Napad na relativizam je napad na ljudsku pokvarenost

Nevjerojatno je što su sve povodom dolaska Pape Benedikta XVI u Hrvatsku pisali mediji koji su neskloni Katoličkoj Crkvi u Hrvata, i uopće, svemu što ima nekakve veze s onim što bi oni nazvali "religioznim predodžbama". ZakoniNajviše su se, dakako, ovdje istakli bivši Feralovci, te perjanice borbe protiv vjerske zatucanosti, privrednog kriminala i svega postojećega. No, na njihove, već dozlaboga dosadne mudrolije, nije potrebno trošiti riječi.

Razlozi za osvrt

Jedan od rijetkih tekstova ove vrste koji zaslužuje nekakav komentar, pronašao sam na srpskom portalu "Peščanik" (www.pescanik.net), gdje je prenesen s hrvatskog Tportala. Inače, "Peščanik" uz srpske, okuplja i intelektualce s "drugih područja bivše države", te objavljuje razmjerno ozbiljne analize aktualnih događaja na ovim prostorima, a i šire. Jedan od češće zastupljenih autora na "Peščaniku" je g. Vuk Perišić, kako se može saznati iz internetskih izvora, pravnik i publicist iz Rijeke. Treba reći da se radi o vrlo upućenom analitičaru, koji za svoje stavove obično pronalazi prilično jake argumente, pa autor ovoga teksta njegove članke čita sa zanimanjem.

Zato me pomalo iznenadio članak pod naslovom "Nije li napad na relativizam napad na demokraciju?" koji se na "Peščaniku" pojavio 6. lipnja 2011. Članak je napisan u stilu onih "priopćenja" kojima našu javnost zasipaju stanovite udruge za "zaštitu ljudskih prava", posebice prava raznih marginalnih "seksualnih skupina", a koje polučuju stanovit medijski odjek isključivo zbog svoga "povišenog tona" i grotesknosti optužbi koje se u njima iznose - a kojima se pokušava ugroziti pravo ljudi da misle svojom glavom i da to što misle u javnosti i kažu. (Oni će doduše reći da se radi o govoru mržnje što se u nekim pojedinačnim slučajevima zaista i može tako okarakterizirati, no i njihov je govor u prvom redu govor mržnje).

Sovjetska Rusija/današnja Hrvatska

LenjinTreba primijetiti da Perišićev članak predstavlja samo još jednu potvrdu činjenice da se niti od očito razumnih i naobraženih liberala ne može čuti ništa što se odnosi na "vjersku tematiku", a što bi bilo iole suvislo i lišeno proturječja bilo koje vrste (logičkih, etičkih, zdravorazumskih). Izgleda da je s tim u vezi stanje (u nas) slično onome o kojemu je prije osamdesetak godina pisao Nikolaj Berdjajev u svojoj studiji "Izvori i smisao ruskog komunizma". Nije stoga naodmet citirati jedan njezin odlomak – s tim da pojmove marksizma tj. lenjinizma treba zamijeniti pojmom liberalizma (a potrebne su i neke druge izmjene):

"Tako fina sfera kakva je sfera religijske psihologije za (komuniste/liberale) nešto je sasvim nedostupno. Sovjetska/Suvremena literatura iz oblasti antireligiozne propagande na veoma je niskom intelektualnom nivou i po svom je stilu estetički nepodnošljiva - to je najmizernija vrsta literature u (sovjetskoj Rusiji/današnjoj Hrvatskoj). Neobično su grube, lišene ukusa, i bez obzira na svoju elementarnost, narodnim masama sasvim nerazumljive (sovjetske/liberalističke) antireligiozne karikature. Stvara se čitava metodologija borbe protiv religije, antireligiozna propaganda se nameće kao obaveza svim sovjetskim/hrvatskim filozofima/intelektualcima koji su pravovjerni, dakle koji poštuju i priznaju "generalnu liniju". Borba protiv religije, protiv svake religije, dio je petogodišnjeg plana, koji nije samo ekonomski plan, već i plan totalnog preuređenja života."

