Neznalački, neodvagnuti i predozirani purizam truje i rastače hrvatski jezik

Čuvajmo svoj hrvatski, ali ne tako da svoje riječi proglašavamo srbizmima

Evo protekne gotovo cijela godina od kada prijatelju Domagoju Vidoviću nagovijestih da kanim za “Hrvatski tjednik” napisati nekoliko članaka u kojima ću tematizirati nekritičko i stihijsko shvaćanje jezičnoga čistunstva iliti purizma kakvomu se utječe manji, ali nezanemariv broj hrvatskih jezikoslovca. Budući da me zaokupljahu poslovi i obveze, a za HT mi se nadavahu druge teme, nikako da dospije hora za najavljene jezikoslovne oglede (manje je pri tome važno što po formalnoj naobrazbi nisam jezikoslovac).

A onda mi Domagoj dobrohotno prigovori krzmanje i odugovlačenje. Podsjeti me da to spominjem već godinu, a od svega ništa, i doda “pa mi dopusti sumnjičavost” (prepisujem iz poruke od 29. kolovoza 2024.). U tome se pogledu usuđujem zaiskati da meni neznatniku bude dopušteno parafrazirati stihove velikoga Silvija Strahimira Kranjčevića, iz pjesme “Mojsije”, te si prijekorno reći: “Mrijeti ti ćeš kada prijatelji tvoji počnu u riječ tvoju sumnjati!” A budući da se meni još ne mre – što mi drugo preostade nego latiti se pera?!

Da ne bude zabune: namjera i zamisao pisanja ovoga niza članaka jest moja. Domagoj ih samo, kako razabirem, s opreznim nestrpljenjem iščekuje. I još napominjem da ne bijaše posrijedi krzmanje hoću li ili ne ću ovo pisati, nego samo kada ću i kojim povodom početi.

Tko “dozvoljava hapšenja”?

Kakav-takav povod ukazao mi se 27. rujna 2024. održavanjem sjednice Odbora za pravosuđe, potaknute curenjem informacija iz istraga u vezi s uhićenjima dvojice HDZ-ovih dužnosnika (“nomina sunt odiosa”). Zastupnica Urša Raukar-Gamulin, članica Odbora, upitala je glavnoga državnog odvjetnika Ivana Turudića kako tumači da su ta dvojica neočekivano dali ostavke na dužnosti, “a potom su uhapšeni”. Turudić je hitro otpovrnuo da se “ne radi o hapšenju, nego o uhićenju”, te je pokušao poučiti da je “hapšenje” izraz koji pripada srpskomu jeziku. No u daljnjemu tijeku rasprave isti taj pravogovorni poučitelj uljudno reče predsjedniku Odbora za pravosuđe Nikoli Grmoji: “Hvala što ste mi dozvolili.”

To je poslije izazvalo lavinu komentara da je Turudić uporabio, kako se moglo čuti i pročitati, srpsku riječ “dozvoliti” umjesto hrvatske “dopustiti”. Uzgred napominjem da je on na toj sjednici više puta izgovorio i glagol “dopustiti”.

Neotklonjivo se nadaje pitanje: Jesu li glagoli “uhapsiti” i “dozvoliti” srpske riječi? Dopustite da se najprije pozabavim riječju “dozvoliti”. U slovenskome se kaže “dovolíti”, u češkome “dovolit”, u ukrajinskome “дозволя́ти”. Ciljano sam uzeo primjere iz južnoslavenskog, zapadnoslavenskog i istočnoslavenskog jezika. Zar ima onih koji su skloni smatrati da i Slovenci i Česi i Ukrajinci govore srpskim jezikom? Valja podsjetiti da su još u 19. stoljeću odbačene zablude nekih inozemnih slavista o srpskome podrijetlu svih Slavena.

