(Prikazivanje knjige "Programiranje istine" prof.Miroslava Tuđmana u Splitu 26.2.2013.

Uvod

Knjiga prof. Miroslava Tuđmana koju prikazujemo nosi naslov „Programiranje istine – Rasprava o preraspodjelama društvenih zaliha znanja". Nju je tiskala Hrvatska sveučilišna naklada u Zagrebu 2012. godine. Knjiga sadrži niz tematskih niti, od kojih spominjemo: informiranje, pseudoinformiranje i dezinformiranje u današnjem društvu, znanje i informacije, globalna informacijska infrastruktura, proizvodnja pristanka na virtualnu stvarnost, politička korektnost i intelektualni terorizam.

Autor obrađuje ove tematike u tri dijela knjige. U prvom dijelu koji nosi naslov „O društvenim preraspodjelama znanja" on govori o društvu i znanju, o političkim prevratima u okviru preraspodjela zaliha znanja, o preziru promotora globalizma prema nacijama i novonastalim državama, o tzv. usporednom društvu , o JNA kao agresoru bez države, o pobunjenim Srbima u Hrvatskoj kao akterima bez unitarne države, te o procjepu između univerzalnih i i globalističkih vrijednosti.

Drugi dio knjige nosi naslov „O istinitosti dezinformacija". U njemu autor piše o medijskim tehnikama manipulacije javnim znanjem (tu su semantička inverzija i semantička disperzija, postuliranje nedogađaja i pseudodogađaja kao stvarnosti, poništavanje apsolutnog događaja kao stvarnosti). Sve ovo on ilustrira primjerima iz naše nedavne povijesti za nacionalno i ideološko oslobođenje.

U trećem dijelu knjige autor izlaže konstrukcijska pravila i maksime dezinformacijske paradigme, te prikazuje na primjeru raspada komunističke Jugoslavije doktrinu globalizacije, napad na nacionalnu državu, doktrinu informacijske tiranije , pojam tzv. nove pravednosti, te kolonizaciju povijesti koja se provodi pod geslom „zaboravite prošlost".
Zbog ograničenog vremena zadržat ćemo se u ovom prikazu podrobnije na dvije teme koje autor obrađuje, na manipuliranje današnjim čovjekom putem informacija, pseudoinformacija i dezinformacija, i na borbu globalnog centra moći, novoga svjetskog poretka, koji autor naziva „carstvom", protiv nacionalne države.

Dezinformacije i virtualna stvarnost

Suvremeni je svijet umrežen komunikacijskim i informacijskim tehnologijama koje tvore globalnu informacijsku infrastrukturu. Informacije su, kaže autor, oružje suvremenih imperijalnih politika čiji cilj nije više osvajanje NovinariMediji i novinari su imali u totalitarnom jugoslavenskom sustavu status „društveno-političkih radnika" i ulogu čuvara društvenog poretka. Demokratskom preobrazbom hrvatskoga društva veći je dio medija inkorporiran u globalnu informacijsku mrežu, a većina profesionalnih novinara postali su profesionalci novog informacijskog poretka i promicatelji u Hrvatskoj tzv.političke korektnosti.teritorija protivnika, nego kontrola njegova javnog znanja. Te imperijalne politike pobornika novoga svjetskog poretka nude u komunikacijskom prostoru utopističke izmaglice postulirajući nove nadnacionalne vrijednosti i idole.

Ovo prikazivanje pseudostvarnosti kao objektivne stvarnosti traži lojalne profesionalce kojima je zadaća održavanje ovog nametnutog informacijskog poretka. Autor primjerima ilustrira preobrazbu informacijskih profesionalaca u tranzicijskim društvima. Uzmimo primjer komunističke Jugoslavije.

Mediji i novinari su imali u totalitarnom jugoslavenskom sustavu status „društveno-političkih radnika" i ulogu čuvara društvenog poretka. Demokratskom preobrazbom hrvatskoga društva veći je dio medija inkorporiran u globalnu informacijsku mrežu, a većina profesionalnih novinara postali su profesionalci novog informacijskog poretka i promicatelji u Hrvatskoj tzv.političke korektnosti. Prema riječima jednog autora ovo stanje predstavlja jedinstven politički fenomen: primijenjeno na Hrvatsku imamo demokratsku državu bez slobode informiranja, gdje su se poraženi protivnici uspjeli nametnuti na vlast i koristiti je za svoju rehabilitaciju.