Da sve ovo što je Berdjajev rekao danas zaista stoji, lijepo se vidi iz Perišićevog pamfleta. Njegovo je pisanje, što se implicitno i sugerira, potakao dio govora krčkog biskupa Valtera Župana izrečenog pri svršetku Papinog posjeta, u kojemu se biskup osvrnuo na problem "prava na pobačaj", zagarantiranog hrvatskim zakonima, kao i nekih prava tzv. "istospolnih zajednica". Perišić se, s tim u vezi, bavi problemom odnosa Crkve prema ovim pitanjima, osobito prema pitanju pobačaja, a također i razrađuje jedno suprotstavljeno (tobože moderno) viđenje ove problematike, smještajući ga u širi kontekst "borbe za demokraciju". Osvrćući se na istup biskupa Župana, Perišić tako tvrdi da je njime "javno i nedvosmisleno postavljen zahtjev za promjenom ustavnog i političkog poretka kojom bi se ova demokratska i višestranačka Republika preobrazila u apsolutističku tvorevinu čija vlast ne podliježe racionalnoj raščlambi, kritici i sumnji".

Zašto serijskim ubojicama ne dozvoliti uživanje u neponovljivosti?

Zaista je neobično čuti tako oštre ocjene jednog medijskog istupa, pa čak i kad se radi o istupu nekog od hrvatskih biskupa. Perišić bi kao pravnik trebao znati da je dovesti u pitanje bilo koji zakon, pa i promijeniti ga po demokratskoj proceduri, bez obzira što netko misli o toj promjeni, sasvim legitiman čin koji ovisi o "političkoj volji" aktera društvenih procesa u jednoj zemlji, odnosno o onoj "političkoj volji" koja se pokazuje dominantnom. A kao razuman čovjek, trebao bi se upitati je li zaista moguće tako lako, jednim potezom pera, tj. promjenom nekih zakona koji se tiču porodičnog prava, "demokratsku i višestranačku Republiku preobraziti u apsolutističku tvorevinu".

Ovakvih, blago rečeno neobičnih tvrdnji u tekstu ima mnogo. U spomenutom biskupovom istupu autor primjerice prepoznaje "zlokobnu negaciju čovjekovog prava da bude drugačiji, da potpuno uživa u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti i da slobodno, u skladu sa svojim osobnim doživljajem svijeta, izabire svoje vrijednosti i svoj način života."Djeca  No, zašto se recimo serijskim ubojicama ne dopušta da "potpuno uživaju u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti i da slobodno, u skladu sa svojim osobnim doživljajem svijeta, izabiru svoje vrijednosti i svoj način života?" Zato što je to "opasno za društvo"? Pa nije li "dati odriješene ruke" ubojicama nerođene djece (a ima među njima i serijskih) također "opasno za društvo"?

Perišić i njemu slični rekli bi da se u ovom drugom slučaju ne radi o ubojstvu. Odnosno da nerođena djeca nisu ljudska bića. Premda oni pojam "nerođenog djeteta" očito izbjegavaju - u tekstu se naime taj pojam ne pojavljuje niti na jednom jedinom mjestu. Na jednom se mjestu pojavljuje pojam "neželjenog djeteta", a sama riječ "dijete", a oko tog jadnog djeteta se i vrti cijela priča, spominje se na još samo dva mjesta. Neki neupućeni posjetilac s druge planete, čitajući ovaj tekst, uopće ne bi primijetio u čemu je ovdje problem. Pomislio bi valjda kako neki zadrti fanatici, eto, zabranjuju ljudima da "uživaju u životu". Oni pažljiviji bi se pitali kakve sad veze imaju ta usput spomenuta djeca.

Kada se abortus definira kao pravo na život

No ima i Zemljana (i to izgleda ne malo), koji se ponašaju kao da su došli s druge planete. Jer objaviti slijedeće rečenice mogu jedino takvi "vanzemaljci":

"Tvrdnja da je pravo na abortus povreda prava na život je perfidna zamjena teza. Ono ne štiti čovjeka samo od neželjenog dolaska na svijet i od sumnjivih i ilegalnih ginekoloških ordinacija. Ono je pravo na slobodnu i bezbrižnu uporabu vlastitog tijela pa utoliko pravo na abortus i nije ništa drugo nego pravo na život."