Uputno je glede ove nametnute jezične dvojbe citirati određene dijelove govora dr. Ante Starčevića u Hrvatskome saboru dne 9. svibnja 1885. Otac Domovine tom je prigodom rekao da “zagrebački oblastinici upotrebiše sav svoj upliv u Pešti, za izhoditi to dopuštenje”. Nadalje Starčević reče da je “magjarska vlada” napokon “dozvolila tu prugu”. (Citirano iz saborskoga dnevnika za godine 1884.-87., svezak II., str. 698.) Dade se jasno razabrati da je Otac Domovine rabio i “dopuštenje” i “dozvoliti”. Jer obje su dobre hrvatske riječi.

Želim jasno reći da je ipak poželjniji glagol “dopustiti”, posebice u funkcionalnim stilovima koji imaju stroži odnos prema standardnojezičnoj normi. Suvremeni normativni priručnici dopuštaju riječ “dozvola” (npr. “vozačka dozvola”, “građevinska dozvola”) jer se terminologizirala i ustalila. Da sumiram: smijemo gdjekad rabiti i glagol “dozvoliti”: zato nemojmo nikada neupućeno docirati – a još manje pisati i propisivati – da je to srpska riječ. Jer nije.

A što je s glagolom “uhapsiti”? Posrijedi je turcizam “hapis” s podrijetlom u arapskome “ḥabs”, a znači ‘zatvor’. Na turskome se “lopov je u zatvoru” kaže “hırsız hapiste”. Jednom sam prigodom razgovarao s našim turkologom Ekremom Čauševićem – koji je vrlo otmjenim jezičnim stilom preveo na hrvatski, među inim, romane “Zovem se Crvena” i “Istanbul” turskoga nobelovca Orhana Pamuka – i cijenjeni je profesor objasnio da je u prijevodu ostavio riječi “haps”, “hapsiti” i slično, jer vjernije izražavaju ambijent i duh romana. K tomu bih rekao da glagol “uhapsiti” nosi veću brutalnost nego “uhititi” pa u nekim kontekstima može autentičnije oslikavati postupke žandara u monarhističkoj Jugoslaviji ili milicije u komunističkoj Titovoj satrapiji. Ipak treba – da ne bi bilo nikakve zabune – gotovo uvijek davati prednost glagolu “uhititi”. Nije on od jučer, nije nastao 40-ih ni 90-ih godina 20. stoljeća, nego ima višestoljetnu zasvjedočenost u hrvatskome jeziku. Primjerice, Ivan Gundulić u spjevu “Osman” kaže: “Dunda moga kad za roba / silni kozaci uhitiše, / ki na krajini u to doba / atćermanski paša biše [...]”.

Turski naš svagdanji

Dolazimo do pitanja: Imaju li turcizmi mjesta u hrvatskome jeziku? Ne samo da imaju nego ih je nemoguće izbjeći. Neki su jezikoslovci u hrvatskome pobrojili više od tristo turcizama. Stotinjak ih je u svakodnevnoj uporabi, a znatan je broj turcizama za koje u standardnome jeziku nemamo prikladnu zamjenu. Podsjetit ću na samo manji dio svakodnevnih riječi dospjelih iz turskoga: “alat”, “alka”, “avlija”, “badem”, “bakar”, “barem”, “barjak”, “bašta”, “boja”, “bubreg”, “budala”, “čarapa”, “čekić”, “čelik”, “dernek”, “dućan”, “džep”, “hajde”, “jastuk”, “jogurt”, “komšija”, “krevet”, “kutija”, “limun”, “majmun”, “pamuk”, “pendžer”, “rakija”, “sat”, “šećer”, “tambura”, “tavan”, “top”, “zanat”. Možemo reći: turcizmi od alata do zanata. Treba napomenuti da brojni među njima imaju dublje podrijetlo u arapskom, perzijskom i grčkom jeziku. Turcizmi su u hrvatskome prošli fonetske i morfološke prilagodbe; primjerice čelik je u turskome “çelik”, šećer je “şeker”, a majmun je “bir maymun”.

