U knjizi «Krv i bes» srpskog pisca Dušana Savkovića, tiskanoj 1988. godine, opisani su Srbi i djelovanje srpske četničke organizacije Crne ruke na čelu sa Dimitrijevićem Apisom, gdje je za Gavrila Principa, ubojicu Franje Ferdinanda, napisano: ” Takove se moglo naći na beogradskoj pijaci Zeleni venac, svako jutro u svakoj kanti za smeće po jednoga... A ja vam kažem, da su oni bili i ostali vojnici Srbije, nešto najlepše i najsvetije što je Srbija imala i neka se blagoslove kante za smeće iz kojih su jutrom izlazili."(Apisove riječi) . U istoj knjizi Savković piše i sljedeće: “ Predsednik srpske vlade, prije 1914. godine, M. Milovanović, umro je naglo, kad je pojeo ukusno pripremljenog soma ali nabijenog sa otrovom. Stana Petrović, kći crnogorskog kralja Nikole, rekla je svome sestriću Djordju... Kobajagi Cezara pozdravljaju oni koji idu u smt, dakle Srbi. Čudan smo mi narod. Svakih dvadeset godina pobesnimo, proključamo, hoćemo u krv u stradanja u propast. Naš narod je samoubilački i ja se, pravo da vam kažem, bojim svoga naroda.''. Lik iz knjige Milan Milovanović, nastavlja i kaže: ”Zdravi narodi, kao i zdravi ljudi, ne ubijaju se ali srpski narod je bolestan. Boluje od samožrtvovanja, kolektivnog samoubojstva’’.

Boluje od samožrtvovanja, kolektivnog samoubojstva’’…Bilješka br. 6. M. Milovanovića, st. 3. pisano 1911. godine, bez ispravki i napisano je za potrebe četničkog udruženja, ‘’Ujedinjenje ili smrt’’ I tu je zapisano: „Srbija je zemlja vulkan, nesigurna za glave. Srbija je pozornica na kojoj zavjesa brzo pada ili se još i brže diže. Dekor se mijenja naglo i nepredviđeno, akteri i glumci, sporednih uloga također.'' O kralju Aleksandru Karadjordjeviću, D. Savković piše: ”Laž je Aleksandrova kruna i ne samo kruna. Laž je cijelo njegovo biće. Triput da se rodio. Kakva porodica, takva Monarhija.''  U razgovorima o Apisu, D. Savković piše: “Neka se priča o kraju pukovnika Apisa, neka legenda o velikom srpskom obaveštajcu i zavjereniku, zaručniku Srbije, prvom sinu Otađbine, čoveku koji je zapalio svijet, raste i širi, možda će se netko od nje i opiti. Nacija se brani uz pomoć gladnih svinja. Zločin.'' D. Savković opisuje,da je kapetan Stojković, koji je Apisa čuvao u zatvoru, u svom službenom izvješću o posljednjim trenutcima Apisa i njegovih prijatelja osudjenih na smrt zapisao i sljedeće: ”Srbin gine i u miru a kamoli u ratu. Ratovi nanose toliko krvi i "besa" da i posle ratnih pokolja, Srbi nastavljaju s pokoljima, ginuti za Otađbinu. Sami protiv sebe. Pukovnik Apis i Aleksandar, su jedno tijelo. I jedan "bes", tijelo s dve glave. Otac i sin. I to je tajna konca koja ih spaja. Tajna očeubojstva, koja kod Srba još nije razjašnjena.''