Što dakle, štitimo (nerođenu) djecu od njihovog dolaska na svijet, koji ona ne žele? Ili štitimo "odraslu djecu" od neželjenog dolaska na svijet njihove djece? Izgleda da se hoće reći i jedno i drugo (valjda ne i nešto puno gore), sintaksa središnje rečenice očito je naštimana upravo tako da prikrije besmislenost prve tvrdnje i bezočnost one druge. Zanimljiva je ova Perišićeva verbalna akrobacija (zamjena teza), no njezina je efektnost privid bez sadržaja i smisla. Tvrditi da je pravo na pobačaj pravo na život, jednako je suvislo kao i tvrditi da je pravo na etničko čišćenje Bosne zapravo pravo na ugodan i lagodan život tamošnjih Srba. S tom razlikom što su bosanski Nesrbi ipak imali neku mogućnost da se suprotstave oživotvorenju ovakvog hipotetskog "prava" srpskog stanovništva Bosne (u čemu su djelomično i uspjeli), dok nerođena djeca takve mogućnosti nemaju.

Dakako, cijeli je problem, kako smo već rekli, u tome što Perišić i njegovi istomišljenici smatraju da nerođeno dijete nije ljudsko biće, pa dakle nema nikakvih ljudskih prava. Čak što više, izgleda da misle kako ono uopće i nije živo biće, pa da je pobačaj nešto puno manje značajno i od "ubojstva" pileta ili praseta, protiv čega neki od "humanista" Perišićevog kova nekada znaju protestirati. Sitnica dakle, kao što je i nerođeno dijete sitnica nevrijedna spomena.

Zagovornik hedonističkog svjetonazora

E sad, da li je, ili nije (ljudsko/živo biće, odnosno sitnica)? Teško je reći da dijete, koji sat ili dan prije rođenja nije isto takvo ljudsko biće, kao i ono koje se upravo našlo "vani". Dobro, netko će napomenuti kako se po zakonu pobačaj smije vršiti samo tokom prva tri mjeseca trudnoće. No, što se to događa upravo nakon trećeg mjeseca trudnoće. Da li u tom trenutku u tu "stvar" ulazi nekakav "ljudski duh" i ona postaje ljudskim bićem? Ili postaje samo "živim bićem". Ili od toga trenutka počinje "osjećati", pa bi joj pobačaj izvršen iza toga roka nanio bol? Je li smrt koja je nastupila bez boli humanija od one koja je nastupila uz bol? I je li to u slučaju nerođenog djeteta uopće smrt?

PitanjaSva ova pitanja predmet su dugih i očito jalovih rasprava. No da ovdje ne naklapamo dugo i jalovo, obratit ćemo pažnju na jedan drugi problem koji izvire iz Perišićevog teksta. Ovaj se autor naime nedvosmisleno legitimira kao zagovornik svjetonazora koji možemo označiti hedonističkim - koji propagira uživanja u životu svake vrste (jer je to valjda njegov smisao), u prvom redu ona senzualna, površnost u međuljudskim odnosima, permisivnost u odgoju, i iznad svega nekakav apstraktni (liberalistički) ideal ljudske slobode. Jadni su to ideali, no dobro, ima i onih jadnika kojima nisu jadni.

Druga strana liberalizma

Problem s ovim idealima, posebice ovako shvaćenom slobodom je u tome što se radi o slobodi bez odgovornosti, bez osjećaja za druge ljude (pa čak i za vlastitu djecu), bez solidarnosti sa bližnjima, bez brige o ljudskoj zajednici (u svim njezinim dimenzijama), njezinoj sadašnjosti i budućnosti. Takva je sloboda, uostalom, i stvorila mnoštvo proturječja našeg društvenog i individualnog života. Smiješno je gledati (čitati) kako se javni zagovornici i propagatori ovakvog svjetonazora, odnosno ovakve slobode, zgražaju nad skandalima poput nepravednog svjetskog ekonomskog poretka, naših korupcijskih afera ili recimo Big Brothera. Pa sve su to gospodo (krajnje) konzekvence vašeg liberalističkog svjetonazora. Moralni relativizam stvorio je mnogo vrlo opasnih čudovišta, s kojima se ne možemo obračunati tako da se nad njima javno zgražamo, a iza kulisa ih pothranjujemo i tetošimo.