Ovdje nije moguće objašnjavati koje su izraze Hrvati rabili za spomenute turcizme prije dolaska Osmanlija. Zadržat ću se samo na riječi “boja” (tur. “boya”). Stara hrvatska riječ za boju jest “mast”. U argumentativnu pomoć najprije pozivam Marka Marulića, Oca hrvatske književnosti, kojemu 2024. obilježavamo 500. godišnjicu smrti. Marul u “Juditi” pjeva: “A konji mašćeni po rep i po grivi, / samo tud čarljeni, inuda svi sivi.” Dakle, ratnički konji imahu crveno obojene rep i grivu. I dan-danas ribari u Podgori u Makarskome primorju znaju reći da su “mašćali mrižu” ili “mašćali parangal” kada ih obojaju radi mimikrijskoga stapanja s modrinom dubine i sivilom dna. K tomu imamo dotičnu riječ sačuvanu u frazemu “namazan svim mastima”, koji zapravo znači “namazan svim bojama”. Nepotrebni su daljnji primjeri.

A glede riječi “bubreg” (tur. “böbrek”), upitao sam jednom prigodom dvojicu jezikoslovaca, sveučilišnih profesora i akademika, da mi kažu koji su naziv Hrvati prije dolaska Turaka imali za taj žljezdani organ. Na teško pitanje ne znadoše odgovora (ljepota imperfekta i zanijekanoga genitiva).

Od Marka Marulića idemo do njegova suzavičajnika i Marulova veleštovatelja Petra Hektorovića, odnosno do ribarske ekloge “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. (Poželjno je uzgredice pripomenuti da riječ “prigovaranje” u Hektorovića znači razgovor ili razgovaranje. Termin je od 16. stoljeća, slijedom dijakronijske semantike, promijenio značenje.)

Od stana do Hırvatistana

Za našu jezičnu raščlambu posebno su poticajni ovi skladni Hektorovićevi dvostruko rimovani dvanaesterci: “Nigdi se tužio vele biše jedan, / da je čudnu imio nesriću na svoj stan, / bogatac budući pun svega iman’ja, / da u svojoj kući dopade skončan’ja; / jer ga obstupili zlohotnici bihu, / oružjem strašili, ko sobom imihu; / i da mu ujde van hiža kroz prozore, / on osta savezan, jer ujti ne more.”

Uz napomenu da je posrijedi zagonetka gdjeno je zarobljeni i orobljeni “bogatac”, koji skonča u vlastitoj kući, zapravo riba zubatac, a “zlohotnici” su ribari – ipak ne će biti promašeno pitanje je li netko, ako je opljačkan i zavezan u vlastitome stanu, time uhićen, i može li u svojoj kući biti uhapšen ili zatvoren. (U određenome smislu može ako se prisjetimo novijega termina “kućni pritvor”.) Ali u Hektorovićevim nam je stihovima najvažnije razaznati tri bliskoznačnice: “stan”, “kuća” i “hiža”.

Riječ “stan” izvrsno odražava indoeuropsko podrijetlo i rasprostranjenost. Posrijedi je praslavenska i sveslavenska riječ. Nije teško pronaći njezine indoeuropske rođake i pretke: perzijski se kaže “stana” u značenju ‘mjesto’, a na sanskrtu riječ glasi “sthānam”. Pojam “stân” u korijenu ima značenje ‘šator’. Kao što se u hrvatskome jeziku riječ “dom” – čemu je duboki korijen u sanskrtskome “dáma” – može odnositi na kuću ili smjestište gdje čovjek živi ali i na domovinu ili zemlju, tako se u nekim drugim jezicima riječ “stan” rabi u obama značenjima. To je vidljivo u nazivima zemalja Afganistan, Pakistan, Uzbekistan i slično. Ima jezikâ gdje sufiks “-stan” nalazimo i u nazivu za Hrvatsku: tako Turci našu domovinu nazivaju “Hırvatistan”, a Kurdi ju pišu “Xirwatistan”.

