Je li Katolička crkva u Hrvatskoj protueuropska?

Ugledni politolog i politički komentator iz Londona Krsto Cviić održao je nedavno predavanje u Splitu u kojemu je, među ostalim, kritizirao Katoličku crkvu u Hrvatskoj zbog „militantnog protueuropeizma“ (Slobodna Dalmacija od 30.10.2009. ). Kao Hrvat i član Katoličke crkve u Hrvatskoj htio bih se ovdje osvrnuti na ovu kritiku.

Od triju stupova , starogrčkoga, rimskoga i kršćanskoga, na kojima počiva europska uljudba, eminentno mjesto zauzima kršćanska baština koja ističe jedinstvenu vrijednost i dostojanstvo ljudske osobe, bez obzira na spol,rasu,izobrazbu, nacionalnost, imovinsko stanje i dob. Na ovoj se baštini kršćanskoga personalizma i humanizma temelje ideali o neotuđivim pravima čovjeka. Ovu je evanđeosku poruku pronosila, i još uvije pronosi, u Europi i Hrvatskoj kao dijelu te Europe, Katolička crkva. Na ovoj baštini humanizma i personalizma temelje se odlike europske uljudbe, kao što su odvajanje duhovnog od svjetovnog autoriteta, vladavina prava, društveni pluralizam. Različitost u temeljnome jedinstvu tvori ono što se naziva duhovnom Europom. Ako zanemarimo i odbacujemo ovu baštinu kršćanstva, ako ne spomenemo ne samo kršćanstvo, nego ni Boga, u europskom ustavu, ili u drugom konstitutivnom pravnom aktu koji zamjenjuje ustav, na čemu se Europa može ujediniti?

Može li se danas Europa ujediniti na temeljima propagiranoga relativizma vrijednosti koji zastupa filozofija neoliberalizma? Može li se graditi europsko zajedništvo isključivo ili pretežito na gospodarskim, financijskim ili vojno-sigurnosnim interesima, ako nema zajedničkog etičkog kodeksa za osobno i skupno ponašanje, bez kojega se pluralizam pretvara u anarhiju, a ova, kako nas nedavno iskustvo u Europi ući, brzo prelazi u autokraciju, diktaturu i totalitarizam? Propagiranjem političkog i gospodarskog centralizma sadašnja Europska Unija negira temelje demokracije. Bez poštivanja nacionalnog identiteta i malobrojnih naroda Europe svaki se pokušaj ujedinjenja prije ili kasnije pretvara u neku vrstu europske naddržave, u kojoj male države ne mogu spriječiti za njih štetne odluke nadglasavanjem, niti se mogu oduprijeti metastaziranju upravljačke birokracije sa nepreglednom šumom propisa. Naddržava je tim opasnija, što je njezin totalitarizam manje transparentan. Postnacionalni svijet i Europa su odavno bile zamisli komunističkog internacionalizma i ograničene suverenosti.

Što se tiče Hrvata, oni su od svoga pokrštenja bili i ostali dio kulturalne i duhovne Europe, sačuvavši, međutim, svoj nacionalni identitet. Već samo putovanje jadranskom obalom od hrvatske Istre do Dubrovnika i južnije predstavlja šetnju kroz arheološke, arhitekturne i umjetničke slojeve europske povijesti. Stoga je logično, da Hrvatska želi postati jednog dana članom i institucionaliziranog europskog jedinstva, ali pod uvjetom, da u tome jedinstvu ostaje očuvan hrvatski nacionalni identitet i da ne budu rasprodana hrvatska nacionalna dobra. Presudni kriterij za tu integraciju mora biti politički, nacionalni i gospodarski interes Hrvatske i njezinih građana. Ovu u današnjoj Europskoj Uniji nije zajamčeno, ako bi ostalo nadglasavanje u europskome parlamentu u kojemu se veliki broj odluka ne donosi jednoglasno nego većinski, ako bi proračun donosili postavljeni povjerenici („commissioners“), ako bi se za Hrvatsku uvela velika ograničenja u trgovini i proizvodnji, ako bi se ukinule ili svele na beznačajnost nacionalne obrambene snage, ako bi hrvatski Sabor postao samo pečat koji bi potvrđivao odluke iz Bruxellesa, ako bi o važnim socijalnim i moralnim pitanjima (npr. o pravu na pobačaj po osobnom zahtjevu, ili o pravu na asistirano samoubojstvo) odlučivao Europski sud pravde čiji sudci nisu birani, nego postavljeni od vlada država članica, ako bi i dalje sloboda kretanja radne snage i kapitala bila provođena na način, da kapital bogatijih članica kupuje i osvaja nacionalna dobra članica koje su financijski manje moćne, pri čemu se istodobno ne dopušta zapošljavanje radne snage iz siromašnijih članica u bogatijim članicama.