Kako smo se više puta osobno uvjerili mediji neke činjenice naprosto odbijaju objaviti, jer da se to navodno protivi njihovoj uređivačkoj politici. Citirani autor zaključuje:"Iako su se krvavom borbom oslobodili ropstva, Hrvati su ostali i dalje, zahvaljujući sredstvima informiranja , u duhovnom ropstvu. Zbog toga rat za Hrvatsku još uvijek nije završen rat, borba za duhovnu slobodu, za istinu o prošlosti, za demistifikaciju komunizma-antifašizma, za nacionalni identitet, tek predstoji" (Vladimir Mrkoci, „Politički zatvorenik br.224, studeni 2010.str.11).

Ideološki konstruirana stvarnost

Mrkoci svoje zapažanje završava poražavajućom konstatacijom, da i nakon što se Hrvatska oslobodila komunizma, na čelu su joj ostali komunisti, da su i nakon Jugoslavije ostali Jugoslaveni, i nakon UDB-e da su ostali udbaši" (loc.cit.). Zato ne čudi, da je Hrvatska na 85. mjestu na ljestvici slobode informacija. No najveću štetu zemljama u tranziciji čini carstvo kada potkupi i pridobije za sebe političare tih zemalja i pomogne IstinaProf. Tuđman u knjizi koju prikazujemo kaže, da je u komunističkim zemljama vrijedio Lenjinov stav, da je „istina malograđanska predrasuda", pa su komunističke stranke svoje nasilje opravdavale u ime klasne borbe. On zaključuje, da se danas opet ne govori o objektivnoj istini u globalnom informacijskom prostoru, jer je istina postala zastarjela vrijednost kojoj više nema mjesta u globaliziranom svijetu, pa tako ni u medijima.

im da dođu na vlast.

Ovi se političari tada toliko osile, da njihova gramzljivost za bogatstvom i njihova pohlepa za vlašću nemaju granica. Prof. Tuđman u knjizi koju prikazujemo kaže, da je u komunističkim zemljama vrijedio Lenjinov stav, da je „istina malograđanska predrasuda", pa su komunističke stranke svoje nasilje opravdavale u ime klasne borbe.

On zaključuje, da se danas opet ne govori o objektivnoj istini u globalnom informacijskom prostoru, jer je istina postala zastarjela vrijednost kojoj više nema mjesta u globaliziranom svijetu, pa tako ni u medijima.

Od posljedica ubijanja objektivne stvarnosti u globalnom informacijskom prostoru autor spominje i dekonstrukciju društvenih institucija koje su bile garancija objektivnog znanja. Međunarodni se poredak sada
postulira kao ideal, a sve se nacionalne institucije prikazuju kao neučinkovite, nesposobne i korumpirane.

Autor ovu ideološki konstruiranu stvarnost ilustrira promjenama iz komunističke Jugoslavije, gdje je svako odstupanje od „legitimiranog znanja" bilo žigosano kao stajalište političkih delinkvenata , nacionalista, kontrarevolucionara, dogmatskih snaga, klerofašista, narodnih neprijatelja, neprijatelja samoupravnog socijalizma itd. Sluganski su novinari i ideolozi u komunističkoj Jugoslaviji napisali tone papira kako bi dokazali apsolutnu istinu komunističke dogmatike.

Nakon kraha komunizma, najkrvavije utopije u povijesti čovječanstva, i postignute hrvatske nacionalne slobode pod vodstvom karizmatičnog vođe dra Franje Tuđmana, sav je taj papir postao hrpa smeća. Prof. Tuđman kaže, da je taj lobi bivših apologeta komunizma, koji smatraju da nikad nije kasno stvoriti sebi novu prošlost, danas ukotvljen u medijskim, obrazovnim , znanstvenim institucijama, i zaštićen od odgovornosti za totalitarnu praksu u Jugoslaviji novim statusom nevladinih organizacija i civilnih udruga.

