„Oluja“ i Hrvatski nacionalni identitet

Prisjećajući se sa zahvalnošću briljantne vojno-redarstvene akcije „Oluja“, kojom je pred 14 godina izvršena reintegracija nasilno otrgnutoga dijela hrvatskoga državnog područja, i time učinjen velik korak prema cjelovitosti hrvatske nacionalne države, možemo postaviti pitanje, koji je odnos između nacionalnog identiteta i nacionalne države, kao i pitanje, je li prošlo vrijeme nacionalnih država, osobito u Europi, te pripada li budućnost njihovoj integraciji u globalističku unitarnu naddržavu, ili barem u nekakvu vrlo široku federaciju? Najprije pitanje o nacionalnom identitetu i nacionalnoj državi. Mogli bismo reći, da je nacionalni identitet specifičnost, koja je tijekom vremena dosegla zadovoljavajući stupanj etničke, jezične, vjerske, teritorijalno-političke, kulturalne i gospodarske integracije, da bi se ta nacionalna specifičnost oblikovala kao zaseban povijesni subjekt. Narod se oblikuje kao nacija, dakle kao zaseban povijesni subjekt tako da ima svoju državu, bez koje on nije čak ni član svjetske organizacije Ujedinjenih naroda. Bez svoje države narod nije subjekt povijesti i tvorac vlastite sudbine, nego je objekt povijesti, fusnota u analima povijesti drugih država. Radi toga je kategorija nacije i nacionalne države shvatljiva kao prirodno demokratsko doživljavanje svake zdrave pripadnosti određenoj tradiciji u njezinom životnom i povijesnom prostoru.

Duhovna orijentacija pojedinog čovjeka i naroda nije prema globalističkoj, amorfnoj, čoporskoj skupini, nego prema osobnoj, odnosno nacionalnoj diferencijaciji. Ovime smo djelomično odgovorili i na drugo pitanje, je li prošlo vrijeme nacionalne države. Tvrdnja o anakronizmu nacionalne države nema ni teoretsku, ni povijesno-činjeničnu utemeljenost. Povijest pokazuje da veliko širenje neke državne tvorevine u smjeru naddržavnih integracija nije bio znak njezina učvršćenja i napretka, nego njezina slabljenja i raspada. Prisjetimo se samo rimskoga, kineskoga, mongolskoga, turskoga, i britanskoga carstva. Poznati povjesničar Toynbee tvrdi na temelji iscrpne analize svih do sada postojećih civilizacija, da je takva glomazna integracija zadnja faza prije dezintegracije. Povijest nam također svjedoči da je jedan od bitnih uzorka političke nestabilnosti u Europi bila činjenica da su krojači neprirodnih državnih granica nakon prvoga svjetskog rata, ili razvrstali jedan narod u više država, ili smjestili više naroda u jednu državu, ili neke narode potpuno lišili vlastite države. Dakle, da su išli prema nadnacionalnim integracijama. Na našem je prostoru tako nastala Jugoslavija, tamnica svih nesrpskih naroda i krinka za širenje Srbije. Za velikosrpski etnocentrizam u višenacionalnoj državi Jugoslaviji poslužio je Srbiji mit o nebeskoj Srbiji i Srbima kao nebeskome narodu , nastao u nacionalnoj katastrofi kosovske bitke 1389. godine. Taj mit, podržavan svetosavljem, dakle ideologijom koja se temelji na stapanju crkve, države i nacije, pokazao se u srpskome narodu kroz povijest kao nepresušan izvor nesnošljivosti, straha od Zapada, i kao izvor etničkog čišćenja. Taj je mit poslužio kao izvor nemira i rata u obadvije Jugoslavije, u kojima je hegemonija jedne srpske nacije u višenacionalnoj državi prozirno skrivana osnivanjem navodne nacije „Jugoslavena“, koja je bila samo prijelazna faza u srpsku naciju.

U ozračju kužnog utjecaja tih mitova, hrvatski je narod u Domovinskome obrambenom ratu izborio svoju državu, koja je i državu svih onih nacionalnih manjina koje žele mirno i demokratski živjeti sa Hrvatima. Time su Hrvati postali od objekta subjektom povijesti, od naroda nacijom. Sve ovo usprkos birokratskoj indiferentnosti jednog dijela tzv. međunarodne zajednice, usprkos zabrani da Hrvati kupe oružje za obranu od agresora, usprkos tome što su tadašnji komunistički političari predali oružje teritorijalne obrane jugoslavenskoj armiji, te usprkos tome što su komunisti, udruženi u stranku SKH-SDP, odbili glasovati za deklaraciju o osamostaljenju Hrvatske. Ovom uspostavom nacionalne države Hrvata sa zakašnjenjem je ispravljena povijesna anomalija da su u doba, kada su ostali narodi Europe nakon francuske revolucije stvarali svoje nacionalne države, Hrvati maštali o „Iliriji“, koja se je prema tlocrtu Ljudevita Gaja morala prostirati od Triglava do Crnoga mora.

No ni danas hrvatska država nije potpuno sigurna. Pokušaji da se hrvatska državna nezavisnost žrtvuje nekom regionalnom državnopravnom savezu imaju svoje zagovornike ne samo izvan Hrvatske, nego i na visokim državničkim položajima u Hrvatskoj. Današnjoj hrvatskoj državi, rođenoj u ratu koji je donio dvostruko oslobođenje, ono nacionalno od velikosrpske hegemonije, koja je djelovala pod krinkom jugoslavenstva, i ono ideološko od komunističke tiranije, koja je među mnogim krinkama djelovala i pod krinkom tzv. „trećega puta“, današnjoj, dakle, hrvatskoj državi prijeti balkanizacija. Balkanizacija je u prošlosti služila kao pojam iza kojega se skrivao velikosrpski etnocentrizam. No i danas se tom koncepcijom služe oni koji misle, da će balkanizacijom spriječiti buduće sukobe na ovome području, i da će ovo područje biti utjecajna sfera za njihove geopolitičke i geostrateške ciljeve. Izgleda da ovi zagovornici „Zapadnoga Balkana“, u koji misle strpati i Hrvatsku, nisu shvatili, da je Jugoslavija bila najbolji primjer kako jedna neprirodna nadnacionalna tvorevina ne može biti zaštita od razornih laži, straha, mržnje i sukoba, nego da ih čak može poticati.

Završimo ovo razmišljanje o hrvatskoj nacionalnoj državi povodom 14. obljetnice legitimne, oslobađajuće i po svim vojnim kriterijima besprijekorno izvršene vojno-redarstvene akcije „Oluja“, riječima dra Franje Tuđmana, koje je on izgovorio u hrvatskome (tada državnom) Saboru na prvoj obljetnici Dana državnosti :“Da bismo ostvarili punu samostalnost, za koju je kroz povijest hrvatski narod dao tolike žrtve, potrebni su nam kao nikada dosad , mudrost, razboritost, spremnost na poštivanje tuđih prava, ali i nepokolebljiva odlučnost u obrani svoje samobitnosti i slobode“. Ove su riječi i danas aktualne i presudne za opstanak hrvatske nacionalne države, a time i za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Prof. dr. Branimir Lukšić