Prema nekima od takvih čudovišnih pojava, prošlim i sadašnjim, liberali pokazuju neskrivene simpatije. Jedna od takvih pojava je i famozna "seksualna revolucija" koja nipošto nije uminula već je postala "permanentnom". Nejasno je zbog čega je liberali i dan danas veličaju. Zar zbog toga što su "djeca" ove revolucije danas sretni, zadovoljni, produktivni ljudi, daleko sretniji, zadovoljniji i produktivniji od onih koji nisu imali privilegiju, odnosno nesreću, da žive u njihovim vremenima? Sumnjam da se tako što može reći. U vezi ovoga pitanja vjerojatno bi se dala čuti razna mišljenja, no neki razumni i nepristrani analitičari, u koje bismo mogli imati povjerenja, slažu se oko zaključka kako se dogodilo nije ništa, da je sve isto kao i prije i da ljudi današnjeg vremena nisu ni bolji ni gori od ljudi nekih prošlih vremena. Ako je tomu zbilja tako, čemu onda cijela ta b(r)uka?

No mišljenje je autora ovoga članka da je situacija zapravo znatno gora. "Seksualna revolucija" izrodila je (odnosno uskrsnula) nekakav sumanuti "seksualni primitivizam" koji je toliko zla nanio mladim generacijama da propagiranje "seksualnih sloboda" gotovo da predstavlja još jedan od zločina protiv čovječnosti. Inače, ne bi bilo naodmet tekstovima (poput ovog Perišićevog), putem kojih se propagiraju "seksualne slobode" i ostali gorespomenuti "ideali", posvetiti posebnu pozornost i iz drugih razloga. Treba naime uočiti svu perfidnost kojom se tu propovijedaju nekakvi skladni, harmonični odnosi među ljudima, pogotovo oni "intimni", te jednako tako harmonično društvo, u kojemu nema nikakvih problema ni ograničenja i u kojemu je "sve dopušteno" i "sve super", pogotovo uživanje i plandovanje - sve u svemu jedan divan i krasan, beskonfliktan svijet, gdje se čovjek može naći uz jedan jedini uvjet - da je prodao dušu vragu.

Vjeruju li zaista autori u napisano?

Zgodno bi bilo vidjeti jesu li takvi tekstovi napisani zbilja na inicijativu njihovih autora, zato što oni u sve to što je tamo napisano zaista i vjeruju ili iza svega toga stoji netko drugi. Sjenku sumnje ovdje baca i jednostavna činjenica poznata iz povijesti ljudskog roda da su etički relativizam i sljedstveno potonuće u nemoral i razvrat predstavljali glavne uzroke sloma brojnih civilizacija. Pa kako se onda nitko ne boji takve opasnosti, premda se simptomi propadanja (nazatka) u ovoj našoj "zapadnjačkoj" civilizaciji naziru već odavno?

ZemljaA na koncu, nije li zastupati hedonistički svjetonazor sada i ovdje, u svijetu u kojemu toliki ljudi pate, u kojemu desetak milijuna djece godišnje umre od gladi, u kojemu više od milijarde ljudi živi u krajnjem siromaštvu, u kojemu život sve većeg broja ljudi iz raznih razloga postaje nepodnošljiv, svijetu kojemu zbog mnogih proturječja našeg znanstveno-tehnološkog i uopće društvenog razvoja prijeti ekološka i socijalna katastrofa, i više nego degutantno?