On zaključuje, da bi ti bivši hvalitelji jednoumlja morali zanijekati sebe i svoj identitet pristajanjem na osudu komunističkih i Udbinih zločina u kojima su posredno ili neposredno sudjelovali.

Carstvo protiv nacionalne države

Čitajući ovu knjigu možemo se zapitati, što je „carstvo" koje autor spominje kao protivnika nacionalne države, i koji je konačni cilj svih tih dezinformacija na štetu nacionalne države? Autor kaže, da su se nakon nestanka bipolarne podjele svijeta geostratezi bogatih opredijelili za učinkovitije i ekonomičnije imperijalne politike koje negiraju klasičan pojam pravednosti, i promoviraju tzv. „novu pravednost".

Maksima te „nove pravednosti" globalnog carstva tvrdi, da su u međusobnom sukobu sve strane pobjednici, da nitko nije kriv, odnosno da su svi krivi ako se ne drže sporazuma. Primijenjeno na naše prilike to znači, da srbojugoslavenski napad na Hrvatsku nije bila agresija, nego „zajednički zločinački pothvat" za koji je podjednako odgovoran onaj koji napada, i onaj koji se brani, da nacija, nacionalna sloboda i domoljublje postaju zastarjele vrijednosti, i da se pred haškim sudom mora dokazivati nevinost, a ne krivnja.

Zašto carstvu smetaju nacija i nacionalna država? Da se odgovori na to pitanje treba se prisjetiti što je nacija. Naciju karakteriziraju zajednički životni interesi njezinih pripadnika, gospodarski, teritorijalni, kulturalni, ali nadasve zajedništvo sudbine i budućnosti. Nacija je politička individualnost koja je tijekom vremena dostigla zadovoljavajući stupanj etničke, jezične, kulturalne, teritorijalno-političke i gospodarske integracije, da bi se oblikovala kao povijesni subjekt.

Stoga je nacija u stalnoj dinamici, ili se gradi, ili se razgrađuje. Prema poznatoj definiciji Renana, nacija je svakodnevni plebiscit svojih članova glede zajedničke budućnosti. Sada se vratimo na pitanje, zašto carstvu smeta nacionalna država, i je li nacionalna država zastarjela tvorba u doba globalizacije, kako to tvrdi globalni imperij?

Najprije konstatirajmo nepobitnu činjenicu, da u bezličnosti i amorfnosti sadašnjeg globalnog društva raste čežnja za ukorijenjenošću, za osobnim i nacionalnim identitetom. To potvrđuje i veliki porast broja nacionalnih država kao novih članica Ujedinjenih Naroda. Uzmimo primjer Europe. Ujedinjenje Europe se ne može ostvariti brišući nacionalne identitete, nego s njima kao jedinstvo u različitosti.

Suradnja nacionalnih država

Stabilno europsko zajedništvo se može uspostaviti jedino suradnjom nacionalnih država u njihovoj međusobnoj integraciji, a ne u njihovoj uzajamnoj asimilaciji. Za razliku od srednjovjekovne Europe , koju je, pored svih međusobnih različitosti njezinih naroda i plemena, ujedinjavala kao duboki integracijski čimbenik kršćanska vjera, moderna Europa nema zajedničkog integracijskog čimbenika dovoljno dubokog da bi stvorio to SuradnjaStabilno europsko zajedništvo se može uspostaviti jedino suradnjom nacionalnih država u njihovoj međusobnoj integraciji, a ne u njihovoj uzajamnoj asimilaciji. Za razliku od srednjovjekovne Europe , koju je, pored svih međusobnih različitosti njezinih naroda i plemena, ujedinjavala kao duboki integracijski čimbenik kršćanska vjera, moderna Europa nema zajedničkog integracijskog čimbenika dovoljno dubokog da bi stvorio to european uniontemeljno jedinstvo.temeljno jedinstvo.