Zanimljivo je zamijetiti da se u korijenu riječi “stan” nalazi glagol “stȃti”, odnosno “stajati”. Kada neki Dalmatinac upita našega kontinentalca “A di ti stojiš?”, to se upitaniku učini čudnim i smiješnim jer se u stanu ili kući ne samo stoji nego i sjedi, i leži, i hoda (a gdjekad se i rade čučnjevi, sklekovi, kolutovi naprijed i drugo). Ali etimološka i morfološka objašnjenja – slavenska i indoeuropska – izviru u svoj bistrini. Iz češkoga jezika preuzesmo, posredovanjem kroatiziranoga Slovaka Bogoslava Šuleka, riječ “stan-ovište”, kojoj je bliskoznačnica “staj-alište” (u značenju ‘gledište’, ‘mišljenje’). Lako je, dakle, razaznati povezanosti imenice “stan” i glagola “stajati”. Gdje nam je stan, tu stojimo. Indoeuropske korijene “stan” ili “staj” prepoznajemo i u nekim romanskim i germanskim jezicima: izraz “stoj ovdje” na talijanskome je “stai qui”, na engleskome “stand here”.

Riječ “kuća” ima praslavensko podrijetlo: “*kontja” znači ‘šator’ ili ‘koliba’. Staroslavenski je “konšta”, slovenski “kôča”, poljski “kucza”. Dublji korijen je indoeuropski i znači “skrivati”, “čuvati” “štititi”.

I još nam ostaje riječ “hiža” (koja ne pripada hrvatskomu standardnom jeziku, što je šteta). Premda ju danas smatraju isključivo kajkavskom, nahodi se ne samo u Hektorovića nego i u Marulića, Petra Zoranića i drugih hrvatskih čakavskih pisaca iz Dalmacije. Zanimljivo je da i moliški Hrvati – koji su u Italiju došli ponajvećma iz Dalmacije, Hercegovine i Bosne – poznaju i rabe riječ “hiža”. Posrijedi je svehrvatska i sveslavenska riječ: primjerice, češki “chyše”, poljski “chyž”. Riječ je dospjela iz praslavenskoga jezika, ali joj podrijetlo nije slavensko, nego germansko. Dade se razabrati njezina srodnost s njemačkom riječju “Haus”, engleskom “house”, švedskom “hus” i slično, a svima je njima podrijetlo u pradavnoj gotskoj riječi “hûs”. (Još napominjem da se u nekim našim kajkavskim krajevima riječ “hiža” može odnositi i na veliku sobu u kući.)

Kroatisti pušu u rog “srpskog svijeta”

Imajući u vidu sve te indoeuropske povezanosti među udaljenim jezicima, jasno je da su hrvatskomu najsrodniji slavenski jezici, a posebice ònī južnoslavenski, unutar kojih nam najbližima bivaju bošnjački, crnogorski i srpski. S time se treba nositi, samosvjesno i razborito, a to znači čuvati samostojnost hrvatskoga jezika i suprotstavljati se bilo kakvu “jugoslovenstvujućemu” jezičnom unitarizmu. Ali nemojmo pri tome patiti od freudovskoga “narcizma malih razlika” i (auto)destruktivnoga poriva da se dotične razlike nekritički i pošto-poto povećaju. Identitet se čuva i izgrađuje unutar sebe, suočavanjem i suobličavanjem s vlastitom bîti – a ne grozničavim i iskompleksiranim umnažanjem opreka spram drugoga.

Ne samo da je tragikomično nego je i krajnje zabrinjavajuće i opasno da neki naši jezikoslovci (među njima i jezikoslovke) posrbljuju povijest hrvatske književnosti i tako – makar nehotice i nesvjesno – pomiču granice srpskoga jezika, promiču takozvani srpski kulturni prostor i “duvaju u rog srpskog sveta”.