Skliski put etičkog relativizma

Recimo na kraju kako je u nizu leksičkih bisera koji svijetle iz Perišićevog teksta, vjerojatno najsjajniji onaj sročen obliku fraze o "nepopravljivoj tragediji neželjenog roditeljstva". No, treba reći da se ovdje se radi o logičkoj grešci, nepopravljiva je naime samo tragedija ubojstva (nerođenog) djeteta. "Tragedija neželjenog roditeljstva" je, kao što znamo, nažalost popravljiva. Pa bi li se onda, već dosljednosti radi, trebalo založiti za zakonsku mogućnost ispravka takve ne-nepopravljive situacije ("tragedije"), u slučaju da se nekim propustom "neželjenom djetetu" ipak dopustilo da se rodi? Što bi bili sljedeći konzekventni koraci u ovako zacrtanom smjeru, nije teško zamisliti, oni su već viđeni, pogotovo na ovim "našim prostorima". Eto dokle se dolazi kad čovjek krene skliskim putem etičkog relativizma čiji je jedini smisao opravdanje ljudske pokvarenosti.

A što se tiče "grijeha koje ne može počiniti", nad kojima je plakala jadna Heloisa (vidi zaključak Perišićevog članka), nema sumnje da su nad nečim sličnim plakali i Slobodan Milošević i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i cijela ta galerija nadrealističkih likova koja je već upropastila živote tolikih rođenih ljudi. Oni koji su upropastili živote nerođenih, obično ne plaču zbog grijeha koje ne mogu počiniti, nego plaču nad grijesima koje su počinili. O tome postoji vrlo mnogo svjedočanstava, uz ostalo i jedno koje se ovoga autora posebno dojmilo (i na mnogo načina na njega utjecalo). I premda su te suze, kako bi netko rekao "teške", one su ipak nešto vjerodostojno, znak da u jednoj takvoj duši ima nekog svjetla, pa da prema tome za nju ima i nade. One prve, "Heloisine" su možda znak da tamo takve nade nema.

A možda i sve druge nevolje ovoga svijeta proizlaze isključivo iz ovakvih gnusnih zločina protiv čovječnosti koje ljudi čine još od svoga primordijalnog pada, a koje odvajkada, na ovaj ili onaj način pokušavaju opravdati, nekad vulgarnim i primitivnim parolama, a nekad visokoparnim frazama modernog filozofskog diskursa, koje usput budi rečeno, običan čovjek teško uspijeva razumjeti, što je i bolje.

Ova zadnja rečenica, kao i sve ostalo, predstavlja, naravno, samo izraz praznovjerja kojekakvih zatucanih budala kojima se autor ovih redaka vrlo rado pridružuje. Jer bolje je biti i budala nego zločinac.

Zdenko Kremer

 

 

PRILOG

Vuk Perišić: Nije li napad na relativizam napad na demokraciju?

Posjet pontifeksa Ratzingera bio bi još jedna šarolikost u mnoštvu svekolikih šarolikosti i još jedan relativizam među relativizmima, da se u nazočnosti Pontifeksa, na zagrebačkom hipodromu, dana petog lipnja 2011, u okviru jednog religijskog rituala, nije dogodio skandalozni ispad bez presedana. Jedan religijski službenik i, kako se čini, osoba od Pontifeksova povjerenja, javno se založio za nasilno zadiranje u tuđu slobodu tako što je postavio pitanje revizije zakona koji jamči pravo na abortus.

Ljudska sposobnost doživljaja i tumačenja života i svijeta nepregledno je raznolika. Usprkos tome, monoteističke religije samodopadno i uporno tvrde da su u posjedu konačnih odgovora i neupitnih istina. Osjećaju nelagodu kada se suoče s nekom sličnom doktrinom koja sebe doživljava na sličan način ili kada se suoče sa stavom da konačnih istina zapravo nema i da to, štoviše, uopće nije loše. Ne bi li ublažile upadljivu činjenicu da je njihova doktrina samo još jedna od bezbrojnih raznolikosti među raznolikostima, monoteističke religije poslovično pribjegavaju kritici relativizma.