Ne može se stvoriti istinsko ujedinjenje samo na zajedničkoj valuti, zajedničkom tržištu i zajedničkoj obrani. Današnja Europa nema zajedničkog moralnog kodeksa koji bi apsolutno i bezuvjetno obvezivao sve ljude i sve države članice. Moralne vrijednosti u suvremenom ozračju totalnog etičkog relativizma nisu u današnjoj Europi, da se poslužimo Kantovim rječnikom, kategorički, nego samo hipotetički imperativ.

Europski se narodi čak ne mogu složiti da spomenu Boga u svome ustavu kao temelja neotuđivih zajedničkih vrijednosti.Zato je pun pogodak carstva kada uspiju pronaći disidenta unutar klera svoje najljuće protivnice Katoličke crkve koji je spreman blatiti vlastito gnijezdo.Stoga se iza zahtjeva za nadnacionalnim ujedinjenjem skriva gospodarska, politička, vojna i kulturalna hegemonija jačega nad slabijim, novi kolonijalizam carstva.

Već je Nietzsche ove slutnje izrazio sljedećim riječima: "Demokratizacija Europe, bilo da je govor o „civilizaciji" ili o „napretku", usmjerena je na stvaranje čovjeka koji je podoban za ropstvo, i ta demokratizacija istodobno uzgaja tirane u svim značenjima ove riječi".

Meko ropstvo

Svijetu očigledno prijeti budućnost univerzalnog apsolutizma,prijeti budućnost globalne civilizacije materijalnog uživanja uz cijenu rastuće dehumanizacije, gdje će veliki inkvizitori carstva imati potpuni monopol vlasti i nadzora nad svakim čovjekom. Jedan se oblik ove dehumanizacije želi uvesti i u školski odgoj djece u Hrvatskoj na način, da se na seksualne nastranosti prilijepi pseudoznanstvena etiketa prirodne seksualne orijentacije.

Jedan od najboljih poznavatelja totalitarnih sustava rekao je o današnjem svijetu slijedeće:"Najdublji izvor suvremenog totalitarizma nalazi se u totalnom tehničkom osvajanju prirode u čovjeku i izvan njega i u vladanju tom prirodom"(Ernst Nolte).

U tomu „mekom ropstvu" i „nenasilnom totalitarizmu" osobe i nacije su financijski, gospodarski, kulturalno, socijalno, evo vidimo čak i bioinženjerski manipulirane od vladara novoga svjetskog poretka.

Možemo postaviti pitanje, tko su moćnici toga carstva, toga novoga svjetskog poretka? Tko su ti koji promiču politiku informacijske i dezinformacijske dominacije na globalnoj razini, koji proizvode i šire programiranu istinu? Pišući o suprotnosti između pobornika globalne naddržave i onih nacionalne države u Hrvatskoj prof. Tuđman kaže, da su pobornici hrvatske nacionalne države pobijedili svoje protivnike 1990-ih godina, nakon čega se dio pobijeđenih čuvara jugoslavenskog „establishmenta" i socijalističkog internacionalizma umrežio u nove imperijalne strukture carstva i ovladao institucijama u Hrvatskoj.

Oni su se naprosto iz komunističkog internacionalizma prebacili u neoliberalni globalizam. Ti domaći plaćenici carstva stoje u sluganskom odnosu prema vladarima carstva, masonsko-iluminatskom stožeru koji umjesto Boga želi uzeti u svoje ruke sudbinu ljudske povijesti i nju krojiti po svojoj mjeri. Za to im je potrebno baciti pod noge naravni i nadnaravni moralni zakon i u potpunoj relativnosti etičkih vrednota stvarati novog Adama i novu Evu, ili Adama koji je istodobno i Eva.

Na kraju ovoga prikaza možemo kazati, da je knjiga profesora Miroslava Tuđmana koju prikazujemo vrelo važnih podataka, smionih i lucidnih razmišljanja, i da će ona ostati referentna literatura za proučavanje informacijske i dezinformacijske manipulacije u današnjemu svijetu kojemu prijeti novi totalitarizam globalnih razmjera. Stoga je toplo preporučujemo, a autoru čestitamo na hrabrosti u iznošenju stvarne protiv programirane istine.

Prof. Branimir Lukšić