Trgovci bez granica žele pretvoriti cijeli svijet, dakle i Europu, u svoju farmu, za što im smetaju nacionalni identiteti, tradicije naroda, i državne granice. Onaj tko ne prihvaća denacionalizaciju hrvatskog identiteta i hrvatskih nacionalnih dobara nije „euroskeptik“ nego „EU-skeptik“. Hrvati jesu i žele ostati dio Europe koju obogaćuju kulturalni i nacionalni identiteti svih njezinih naroda i građana, Europe koja jamči samobitnost svakog njezinog pojedinca i naroda, ali ne one druge Europe koja nam se prikazuje kao naša neizbježna kob. Otuđene, nesposobne i sluganske partitokratske strukture u Hrvatskoj, potpomognute onim medijima koji su u rukama stranih centara moći, misle da će pristup sadašnjoj Europskoj Uniji biti lijek za današnje zapušteno socijalno pitanje, siromaštvo, glad i nezaposlenost u Hrvatskoj što su uglavnom oni skrivili, da će taj pristup njima i njihovima omogućiti unosne karijere u Europskoj Uniji, i da će ih osloboditi od odgovornosti za ovakvo stanje u Hrvatskoj.

Što se pak tiče stajališta Katoličke crkve u Hrvatskoj, a Crkva nije samo hijerarhija i svećenstvo, nego nju tvore svi vjernici, kako se može očekivati da će ona prihvatiti bezglavo srljanje u sadašnju Europsku Uniju koja ozakonjuje istospolne brakove, koja dopušta homoseksualnim parovima da usvajaju djecu, koja ne spominje Boga u svom ustavu? Kako mogu hrvatski katolici biti za takvu Europu, čiji predstavnik zagovara da Slovenija oduzme dio hrvatskoga državnog područja, za Europu koja ne dopušta hrvatskome narodu da časti svoje osloboditelje i pobjednike u ratu agresije na Hrvatsku, za Europu koja te osloboditelje stavlja pred politički sud jer su branili svoje, koja tu obranu naziva „zločinačkim pothvatom“, a pušta iz zatvora ljude koji su u Bosni sudjelovali u genocidu? Kako mogu hrvatski katolici i njihova Crkva podržati eksperiment, da se na Balkanu uspostavi postnacionalno društvo koje bi brisalo vjerske i nacionalne specifičnosti naroda koji tu žive?

Ako je kršćanstvo stvorilo Europu kao duhovni i kulturalni pojam, ako je kršćanstvo u temeljima njezina moralnog poretka, onda takva Europa ne može preživjeti rušenje i nepoštivanje onih vjerskih i moralnih zapovjedi, koje su zajedničke svima tzv. visokim religijama, kršćanstvu, judaizmu i islamu. Stoga je potpuno shvatljivo, da se Katolička crkva i u Hrvatskoj – ali ne samo u Hrvatskoj – skeptički odnosi prema takvoj Europskoj Uniji u kojoj se ruši vjera u Boga, nameće konzumerski hedonizam, i propagira potpuna relativnost morala. No to nije širenje „militantnog protueuropeizma“ , kako to Crkvi podmeće komentator iz Londona gospodin Cviić, nego je to upravo obrana one Europe , koja učvršćuje i njeguje svoj kršćansko-humanistički duhovni humus, Europe, koja ne prešućuje u svom ustavu Svemogućega Boga, koja se ne odriče svoga povijesnog identiteta, Europe, koja nije jedina vrijednost u svijetu, ali koja je u svijetu jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost. Hrvati katolici, usprkos svim svojim nacionalnim slabostima, žele biti svjedoci toga vjersko-moralnog temelja svoga nacionalnog i europskog identiteta.

Prof.dr. Branimir Lukšić