okupatora Hrvatske nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku i komunističku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu.

ZAVNOH je simbol one države, u kojoj je bilo više partijskih špijuna, nego medicinskih sestara, u kojoj ste se unesrećili, ako ste rekli što mislite, i usrećili, ako ste kazali što ne mislite, u kojoj je u zatvorima bilo više „opasnih elemenata" i politički nepodobnih, nego kriminalaca, u kojoj su partija i njezin „najveći sin" najbolje znali što je ispravna literatura, ekonomija i filozofija, i u kojoj su rezultati izbora bili poznati nekoliko mjeseci prije izbora.

Prof. dr. Branimir Lukšić, Split