Tambure – popularni instrument u hrvatskoj tradiciji

Tambure su najprepoznatljiviji tradicijski instrumenti u Hrvata. Pripadaju skupini trzalačkih instrumenata, a u današnjem obliku sastoje se od 4 žice, od kojih neke mogu biti dvostruke pa se zajedno trzaju.

Podrijetlo tambure

Iako većina izvora navodi kako su tambure donijeli Turci u 14. i 15. stoljeću, Branimir Besak, autor članka „Tambura je hrvatsko, a ne tursko glazbalo", navodi kako je povijest tambura na našim prostorima mnogo složenija i dublja.

Navodi da su neki elementi kao što su imena (Huru, Horvat, Harbat, Harvat), crveno-bijela ornamentika, pleter i dugovrata dvožica tambura bili prisutni kod Indoarijanaca i Hurita prije oko 6000 godina.

Huritska dvožica se nakon Egipta proširila na područje današnjeg Afganistana i zapadno, na Jadransko, Egejsko i Tirensko more. Među Etruščanima se se razvila u buzuki ili kratkovratu pandoru, današnju mandolinu.

Nakon progona Harvata iz Izraela (722. god. pr. Kr.) na područje današnjeg Afganistana, nastale su tri nove inačice tambura, dvožičana do-tar, trožičana čar-tar i tanbur.

Oko 600. god. pr. Kr., dio Harvata osniva Maurijsko carstvo uz rijeku Ganges pa glazbalo dolazi u Indiju, sa širenjem budizma u Kinu pod nazivom chin ili kin, a zatim i u Japan pod nazivom shamisen.

Selidbom Hrvata na područje današnje Ukrajine (cca 36.- 342. pos. Kr.), glazbalo se naziva bandura, a na području Rusije se također javlja dvožičano glazbalo domra (kasnije balalajka).

Najstariji dokument koji spominje tamburu datira iz 1551. godine na području Bosne. Iz Bosne je zatim seobom Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) prenesena u Slavoniju i Bačku gdje postaje narodni instrument.

„Moderno" doba tambure

Najstariji sačuvani primjerak datira iz 19. stoljeća. Tamburaška glazba bila je vrlo popularna i u Mađarskoj u 19. i 20. stoljeću, ali je potisnuta zbog neprilika Prvog svjetskog rata. U tom periodu u Budimpešti se razvio današnji oblik tambura. Graditelji violina su po uzoru na malu bečku gitaru izradili tamburu današnjeg oblika i mogućnosti, a cilj im je bio stvoriti modernije i moćnije instrumente koji bi parirali mogućnostima gitare i violine.

Sviračica tambure, tebanska nekropola, XVIII. dinastija faraona

Lajoš Bocan, učenik jednog od graditelja tambura iz Budimpešte, preselio se u Vojvodinu gdje je donio mjere i nacrte tambura. Tamo je otvorio radionicu i postao prvi i najpoznatiji graditelj tambura na ovim prostorima.

U Zagrebu je 1894. otvorena radionica tambura na uglu Vlaške, a djelovala je bez prekida do 30-ih godina 20. stoljeća. U istom periodu djeluje i Tvornica glazbala Terezije Kovačić i Prva sisačka tvornica tambura Janka Stjepušina, a sve tri su međusobno bile velika konkurencija. Andrija Car (vlasnik obrta sa ugla Vlaške), svoje je cijene uvijek držao nešto jeftinijima od konkurenata, a nakon njegove smrti, u nekrologu se navodi da je bio izvrstan majstor i obrtnik.

Javna afirmacija tambure tek stvaranjem samostalne Hrvatske

Unatoč prisutnosti tambura na našim prostorima, procvat javne popularizacije ipak duguje stvaranju samostalne hrvatske države. Autor spomenutog teksta Branimir Besak, smatra da je u najmanju ruku čudno da nakon više od dva desetljeća postojanja iste, nitko nije ispravio netočne navode i objavio pravu istinu o povijesti tambure.

Vrste tambura

Sama tambura sastoji se od tri dijela; trupa, vrata i glave. Trup je u prošlosti često bio građen od samo jedne vrste drveta kao što su javor, kruška, jablan ili lipa, a danas se izrađuje od nekoliko vrsta.

Na tamburi se zvuk proizvodi na način da se trzalicom lupa po žici za kratke tonove ili trza za duge. Trzalica se nekad radila od višnjine kore, kravljeg roga, orlovog ili paunovog pera, a u novije vrijeme od plastičnih i celuloidnih tvari.

Tambura iz 19. st.

Danas poznajemo više vrsta tambura, a pet najvažnijih su: bisernica ili prim, brač ili basprim, kontra ili bugarija, čelo i berda, begeš ili bas.

Bisernica (prim) je po veličini najmanja tambura u orkestru. Sastoji se od pet žica od kojih su prve dvije istog tona. Proizvodi visoke tonove i vodi melodiju.

Brač (basprim) je tambura gitarastog oblika, a u orkestrima često susrećemo dvije vrste brača; A-brač i E-brač. E-basprim je nešto većih dimenzija i u orkestru najčešće svira „treći glas". Kako i kod prima, ima pet žica, a prve dvije su istog tona.

Bugarija (kontra) je po obliku slična basprimu i jedini je instrument u orkestru koji svira u obliku akorda, a kako i sam naziv „kontra" govori, svira na nenaglašene dijelove takta. Kao i kod basprima, razlikujemo A i E kontru.

Tamburaški instrumenti

Čelo je tambura oblikom slična kontri iako veća i razlikuje se po glavi, koja je sličnija violončelu. Ulogu u tamburaškom orkestru ima sličnu kao violončelo u simfonijskom. Njegove dionice se pišu u bas ili F-ključu.

Berda (begeš ili bas) je najveći instrument u tamburaškom orkestru i ima istu funkciju kao i kontrabas u simfonijskom. Za razliku od simfonijskog kontrabasa, tamburaški bas ima pragove duž vrata i zvuk se proizvodi trzanjem, a ne gudalom. Dionice su mu pisane u bas ili F-ključu, a zvuče oktavu dublje nego pišu. Bas je jedan od najvažnijih instrumenata u orkestru zato što daje osnovnu harmoniju i ritam.

Gdje se u Hrvatskoj može učiti svirati tambura?

Tambure su danas vrlo popularni instrumenti, a osim očuvanja tradicije u kojoj sudjeluju kao dominantni tradicijski, prisutni su i kao neformalni i zabavljački instrumenti. Osim u klasičnim orkestrima i KUD-ovima, tamburaške sastave susrećemo na brojnim manifestacijama, zabavama, svadbama i sl.

Velika tambura, doba faraonke Hatšepsut

Nasuprot njihovoj neformalnoj popularnosti, sviranje tambura još uvijek nije zastupljeno u svim osnovnim i srednjim glazbenim školama, a kao studij na hrvatskim sveučilištima ni ne postoji.

Diana Leskovec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.