Bio bi to samo još jedan u nizu bezazlenih propovjednih prijekora kada ne bi implicirao zlokobnu negaciju čovjekova prava da bude drukčiji, da potpuno uživa u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti i da slobodno, u skladu sa svojim osobnim doživljajem svijeta, izabire svoje vrijednosti i svoj način života.

Demokracija, naime, počiva upravo na relativizmu, na raznolikom pristupu raznolikim pitanjima i na pravu da se na ta pitanja daju različiti odgovori. Zahtjev za dokidanjem relativizma utoliko je i zahtjev za dokidanjem pluralizma i nametanjem jednog jedinog gledišta o svim važnim i manje važnim pitanjima. U demokraciji je dozvoljeno, pa možda i poželjno, iznositi i tako bizarne zahtjeve što bi možda bilo samo neduhovito kada bespoštedna kritika relativizma – ako se dovede do svoje krajnje i logične konzekvence – ne bi bila otvoren poziv na ukidanje demokracije, vladavine koja bez relativizma niti može opstati niti bez njega ima smisla i svrhe.

Nesuzdržane napadaje na relativizam koji su se zbivali tijekom posjeta pontifeksa Ratzingera Zagrebu utoliko je nemoguće tumačiti drukčije nego kao napadaj na demokraciju i pluralizam. Ako se uzmu u obzir količina i kakvoća i medijske pozornosti i političkih simpatija koju je kritika relativizma uživala tijekom te posjete, ostaje nam samo da konstatiramo kako je u Hrvatskoj, prvi put nakon 1990. godine, javno i nedvosmisleno postavljen zahtjev za promjenom ustavnog i političkog poretka kojom bi se ova demokratska i višestranačka Republika preobrazila u apsolutističku tvorevinu čija vlast ne podliježe racionalnoj raščlambi, kritici i sumnji.

Nije isključeno da mnogi koji su se oduševljeno pridružili kritici relativizma nisu ni bili svjesni njezine nedemokratske naravi i možebitnih totalitarnih posljedica, vjerojatno zato što nisu bili svjesni ni toga da je ljubljenje nečije ruke – kao i svaki dodir usana i kože – čin koji u kombinaciji s klečanjem ima mnoge, koliko zanimljive toliko i zabavne, ali nesumnjivo erotične konotacije. No kako god bilo, u stabilnoj demokraciji dozvoljena je svaka ljudska sklonost, svaki stav, način života, vrijednosni sustav, politička doktrina, svaka vjeroispovijest i svaka manifestacija nečijeg osobnog identiteta pod uvjetom da se suzdržava od nasilja i zadiranja u tuđu slobodu, pa je tako dozvoljen i svaki erotski čin ako su na njega svjesno i slobodno pristale poslovno sposobne, mentalno prisebne i odrasle osobe.

Bio bi tako posjet pontifeksa Ratzingera i još jedna šarolikost u mnoštvu svekolikih šarolikosti i još jedan relativizam među relativizmima, da se u nazočnosti Pontifeksa, na zagrebačkom hipodromu, dana petog lipnja 2011, u okviru jednog religijskog rituala, nije dogodio skandalozni ispad bez presedana. Jedan religijski službenik i, kako se čini, osoba od Pontifeksova povjerenja, javno se založio za nasilno zadiranje u tuđu slobodu tako što je postavio pitanje revizije zakona koji jamči pravo na abortus.

Osporavanje zakonskog prava

Usudio se dovesti u pitanje pravo koje ženi i muškarcu pruža mogućnost da – kada sva druga sredstva zakažu ili su zbog bilo kog razloga propuštena – spriječe neželjenu posljedicu svog spolnog uživanja i tako uspostave suverenu vlast nad svojim životom, svojim vremenom, svakodnevicom i sudbinom. On nije neobavezno dosađivao publici svojim osobnim i privatnim sklonostima nego je osporio zakonsko pravo koje muškarcu i ženi jamči mogućnost da ne budu roditelji zato što svojom slobodnom voljom, svojom odlukom i svojim izborom to jednostavno ne žele, dakle pravo koje toj ženi i tom muškarcu otvara posljednju priliku da se upitaju jesu li doista toliko odgovorni, hrabri i plemeniti da su spremni postati roditelji jednog novog, nezaštićenog i neponovljivog ljudskog bića.

Nametati majčinstvo ženi koja logikom vlastita izbora ne želi biti majka, štoviše, stavljati taj izbor izvan zakona, bio bi čin nasilnog zadiranja u njezinu slobodu i njezin tjelesni integritet, i to na dvostruki način: žena i njezin partner bili bi prisiljeni na suzdržavanje od uživanja u spolnim odnosima ili bi bili osuđeni na roditeljstvo koje nisu htjeli, a djetetu bi bilo uskraćeno pravo i potreba da se rodi kao željeno i voljeno, da se rodi iz ljubavi, zbog ljubavi i u ljubavi. Drugim riječima, tim činom državnog terora neželjenoj djeci bilo bi uskraćeno pravo na mogućnost da ne budu rođena.

Kada se tom bestidnom nasrtaju na slobodu pridruži i uskrata prava na kontracepciju – a nije slučajno da se za to zalažu mnoge monoteističke religije – postaje jasno da iza svega stoji perverzna potreba da se žena i njezin partner kazne zbog užitka i to nečim tako sudbonosnim i tako neopozivim kao što su neželjeno roditeljstvo, a sve zato da bi trajali u dužnosti umjesto u pravima, u krivnji i patnji umjesto u nasladi, u licemjerju umjesto u strasti i u sudbini koja je potpuno drukčija od njihovih planova, želja, snova, nagona i odabira.

Tvrdnja da je pravo na abortus povreda prava na život perfidna je zamjena teza. Ono ne štiti čovjeka samo od neželjena dolaska na svijet i od sumnjivih i ilegalnih ginekoloških ordinacija. Ono je pravo na slobodnu i bezbrižnu uporabu vlastita tijela pa utoliko pravo na abortus i nije ništa drugo nego pravo na život.

U odnosu na doživotnu i nepopravljivu tragediju neželjenog roditeljstva, kolosalno je nebitno živi li čovjek u ovoj ili onoj, ovakvoj ili onakvoj državi, plaća li razuman ili kriminalno previsok porez i jesu li ministri više ili manje korumpirani. U kakvim god pravnim ili političkim prilikama živio, čovjek intenzivnije osjeća činjenicu da je roditelj zato što to nije htio, nego realizaciju ili uskratu svih drugih građanskih i političkih prava. Zato je obrana prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece posljednja crta obrane pojedinačne sudbine, ljudske slobode i dostojanstva.

Zato se meritum čitavog problema i ne sastoji u obrani ljudskog prava na spolnost i na slobodan izbor vlastite sudbine, već u čuđenju nad jednom drskošću koja se javno i pod krinkom – doslovno pod krinkom navodnog moralnog autoriteta, bez ikakva zazora i stida, zalaže za ozakonjenje svoje opsesivne i zapravo blasfemne mržnje prema spolnosti i slobodi.

Kao da nije bilo dovoljno to što su građanima glavnog grada čitavih četrdeset i osam sati bila uskraćena prava na šetnju, odlazak u kavanu, vožnju tramvajem i na komoditet, nego je dovedeno u pitanje i pravo muškarca i žene da ne budu ogorčeni roditelji nego bezbrižni ljubavnici koje savršeno ne zanima i ne treba zanimati što o seksu, braku, kontracepciji, preljubu, djevičanstvu i relativizmu misli ova ili ona monoteistička religija.

Za njih je jedina svetinja samo božanska snaga ljubavne naslade čiju ljepotu je još u dvanaestom stoljeću prepoznala redovnica Héloïse dok je svom ljubavniku, svećeniku Abélardu pisala svoja besmrtna ljubavna pisma: 'Daleko od toga da plačem zbog grijeha koje sam počinila, ja plačem zbog onih koje više ne mogu počiniti.'

Vuk Perišić
t-portal.hr

Pon, 14-10-2019, 16:40:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.