U nastojanju da budem konkretniji i jasniji, podastirem jednostavni silogizam. Naime, ako tko vidi srbizme u više od dvjesto riječi, fraza i jezičnih značajki koje se izdašno nahode u, primjerice, Marulićevim, Držićevim i Gundulićevim djelima – onda iz toga dosljedno proizlazi da su rečeni književnici pisali srpski. Ako su pak pisali srpski – nameće se samo jedan zaključak: da su posrijedi srpski pisci te da dubrovačka i ina dalmatinska književnost pripadaju srpskoj književnosti. S time se slažu i to propagiraju graditelji “srpskog sveta”. I raduju se što na hrvatskoj strani imaju pomagače, kroatiste koji im sekundiraju, pri čemu radost u srcima “srpskijem” može biti veća jer to lakomisleni Hrvati čine – nemam razloga sumnjati – nehotice i nesvjesno.

Ostavljam širom otvorena vrata mogućnosti da će moji članci izazvati prigovore i potaknuti polemike. Neki će se prozvani kroatisti jamačno naći pogođenima. Neka slobodno odgovore. Polemike ne priželjkujem (jer u većini slučajeva znače gubitak vremena), ali od njih ne bježim. Kako god bilo, hoću jasno istaknuti – jer se toga čvrsto držim kao nepovrjedivoga načela – da se uvijek utječem argumentima “ad rem”, a nikad i nipošto “ad hominem”. Takav s moje strane postavljen “fair play” ipak nešto znači.

Doista sam uvjeren da nije potrebno a ni poželjno opterećivati se suvišnim obzirima spram preuzetnih i nerazboritih jezikoslovaca s umnogome nekritičkim i pomalo halucinantnim higijeničarskim pristupom hrvatskomu jeziku, pristupom koji sadržava cijeli niz zahvata što s nepodnošljivom lakoćom nepromišljenosti osiromašuju jezik nam hrvatski lišavajući ga autentičnih hrvatskih (sveslavenskih i indoeuropskih) sastojnica. Riječ je o žalosnome glavinjanju, ignorantskome odnosu spram povijesti hrvatskoga jezika i pripadne mu književnosti.

“Mnogoznanje ne uči razumu”

Čini se izvjesnim pretpostaviti da se velik broj čitatelja čudi oštrini mojih riječi, ali jasno kažem da nakon pomnoga odvagivanja ne nađoh primjerenijega izraza od “glavinjanje”, premda taj moj izbor zadržava dašak eufemizma. Možda ipak treba biti oštriji.

Jer vrlo sam osjetljiv na hrvatski jezik te nisam sklon biti blag i kolebljiv prema onima koji mu osiromašuju izražajne mogućnosti, rashrvaćuju ga ili dekroatiziraju, a u hirovitoj se ustrajnosti ne daju privesti razlozima.

Također sam svjestan kako bi mi mnogi mogli prigovoriti da bahato osporavam znanje stanovitih naših doktora znanosti i sveučilišnih profesora. Veliko je njihovo znanje – spremno priznajem – ali nisam siguran da im je poznavanje stare hrvatske književnosti posve zadovoljavajuće. Možda im je ponešto tijekom vremena izblijedjelo, iščezlo iz pamćenja. Bilo kako mu drago, prikladno je glede znanja citirati fragment 19 iz pera staroga Grka Heraklita, gdje čitamo da “mnogoznanje ne uči razumu” (D40).

Još bih tomu jetko dometnuo da me malo što može tako razgaliti kao pomisao na prokazane hrvatske jezikoslovce – nehotične rashrvatitelje hrvatskoga jezika i posrbitelje povijesti hrvatske književnosti – kojima u suočenju s logičnim argumentima i književnopovijesnim primjerima na koje nemaju valjane protuargumente, ne preostaje ništa drugo doli kiptjeti u nemoćnoj razjarenosti zbog povrijeđene taštine.