Dana 26. lipnja 1917. godine u šest sati u jutro u Solunu ubijen je D. Apis, osudjen na smrt za ''izdaju'' protiv A. Karadjordjevića, zajedno s dvojicom njegovih suradnika, suučesnika u ubijanju Obrenovića i Franje Ferdinanda. Ubijeni su jer su znali tko je naručio ubijanja za izazivanje rata i Dimitrijević Apis, Srbima i njihovim prijateljima, više nije bio potreban. Srpski sud u Beogradu 1946. godine poništio je presudu srpskog ''suda'' u Solunu i osobno, takozvani Tito, proglasio je Dimitrijevića Apisa narodnim herojem za njegove zasluge što je ubio svoga kralja, što je organizirao ubijanje Franje Ferdinanda, što je zapalio ''celi svet'' i što je uspostavio Karađorđevićevu ''Jugoslaviju, krvi i besa'', na isti način, kao što su i Titovi heroji i to sve u 'ime naroda'' u krvi hrvatskog naroda po komunističkim stratištima uspostavili Titovu ''Jugoslaviju, krvi i besa'', s centralom u Beogradu u kojega ponovno ljubitelji regiona, ''krvi i besa'', nastoje ugurati hrvatski narod.

Borbu hrvatskog naroda za oslobođenje od agresorskog i genocidnog ''krvi i besa'' svjedoči i Vukovar, svjedoči i Ovčara, na koju je i ove godine došao položiti vijenac Stipe Mesić, žrtvama agresije ''krvi i besa'', s Mesićevim nastojanjem da hrvatski narod ponovno odvede u region, ''krvi i besa'', od čega se je hrvatski narod konačno oslobodio. U borbi protiv ''krvi i besa'' hrvatski narod stradao je sa stotinama tisuća žrtava, pobijenih, ranjenih, raseljenih Hrvata i Hrvatica, uništenih hrvatskih obitelji i opljačkane Hrvatske, koju je ''krv i bes'' pljačkao i uništavao, od 1918. godine, sve do hrvatske Oluje - pobjede, da bi danas ''krv i bes'' i s neistinama Carle del Ponte optuživao hrvatski narod u Haagu i Ujedinjenim narodima da je izvršio ''zločinački podhvat'', što se je usudio osloboditi zločinaca, koji su u ''krvi i besu'', izvršili agresiju i genocid. Srpski pisac, Dušan Savković, ima priliku u Srbiji provoditi, kako to Mesić reče, da Srbi dožive ''katarzu'', preporod, što je pokušao Stjepan Radić, no umjesto Mesićeve ''katarze'' krv i ''bes'' ubio je Radića. Mesić je bio u Beogradu i tamo je trebao i ostati ali pobjegao je od ''krvi i besa'' i došao je u Zagreb, gdje se je kao kukavica sakrio iza leđa, Franje Tuđmana, da bi sada u ulozi krivokletnika, s njegovom ''detuđmanizacijom'' ponovno gurnuo hrvatski narod u zajednicu s ljubiteljima ''krvi i besa''.

Kad Mesić već ima želju i nastoji provoditi ''katarzu'' u Srbiji onda neka se preseli u Srbiji i neka u Srbiji pronađe odvedene Hrvate iz Vukovara, za koje rekoše da su ''nestali'' i neka u Srbiji provodi ''katarzu'' kao što je pokušao i Đinđić.  Ali sve to bez uvlačenja hrvatskog naroda, odnosno uprezanja hrvatskog naroda da ponovno sa stradanjima izvlači i tegli opsjednute iz njihove močvare, ''krvi i besa''. Ivan Meštrović ostavio je zapisano u svojim uspomenama,da je prigovorio Titu radi ubijanja Hrvata i Tito je odgovorio:” Pusti Srbe neka se izdovolje’'. Neka se izdovolje u ''besu i krvi''. U domovinskom obrambenom oslobodilačkom ratu u borbi protiv ''krvi i besa'' hrvatski je narod u Oluji pobjede pobjedio agresorsku i genocidnu armiju ''krvi i besa'' i hrvatski je narod uspostavio svoju državu Hrvatsku, koju će izgraditi i slobodno živiti u svojoj državi Hrvatskoj, bez stranih terorističkih diktatura, nacizma, fašizma i komunizma, oslobođen od močvare ''krvi i besa''.

Ante Kunek

{mxc}