Topništvom na artiljeriju

Radi ilustracije, vrnimo se još malo na turcizme. Vidjesmo da je riječ “top” turskoga podrijetla. Imaju je, među inima, i Hrvati i Srbi. Prvi su iz nje oblikovali riječ “topnik”, a potonjima je draži “topdžija”. Izraz “topništvo” pripada isključivo hrvatskomu vojnom nazivlju. Stoji umjesto riječi “artiljerija”, francuskoga podrijetla: “artillerie”. (Artiljerija uz topove obuhvaća i raketne bacače, balističke projektile i drugo, pa se čini da riječ “topništvo” i nije posve obuhvatna. Ali ne znači da nije dobra i prikladna. Zato imamo davati prednost toj hrvatskoj riječi.)

No zanimljivi su ovi primjeri: kad Amerikanac spomene riječ “artillery”, on govori engleski (“American English”); kada Nijemac posegne za riječju “Artillerie”, tada govori njemački; kada Rus kaže “артиллерия”, nitko ne sumnja da on “говорит по-русски” – ali kada Hrvat, pa i onaj koji zbog mlade dobi i ne poznaje termine jugo-armije, u posvemašnjoj bezazlenosti uporabi internacionalizirani galicizam “artiljerija”, tada može, po svoj (ne)prilici, očekivati prigovor da je to srpska riječ iz JNA. I da mi Hrvati imamo lijepu riječ “topništvo”. A ona je, kako vidjesmo, prilagođeni i nadograđeni turcizam. S druge pak strane, uporabi li Hrvat turcizme “hapšenje”, “komšiluk”, “ćorsokak”, “kašika”, “basamaci”, “patike” itd. – onda mu odbruse da govori srpski (!?). Ònī koji pokušavaju objasniti da u tim “kriterijima”, koje razuman i logici sklon čovjek doživljava sluđujućima, ipak ima neke dosljednosti – nemaju pravo. Trseći se učiniti obvezujućima svoje proizvoljnosti i hirove, neki se jezikoslovci i normativni propisivači smušeno zapliću u šikaru neprohodnih proturječja. Ako neki turcizam – koji primismo izravno od Turaka, a ne preko Srbâ – nije postao standardna hrvatska riječ – zašto bi time bio srbizam? Treba li podsjećati da su Turci vladali ne samo Bosnom i Srbijom nego i većinom hrvatskih krajeva? Dovoljno je spomenuti Slavoniju, Liku i najveći dio Dalmacije. A mojim užim zavičajem, Makarskim primorjem, vladali su Turci gotovo dva stoljeća (od 1499. do 1684.). U makarskome kraju do 20. stoljeća uopće nije bilo ni Srba ni pravoslavaca: nešto ih je došlo tek s Jugoslavijom. Stoga brojni tamošnji turcizmi nemaju nikakve veze sa Srbima i srbizmima. No ako netko misli da nije tako – “prosto mu bilo!”. Domećem da riječ “prosto”, k tomu i “naprosto”, nikako nisu srbizmi, čemu ne može proturječiti ni okolnost da su među Srbima uobičajene. U suprotnom bi najeminentniji hrvatski pisci i jezikoslovci pisali srpski. To kanim razjasniti i potkrijepiti u jednome od sljedećih članaka.

Purizam između lijeka i otrova

Mogao bi tkogod pomisliti da sam protiv jezičnoga purizma. Naprotiv! Uvjeren sam da purizam štiti jezik i potiče (jezičnu) kreativnost. Potreban je i dobrodošao jer djeluje terapeutski i ljekovito. Ali samo ako je umjeren, odmjeren, odvagnut. Iznosim analogiju posežući za grčkom riječju “phármakon” (φάρμακον), koja može značiti i ‘lijek’ i ‘otrov’, ovisno o okolnosti, doziranju i načinu primjene. Mala se doza pokazuje nedjelotvornom, prevelika biva otrovom koji može ubiti. To ljekarnici i liječnici dobro znaju. Jer su znalci (što i trebaju biti). Analogiju nije teško naslutiti: neznalački, neodvagnuti i predozirani purizam truje, rastače i umrtvljuje svaki jezik, pa i hrvatski.

O hrvatskome jezičnom purizmu, od početaka pisane riječi do danas, pripravljam se govoriti u sljedećemu članku.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik