Nedostatak javne rasprave o bilo kojem važnijem pitanju

Kontroverzni program zdravstvenog odgoja koji je nedavno uveden u naše škole izazvao je u našoj javnosti vrlo velike prijepore, koji su u tjednima oko Božića kulminirali u pravu buru. Nisu ti prijepori, pa možda ni ova bura, sami za sebe ništa loše, i nije teško složiti se s hrvatskim predsjednikom Josipovićem, koji je u intervjuu pred Novu godinu rekao kako je zapravo jako dobro što se takva rasprava vodi i što se u nju uključio velik dio naše javnosti. Međutim, nimalo nisu dobre neke druge stvari koje su ovim povodom izbile na vidjelo.

Autor ovoga članka ne smatra se pozvanim da bi raspravljao o meritumu ove teme, niti za to postoje neki njegovi osobni motivi - ima, Bogu hvala, kako vidimo iz naših medija, y201142885219375mnogo daleko upućenijih ljudi koji se bave ovom problematikom. No učinilo nam se bitnim obratiti pažnju na neke "usputne", ali istovremeno vrlo indikativne pojave koje prate ova aktualna događanja (a koje su inače u našoj javnosti uglavnom posve marginalizirane), što nas je onda navelo i na neka šira razmatranja i analize.

Najprije bismo naznačili jednu zanimljivost koja se tiče i suštinskih pitanja. Bilo je u medijima dosta komentara na nastup dr. Aleksandra Štulhofera sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta u posljednjoj emisiji "Nedjeljom u dva" u protekloj godini, za koji treba reći kako je imao i svojih svjetlih trenutaka - čovjek je primjerice iznio razuman prijedlog da roditelji osnovaca sami biraju program zdravstvenog odgoja po kojemu će se obrazovati njihova djeca (o čemu njegov šef Jovanović zasad ne želi ni čuti). Ali, s druge strane treba upozoriti na detalj kojega u javnosti gotovo nitko nije zamijetio - da u razgovoru sa Stankovićem Štulhofer nije govorio o djeci nego o "klincima".

Vjerojatno mnogi smatraju da su značenja tih dvaju termina identična. Autora ovoga članka je, međutim, Štulhoferova terminologija podsjetilo na njegovog neumrlog duhovnog učitelja, koji je tokom njihovih susreta u više navrata ukazivao na bitnu razliku između "djece" i "klinaca", koja se izvodi na osnovi gradacije zrelosti odnosa između muškarca i žene kroz koji nastaje novi život ili, drugim riječima, iz temeljne opreke između ljubavi kao najsuptilnijeg čuvstva ljudske osobe i požude kao elementarnog životnog nagona (pri čemu se ovo razlikovanje, dakako, ne tiče djece "po sebi", nego na određeni način uvjetuje razvoj socijalnih interakcija tijekom djetetova odrastanja, kako odnosa roditelja, ali i šire zajednice prema djetetu, tako i odnosa djeteta prema svojim roditeljima i široj zajednici).

Promašena doktrina

IluzijaDobro je što je ministar Jovanović tako neoprezan u svojim izjavama (mogli bismo reći da je "brutalno iskren"); imamo barem nedvosmislenu potvrdu da se na djelu velika akcija modeliranja života našeg društva i naše "društvene svijesti", zasigurno u skladu sa zamislima centara moći koji upravljaju svjetskim zbivanjima, i da u toj igri političari jednostavno predstavljaju marionete čiji je zadatak osigurati da se sve to događa po "najboljim standardima suvremene demokracije", pri čemu se javnost nastoji uvjeriti da je iluzija o demokratskim procesima u društvu (organiziranom ovako kako već jest danas, tj. kao partitokratska diktatura) nešto realno.Znao je on pritom prispodobljavati te "klince" klinovima kojim je tijelo našega Spasitelja, Isusa Krista, bilo pribijeno na križ, no mi nećemo ulaziti u teološke detalje; u ovom ćemo tekstu ipak nastojati zadržati tzv. ozbiljnost. Inače, treba primjetiti da diskurs našega "sociologa i seksologa", koji uključuje klince, a ne djecu, uopće nije nešto slučajno/sporedno (premda čovjek toga možda i nije svjestan), nego da je integralni i bitni dio (promašene) doktrine tj. ideologije koju on zastupa.

Ono o čemu je u javnosti bilo mnogo više govora, nasilnost je i arogancija hrvatskog ministra obrazovanja Željka Jovanovića, koji je potkraj prošle godine nadmašio sam sebe izjavom kako ne želi gubiti vrijeme slušajući glas naroda. Pa živimo, zaboga, u demokraciji, tko je još vidio da bi u jednom demokratskom društvu vladajuću kliku Ministar-na-popravnom-Zeljko-Jovanovic-do-kraja-godine-mora-napraviti-novi-Zakon ca largeanimalo ono što misli narod nad kojim ona vlada. Dobro, možda se u konkretnom slučaju, ne radi o svih onih 86% koji su se na nedavnom popisu deklarirali kao katolici, no sigurno je da se radi o većem dijelu ove populacije, kojemu zasigurno treba dodati i najveći dio onih koji su se deklarirali kao pripadnici drugih vjerskih zajednica.

Uistinu, zamislite samo koje bi to čudo bilo kad bi naši (bilo liberalni, bilo konzervativni) demokrati počeli slušati glas naroda (Koji to "glas naroda"? Što je to uopće "narod"? Kakva je to demagogija?). Jer zna se čiji to glas moraju slušati nositelji hrvatske vlasti. A da se taj (drugi) glas uistinu i sluša, posvjedočila je nedavno njegova "transmisija", predstavnici kojekakvih "civilnih udruga", koji su se javno pohvalili zbog svoga sudjelovanja u pisanju raznih zakona i programa koje donose i provode naša ministarstva. Sjajno. Ljudi koji nas sve skupa već godinama maltretiraju i troše nezarađeni (naš) novac, sada nam dakle kroje i luđačku košulju. I još se tim svojim "projektom" hvališu po novinama.

No dobro je da to sada znamo, dobro je i to što je ministar Jovanović tako neoprezan u svojim izjavama (mogli bismo reći da je "brutalno iskren"); imamo barem nedvosmislenu potvrdu da se na djelu velika akcija modeliranja života našeg društva i naše "društvene svijesti", zasigurno u skladu sa zamislima centara moći koji upravljaju svjetskim zbivanjima, i da u toj igri političari jednostavno predstavljaju marionete čiji je zadatak osigurati da se sve to događa po "najboljim standardima suvremene demokracije", pri čemu se javnost nastoji uvjeriti da je iluzija o demokratskim procesima u društvu (organiziranom ovako kako već jest danas, tj. kao partitokratska diktatura) nešto realno. Uz ovo dakako ide i prava ofenziva medijske i svake druge indoktrinacije kojom se nastoje prikriti pravi ciljevi ovakvih aktivnosti.

Pripremni radovi na terenu

Treba naglasiti da sve ovo što se događa nije neočekivano. Prošlo je već nekoliko godina otkako su se, naime, u našim medijima počeli pojavljivati neobični tekstovi u kojima se ovakav slijed događaja na određeni način anticipirao i koji su, kako se sada vidi, lansirani u svrhu pripreme terena za ovo što imamo danas. Primjerice, pred oko godinu i pol dana, autor ovoga članka uočio je na internetu tekstove stanovitog Vuka Perišića, koji su predstavljali značajan odmak od uobičajenih medijskih aktivnosti na manipuliranju javnim mnijenjem, pa su zbog toga izazvali priličnu zabrinutost.

U svojim reakcijama (primj. u tekstu "Jesu li poželjno ideološko i seksualno opredjeljenje jednako unosni?" objavljenom na ovom istom portalu), ovaj se autor pozabavio i vuk perisicrazmatranjem pitanja s kojim ciljem taj čovjek piše to što piše, i sada je već posve jasno da je predloženi odgovor bio uglavnom ispravan. Dakako, nije Perišić bio jedini, ovdje se vjerojatno radilo o jednoj široj "novinarskoj skupini" koja je izvodila (i još uvijek izvodi) "pripremne radove na terenu". Ova je skupina doduše brzo raskrinkana u dijelu naših medija, no čini se da medijski odjek ove kontraakcije ipak nije bio usporediv odjeku članaka koji su izazvali našu reakciju.

Možda bi ovdje bilo dobro još jednom ponoviti i podcrtati (a što smo već puno puta naglašavali u ranijim tekstovima, no to naša javnost izgleda teško shvaća) da ova permanentna ofenziva medijske i druge indoktrinacije kojoj smo svakodnevno izloženi, a koja uključuje trovanje društva lažnim vrijednostima, njegovo zavođenje primamljivim ponudama iluzija, narkotiziranje tzv. spektaklima i skandalima, zasipavanje gomilama tekstualnog, slikovnog, audio-vizualnog smeća, nije nimalo slučajna, nego da se radi o nametnutom medijskom, odnosno psihološko-propagandnom ratu koji ima vrlo jasne ciljeve.

Sve je to zapravo dio jedne šire slike u koju se izvrsno uklapaju i program "zdravstvenog odgoja" i akcije kojekakvih udruga "civilnog društva" kojima se narušava ćudoredni poredak u ovoj zemlji, a sigurno i neki aktualni potezi naše vlade zbog kojih nam je sve gore i gore. A cilj svjetskih moćnika u čije se ime sve ovo skupa radi, očito je izgradnja "novog vrlog svijeta", koji već pomalo zaživljava u Europskoj Uniji, u kome će se, kako smo to već napisali u jednom prethodnom tekstu, sve biti pod kontrolom, gdje će sve biti izvjesno, standardizirano i propisano, kao što su standardizirane i propisane veličine i zakrivljenosti krastavaca koji se tamo proizvode.

Ludost onih koji upravljaju zbivanjima

Psihološki ratMožda bi ovdje bilo dobro još jednom ponoviti i podcrtati (a što smo već puno puta naglašavali u ranijim tekstovima, no to naša javnost izgleda teško shvaća) da ova permanentna ofenziva medijske i druge indoktrinacije kojoj smo svakodnevno izloženi, a koja uključuje trovanje društva lažnim vrijednostima, njegovo zavođenje primamljivim ponudama iluzija, narkotiziranje tzv. spektaklima i skandalima, zasipavanje gomilama tekstualnog, slikovnog, audio-vizualnog smeća, nije nimalo slučajna, nego da se radi o nametnutom medijskom, odnosno psihološko-propagandnom ratu koji ima vrlo jasne ciljeve.No tu se ne radi ni o kakvoj "zavjeri" shvaćenoj u "klasičnom" smislu te riječi, ne radi se baš posve ni o nečijim interesima, najprikladnije bi bilo reći da se jednostavno radi o ludosti onih koji upravljaju zbivanjima u europskoj i svjetskoj političkoj sceni, zbog čega se ovaj "sustav" našao na onoj tankoj granici koja dijeli "savršeni red" od "savršenog nereda", u šizofrenoj situaciji koja se na nesreću odražava i u umovima ljudi koji su u taj sustav uklopljeni.

U tom "ludilu sustava" ili "sustavnom ludilu" globalnih razmjera, sve postaje moguće, pa je tako moguće i ovo što se zbiva kod nas - da u vrhovima vlasti gotovo da i nema kompetentnih, sposobnih i poštenih ljudi, nego da se najvećim dijelom radi o neupućenim i nestručnim osobama koje su se cijeli život potezale po političkim sinekurama, pa prema tome i nemaju nekog pojma o stvarnom životu i realnim problemima društva. A nama bi u ovoj situaciji zapravo trebao jedan pučki tribun ranga Stjepana Radića koji bi radicuspio mobilizirati sve narodne slojeve u zajedničkom naporu usmjerenom na rješavanje bitnih problema ovoga društva.

Kao što znamo, Radić je odrastao i živio sa svojim narodom, borio se svim silama za njegov boljitak, suosjećao i patio skupa s njim (poznato je da je bezbroj puta bio hapšen i zatvaran), a na kraju je za njega bio spreman dati i vlastiti život. Kako je to jadno kad čovjek čuje da današnji dužnosnici nisu spremni za ovaj narod (u ime solidarnosti i socijalnog mira) dati ni petnaestak ili dvadesetak posto od svojih i tako vrlo visokih plaća.

No što možemo drugo i očekivati od onih koji su odrasli u krugovima "crvene buržoazije" i kojima je pripadnost toj izdvojenoj društvenoj kasti donosila mnoge pogodnosti i privilegije (kao što im danas pogodnosti i privilegije donosi pripadnost kasti (viših) stranačkih dužnosnika, odvojenoj od naroda jednako ili možda čak i više). Ali nešto što je prije bilo prednost, sada se pokazuje kao hendikep, s obzirom da je posve očito kako oni tu Hrvatsku kojom sada upravljaju, gotovo uopće ne poznaju.

Spomenimo samo primjer premjera Milanovića koji je, koliko možemo razabrati, uvjeren da je Hrvatska ono što se vidi s tornja zagrebačke katedrale i još misli da je politika umijeće da se od mogućega stvori nemoguće. Ovo prvo potvrdio je svojim istupima, a ovo drugo rezultatima rada svoje vlade.

Jasno je da se takvi vladari u vršenju svoje vlasti nad narodom mogu pouzdavati jedino u instrumente represije i da su jednostavno natjerani da se koriste prijetnjama, ucjenama, pa i otvorenim nasiljem, verbalnim i tvarnim, čega se, koliko vidimo, nimalo ne libe. Zato su našoj vladi uostalom i potrebni tako nasilni ministri poput Jovanovića ili Linića. Primjer toga nasilja (zasad verbalnog), osim spominjanog slučaja sa "zdravstvenim odgojem", predstavlja i aktualna "fiskalizacija" u prometu gotovinom tj. postupak putem kojega se svaka gotovinska transakcija automatski bilježi u informacijskom sustavu porezne uprave, a koji se po zakonu mora provoditi od Nove godine (što se može shvatiti i dijelom ranije spomenutog "programa opće kontrole", premda s druge strane može imati i znatnih prednosti).

Cinkarenje i smisao države

Nižepotpisani autor neugodno je bio iznenađen tonom kojim se u javnosti govorilo o ovoj temi, posebice prijetnjama ministra Linića i državnih dužnosnika, visinama kazni, pozivima da građani cinkare one "sumnjive" (pri čemu su se obećavale i nagrade). Netko tko je imao priliku pratiti naše medije tijekom ovog božićno-novogodišnjeg vremena mogao je steći dojam da je svaki građanin ove zemlje "obveznik fiskalizacije" kojega valja oglobiti, orobiti, osuditi, zatvoriti itd. bilo zato što zbilja vara ministra Linića, bilo zato što o nečemu takvom samo sanjari.

Uistinu nešto nečuveno, tako se što na ovim prostorima nije čulo valjda još od '45-te godine. Umjesto da su se objavljivale jasne upute i savjeti koji se odnose na nabavu i 0797007.48implementaciju potrebnog hardvera, softvera, te spajanje na internet, umjesto da se ljudima ("obveznicima") izašlo u susret na ovaj ili onaj način (o tim načinima vidi nešto niže), u eter su bile puštane prijetnje (spominjale su se recimo kazne od pola milijuna kuna). Da ne govorimo o drugim prijetnjama i upozorenjima koje ova naša vlada neprekidno upućuje svojim građanima - prijetnjama novim porezima, rušenjem kuća i gospodarskih objekata, nižim plaćama, smanjivanjem socijalnih prava, otpuštanjima radnika i državnih službenika itd, itd.

Takvo ponašanje naših vlastodržaca pruža lijep poticaj za razmišljanje o smislu i funkciji države i njezinih institucija - primjerice za pitanje je li njihova funkcija da teroriziraju i pljačkaju svoje stanovništvo ili da organiziraju društvo i usmjeravaju društvene tijekove na što prikladniji način, te da tako svim svojim građanima (ili barem većini) osiguraju materijalnu i svaku drugu sigurnost i omoguće normalan život.

Zar su ti naši vladini dužnosnici uistinu toliko bedasti, pa ne vide kako te njihove prijetnje i arogancija fatalno utječu na život društva, da stvaraju atmosferu nesigurnosti, straha, međusobnih optužbi i cinkarenja (da bi se došlo do neke toliko potrebne kune), a gotovo i linča, zbog čega se naše društvo gura u stanje kaosa (u kojem bi ove eksplozije koje se događaju zadnjih dana u Zagrebu mogle postati nešto uobičajeno). Inače, da poznaju povijest, svi bi oni znali da su do najvećeg društvenog kaosa doveli upravo pokušaji stvaranja najvećeg reda u organizaciji društva i to bi povijesno iskustvo uzimali za obiljno. No o tome pojma nemaju ni njihovi mentori iz Bruxellesa.

Vladavina bez političkog osjećaja - strahovlada

PrijetnjeZar su ti naši vladini dužnosnici uistinu toliko bedasti, pa ne vide kako te njihove prijetnje i arogancija fatalno utječu na život društva, da stvaraju atmosferu nesigurnosti, straha, međusobnih optužbi i cinkarenja (da bi se došlo do neke toliko potrebne kune), a gotovo i linča, zbog čega se naše društvo gura u stanje kaosa (u kojem bi ove eksplozije koje se događaju zadnjih dana u Zagrebu mogle postati nešto uobičajeno). Inače, da poznaju povijest, svi bi oni znali da su do najvećeg društvenog kaosa doveli upravo pokušaji stvaranja najvećeg reda u organizaciji društva i to bi povijesno iskustvo uzimali za obiljno. No o tome pojma nemaju ni njihovi mentori iz Bruxellesa.Možda se sve ovo što smo proteklih dana čuli i vidjeli može shvatiti i kao poruka da su naši nasilni ministri spremni gaziti i preko leševa. Ako je tako, onda je ključno pitanje hoće li dokučiti da se ne može raditi protiv volje i interesa najvećeg dijela stanovništva ove zemlje na vrijeme ili prekasno. Ako se desi ovo drugo, onda smo svi skupa nagrabusili. I mi, ali i oni.

Eh, kad bi u njima bilo i trunčice onog političkog osjećaja, osjećaja za narod, za čovjeka, za pravdu i istinu kakvoga je imao Stjepan Radić ili koji drugi od velikana hrvatske politike (kakvih danas među njima nema zato što su ih takvi kao oni davno "pokopali"). A niti jedan se posao ne može obavljati kako treba ako za njega nemaš osjećaja.

Vladavina bez političkog osjećaja nužno se, kao što smo već rekli, pretvara u vladavinu straha, straho-vladu i upravo takav način vladanja, i više od raznih "objektivnih okolnosti", gospodarskih problema i učinaka svjetske gospodarske krize, uvjetuje ovakvo stanje u kakvom se nalazi Hrvatska danas, stanje sveopće depresije, očaja i beznađa, stanje na ivici kaosa u kojemu više nitko ne zna što i kako. A svima je jasno da strahovlade u uvjetima koji postoje u suvremenom svijetu jednostavno ne mogu slika porezifunkcionirati, da se pokazuju totalno neproduktivnim i krajnje opasnim - pa ih kao takve treba ukloniti u što kraćem roku.

Uostalom, zapitajmo se - Kako može uspješno funkcionirati gospodarstvo u kojemu se poduzetnici tretiraju kao (potencijalni) kriminalci koji samo vrebaju priliku da ministru financija uskrate porez? Dok, s druge strane, pravi kriminalci mirno šeću ulicama i uživaju u plodovima svoje pljačke, dok se ne poduzima ništa na utjerivanju milijuna kuna nenaplaćenog poreza od sasvim određenih dužnika ili dok se recimo dugovi države prema našim gospodarskim subjektima uporno prešućuju. O korupciji u političkim strukturama, koja se sada kao raščišćava, jer su (kao) uhapsili i osudili jednog bivšeg premijera, da se i ne priča.

Naši bi se straho-vladari (ako već žele ostati na vlasti) trebali već jednom prekinuti s prijetnjama i ucjenjivanjem poštenih i marljivih ljudi i napokon im omogućiti da u miru rade i zarađuju svoj kruh, bez kojekakvih umjetno stvorenih potresa, stalnih promjena u regulativi i dodatnih izdataka na nešto što nije potrebno ili se može dobiti praktički besplatno. Također bi već jednom trebali shvatiti da se razvoj gospodarstva ne može pokrenuti državnim dekretom i da bajke o velikim investicijama tj. državnim ili stranim ulaganjima kao generatorima rasta i prosperiteta, mogu pokazati vrlo opasnima.

I dakako, iz svojih bi redova pod hitno trebali izbaciti (barem) one koji su prekardašli sa svojom bahatošću i arogancijom, kao i one čija je nestručnost i nesposobnost postala iritantna. U suprotnom će izgubiti i one preostatke svoje legitimaciju u očima građana ove zemlje i postati predmet sveopćeg prezira i poruge.

O tome što bi se konkretno moglo učiniti da gospodarska i uopće društvena klima u našoj zemlji počne popravljati, već smo pisali u našim ranijim tekstovima. Ovdje ćemo dodati još nekoliko stvari, koje su uglavnom vezane uz teme o kojima je dosad bilo riječi.

Bez javnih rasprava

Najprije bismo rekli nešto u vezi javnih rasprava o otvorenim pitanjima koje se vode na našoj sceni. Nejasno je zašto se recimo u središnjem Dnevniku HTV-a informacije koje se odnose na takve rasprave, kao i na rasprave u Saboru, koje se tiču raznih zakona i odluka koji ulaze u neku od "procedura" objavljuju gotovo "na kapaljku", nego je glavna tema Dnevnika (kao što smo to mogli vidjeti prethodnih dana) skijanje ili nešto slično. Situacija glede tih pitanja u drugim je medijima još i (puno) gora.

Praktički nigdje ni slova o tome da je otvorena javna rasprava o nekom prijedlogu zakona, nigdje ni riječi o tome gdje se ona vodila, koji su bili njezini zaključci, koji su bile primjedbe, prijedlozi, pitanja. Ni riječi o terminima takvih rasprava, njihovim sudionicima, voditeljima, ljudima koji sudjeluju u njihovoj pripremi. Na osnovi svega toga stiče se dojam da se kompletni politički život naše zemlje odvija negdje "ispod žita" i da se zapravo namjerno skriva od očiju javnosti (imajući u vidu kako naša Vlada uporno izbjegava javnu raspravu o "zdravstvenom odgoju" u našim školama ispada da je tome zaista tako). Uistinu, zašto informativni program HTV-a već jednom ne započne na primjeren način informirati građane ove zemlje?

Dobro, uveli su "Temu dana", ima još nekih dobrih emisija, no to su još uvijek samo iznimke koje ne mogu popraviti opći dojam. A opći je zaključak da HTV nikako ne bi smjela biti samo jedna u nizu medijskih kuća koje djeluju na našoj medijskoj sceni (što je upravo slučaj), već da bi se morala izdvajati svojom ozbiljnošću, profesionalnošću, te služenjem potrebama društva, prvenstveno potrebi njegove istinske demokratizacije.

Ono što bi u vezi upravo spomenute demokratizacije još trebalo istaknuti jest da je našem društvu prijeko potreban jedan tiskani i/ili internetski medij koji bi preuzeo ulogu javne tribine preko koje bi vladini dužnosnici, predstavnici javnih institucija, istaknuti gospodarstvenici, javne ličnosti, ali i svi zainteresirani građani, u javnost mogli iznositi svoje ideje, planove, prijedloge, projekte, programe bitne za funkcioniranje i razvoj našeg društva, odnosno obrazlagati ih i braniti u javnim polemikama (medij bi trebao biti potpuno otvoren za svaku konstruktivnu kritiku ili sugestiju).

Ovu je ideju autor ovoga teksta već iznio povodom rasprava o sudbini Vjesnika, s obzirom da mu se činilo da bi upravo ovaj list ili njegov "web" mogli na najbolji način poslužiti ovoj svrsi. Vjesnik je nažalost ug(a/u)šen, no potreba za ovakvim medijem je ostala. Inače, ovdje treba napomenuti kako su se televizijske rasprave o pitanjima od društvenog interesa (koje se često mogu vidjeti na našim televizijama) uglavnom pokazale neprimjerenima svojoj svrsi - a ona bi trebala biti iznalaženje pravih rješenja za društvene probleme ili barem podrobno informiranje javnosti - pošto se, kako je to već bezbroj puta bio slučaj, uglavnom svode na besplodno mlaćenje prazne slame.

Rasprave i polemike u pisanoj formi (koje mogu biti daleko temeljitije i studioznije pripremane i vođene) vrlo bi vjerojatno u većini slučajeva polučivale daleko bolje rezultate od onih televizijskih.

Slobodan softver

Softverašto je, uostalom, Hrvatska na repu događanja vezanih uz slobodni softver, koji u svijetu, odnosno u EU, već pomalo preuzima glavnu riječ (posebice u poslovanju javnih institucija)? Zašto se na koncu naša djeca i klinci ne obrazuju tako da mogu pomoći svojim bližnjima u implementaciji slobodnog softvera za razne potrebe, čime bi se mogli eliminirati značajni troškovi i naših (malih) poduzetnika i svih ostalih građana?U vezi sa sljedećim prijedlogom koji bismo ovdje htjeli iznijeti, vratit ćemo se na temu "fiskalizacije" u novčanom poslovanju. U medijima je, uz ostalo, ona prikazana i kao lijepa prilika da informatičari odnosno informatičke tvrtke zarade značajan novac. No s druge strane "fiskalni obveznici" su se žalili na cijene "fiskalnih blagajni" što ih moraju nabaviti (hardvera i softvera), a koje se, koliko smo mogli čuti, kreću čak do desetak hiljada kuna. Cijene softvera predstavljaju značajan dio toga iznosa (dvije ili više tisuća).

I sad se postavlja pitanje - zašto Vlada ili neka njena institucija (FINA) nije osigurala slobodni softver za ovu namjenu koji bi svatko tko ga treba mogao skinuti s nekog od njihovih web siteova? Ili recimo zašto takav softver nije uračunan u cijenu od četiristotinjak kuna koliko "obveznici" moraju platiti za dobivanje (fiskalnog) certifikata tj. ključa 1197za kriptiranje informacija koje se šalju internetom? Možda zato što nitko u ovoj zemlji ne zna što je to uopće "slobodni softver"?

Pa zašto se onda već jednom ne pokrene akcija na njegovom propagiranju, u kojoj bi slobodni softver za fiskalne blagajne mogao odigrati vrlo efektnu ulogu? Zašto je, uostalom, Hrvatska na repu događanja vezanih uz slobodni softver, koji u svijetu, odnosno u EU, već pomalo preuzima glavnu riječ (posebice u poslovanju javnih institucija)? Zašto se na koncu naša djeca i klinci ne obrazuju tako da mogu pomoći svojim bližnjima u implementaciji slobodnog softvera za razne potrebe, čime bi se mogli eliminirati značajni troškovi i naših (malih) poduzetnika i svih ostalih građana?

Sjećamo se verbalnih inicijativa u ovom smjeru od prije par godina koje su poduzimali članovi tada najjače oporbene, a danas najjače vladajuće stranke, kritizirajući pritom prethodnu vladu zbog apsolutne dominacije "vlasničkog softvera" u našim javnim institucijama. Jednu od njih, koja se ticala korištenja slobodnog softvera u našem obrazovnom sustavu, podržao je i autor ovoga članka svojim tekstom u Vjesniku od prije dvije godine.

Zašto danas takvih inicijativa više nema (čak ni verbalnih, a kamoli "konkretnih")? Kako se danas poštuju "Odrednice razvitka i uporabe računalnih programa s otvorenim kodom u tijelima državne uprave"? Jesu li sve te inicijative tada oporbenih liberalnih socijalista bile čisto politikanstvo kojemu je, eto, nasjela pokoja budala koja još uvijek vjeruje da u politici ima nekih načela?

Bajke o štednji

I onda nam naši vladini dužnosnici pričaju o "štednji". Pa zašto i na ovom konkretnom primjeru ne pokažu da uistinu štede ili barem žele štedjeti? Dokle će ići na ruku igračima koji se na račun društva izvlače enormne profite? Sve dok to bude tako, njihove će priče o štednji biti samo jedna sramotna i bezobrazna demagogija.

I hoće li ikada našim straho-vladarima pasti na pamet da pokažu neku malu gestu dobre volje ili milosrđa prema svom tako šutljivom i trpeljivom puku? Nižepotpisani je autor fiskalnepred nekoliko godina u zaključku jednoga svoga teksta napisao - "Sigurno je da jedna ovakva akcija za državu ne bi predstavljala neki velik trošak, a koristi bi bile, kako smo rekli, višestruke. I tom bi se gestom, što je možda i najvažnije, nesumnjivo vratio barem dio povjerenja u državne institucije, koje je kod svih savjesnih poduzetnika (i velikih i malih) u značajnoj mjeri narušeno, s obzirom da je dosadašnje ponašanje prema njima od strane tih institucija u najvažnijim pitanjima uglavnom bilo "maćehinsko"."

Naslov toga teksta bio je "Slobodni poslovni softver kao pomoć (malim) hrvatskim poduzetnicima" i on se odnosio na potrebu da državne institucije osiguraju slobodan softver pomoću kojega bi mali poduzetnici, obrtnici i obiteljska poljoprivredna gospodarstva vodili svoje poslovne knjige. Nažalost, odjek toga članka (objavljenog u "Hrvatskom fokusu") bio je nikakav, kao što je nikakav bio i odjek akcije na izradi i promociji ove vrste softvera koju je poduzelo "Udruženje za razvoj slobodnog softvera 'Little Lion'", danas "Udruga za slobodne informacije SINBAD" (vidi http://sinbad.bplaced.net). Ovaj je akcija doduše postigla određene rezultate, veći dio potrebnog softvera bio je izrađen, no on nažalost, zbog zanemarivog interesa, nije mogao biti podrobno testiran, pa se Udruženje koncentriralo na neke druge projekte.

Dostupnost interneta

InternetS obzirom na nabrojane okolnosti, možemo postaviti pitanje - Kako se hrvatska država tj. vlada usudila upuštati u projekt "fiskalizacije" (pa onda još i prijetiti njezinim "obveznicima"), unatoč tome što internetske veze u dijelovima zemlje nisu pouzdane, unatoč tome što su preskupe, i unatoč tome što, na koncu, cijeli taj "sustav", nije pod njezinom vlastitom kontrolom, nego pod kontrolom jedne, u principu, strane kompanije?Još jedan problem na koji bismo ovdje htjeli ukazati, vezan uz temu "fiskalizacije", premda je daleko "širi", jest problem dostupnosti interneta u našoj zemlji. Istina, mučno nam je više ponavljati te priče o "internetu u Hrvata" (o čemu smo napisali nekoliko članaka koji su objavljivani po raznim internetskim publikacijama), no ipak ćemo ukratko podsjetiti na neke činjenice.

Kao prvo, većinski udio hrvatske telekomunikacijske kompanije (HT) prodan je 2001. Deutsche Telekomu (1999. prodan im je 35%-tni udio), pod vrlo mutnim okolnostima (ugovor o prodaji nikad nije objavljen), vlasništvo nad mrežnom infrastrukturom kojom je raspolagala hrvatska telekomunikacijska kompanija prije prodaje, a koju današnji BTKinternethzmzartk1megabitedmeyecekT-Com koristi i "iznajmljuje" drugim operaterima nikada nije jasno utvrđeno, T-Com naplaćuje od svojih korisnika nezakonite paušale, a cijene usluga su astronomske (apsurdno je da su računi za telekomunikacijske usluge u dosta slučajeva veći od onih za struju ili plin), T-Com sustavno zanemaruje dalji razvoj mrežne infrastrukture, zbog čega se, recimo, po slavonskim selima internetske veze ostvaruje preko antena postavljenih na crkvene tornjeve...

S obzirom na nabrojane okolnosti, možemo postaviti pitanje - Kako se hrvatska država tj. vlada usudila upuštati u projekt "fiskalizacije" (pa onda još i prijetiti njezinim "obveznicima"), unatoč tome što internetske veze u dijelovima zemlje nisu pouzdane, unatoč tome što su preskupe, i unatoč tome što, na koncu, cijeli taj "sustav", nije pod njezinom vlastitom kontrolom, nego pod kontrolom jedne, u principu, strane kompanije? Nije li to malo nezgodno da nam država na takav način ovisi o jednoj moćnoj korporaciji, zbog čega postoji mogućnost da bude izložena ucjenama, prijetnjama i sl.

No, ne bi li ovo mogao biti pravi povod i pravi trenutak da naša država napokon preuzme spomenutu mrežnu infrastrukturu (čiju su izgradnju financirali građani ove zemlje, pa bi se trebala smatrati javnim vlasništvom), odnosno aktivira infrastrukturu koju posjeduju državna poduzeća (HEP, HŽ i sl, o tome je bilo govora ovih dana), prepusti održavanje naših internetskih resursa nekoj državnoj tj. akademskoj instituciji (recimo CARNetu koji bi taj posao mogao raditi bez problema) i jednostavno svim građanima ove zemlje osigura "internet" po deset puta manjoj tj. realnoj cijeni (kakve su cijene "interneta" u drugim zemljama svijeta), a možda i besplatno.

Ograničen je pristup znanju

Uostalom, ne radi se ovdje, kao što smo rekli, samo o "fiskalizaciji", radi se o osiguravanju pretpostavki za normalni gospodarski, kulturni i općedruštveni razvoj hrvatskog društva. Tek uz jednu ovakvu pretpostavku, a to je pretpostavka sveopće dostupnosti svih potrebnih informacija i znanja (što se danas (uglavnom) ostvaruje putem interneta), imalo bi smisla govoriti o Hrvatskoj kao (budućoj) "zemlji znanja"; danas taj izraz predstavlja samo jednu besmislenu i bljutavu floskulu.

A kad smo već kod problema dostupnosti znanja u našoj zemlji, zgodno bi bilo spomenuti još neka iskustva vezana uz aktivnosti ranije spomenutih udruga u čijem je osnivanju i radu sudjelovao tj. sudjeluje i ovaj autor. Pred oko godinu dana "Udruga SINBAD" pokrenula projekt izrade slobodnog softvera pomoću kojega bi se automatski mogli izrađivati indeksi tj. kazala (pojmova, imena i sl.) za knjige. Tijekom izrade ovog softvera (čija se "beta" verzija može skinuti na gore navedenom web siteu, a odatle se može pristupati i odgovarajućoj web aplikaciji), pokazalo se da bi funkcionalnost programa bila daleko veća kad bi u svom radu koristio rječnik hrvatskog jezika koji obuhvaća sve gramatičke oblike riječi koji se u našem jeziku koriste.

No njegov/ovaj autor je brzo shvatio da do takvog rječnika uopće nije lako doći, jer su naši jezični resursi (recimo oni kojima raspolažu lingvisti sa zagrebačkog Filozofskog knjigefakulteta) nedostupni - pogotovo za korištenje u nekom od "slobodnih projekata" (ipak, pokazalo se postoje jezični entuzijasti spremni da svoje rezultate podijele s drugima, pa se nadamo sretnom rješenju našeg problema).

U vezi s ovim našim iskustvima, mogli bismo postaviti (još) neka pitanja. Recimo pitanje - Zašto (morfološki) rječnik hrvatskog jezika nije slobodan i svima dostupan? Ili - Tko je privatizirao hrvatski jezik? Ili da pitanje postavimo nešto šire - Tko je privatizirao hrvatsko znanje? Tko našim mladima ograničava mogućnosti obrazovanja? I kako bi sad Hrvatska mogla postati "zemlja znanja", kad se pristup građana znanjima kojima raspolažu hrvatske institucija ograničava na sve moguće načine (koji su to sve načini, znamo jako dobro)?

Najšira "otvorenost" obrazovnih institucija, odnosno znanja kojima one i cijelo ovo društvo raspolažu, zasigurno je još jedna pretpostavka koju treba osigurati kako bi Hrvatska uistinu mogla postati "zemlja znanja" ili barem zemlja u kojoj znanje ima nekog smisla. No u našem društvu danas očito nema volje da se tako što realizira. I upravo zato naša zemlja postaje (ili je već postala) ne "zemlja znanja", nego "zemlja znanstvenih šarlatana", koji svoje prijevare uspješno proturaju u javnost kao znanstvena dostignuća tj. neprijeporne činjenice i na takav način nastoje modelirati živote drugih ljudi.

Gdje su uostalom oni naši "pravi" znanstvenici, ljudi "s pozivom", iza kojih stoje stvarni rezultati? Nitko pojma nema. Da je ovo istina, lijepo svjedoče i medijska događanja vezana uz izbor novih članova naše Akademije koji je održan u svibnju prošle godine. U medijima se na sav glas spominjalo ime čovjeka koji u Akademiju nije bio primljen. A tko jest? Ovaj autor tek je naknadno saznao da su primljeni i neki PMF-ovci koje poznaje. Dakle, nama (našoj javnosti) daleko su važniji oni koji nisu primljeni u Akademiju, nego oni koji jesu. Sve dok to tako bude, Hrvatska se sasvim sigurno neće početi izvlačiti iz ovog jada i bijede, iz duhovnog blata u koje je zaglibila vrlo duboko.

Potrebno je obraćenje

ObraćenjeSigurno je da mi, obični ljudi, nismo ništa bolji od "njih", te da je i nama i njima, dakle cijelom ovom društvu potrebno obraćenje, ili bolje rečeno metanoja, potpuni preokret prema dobru kojom bismo se, svi skupa, oslobodili tereta grijeha i postali sposobni za istinski ljudski život. Ovo se možda čini kao nemoguća misija, očistiti tolike njive zarasle u korov i šikaru koje ništa ne rode (a radnika je malo), no ništa nam drugo ne preostaje. Ako ne očistimo svoje njive, umrijet ćemo od gladiInače, na ovo naše nazadovanje i dekadenciju, autora ovoga teksta je podsjetila jedna knjiga koju je imao prilike listati tokom nedavnih blagdana, kao i neki razgovori koji su se u užem okruženju vodili njezinim povodom. Radi se nedavno izdanoj monografiji "Đure Đakovića", opsežnoj knjizi velikog formata od gotovo 700 stranica, kojom je obilježena 90. godišnjica osnutka ovog nekad velikog industrijskog kompleksa. Možemo reći da su ovi razgovori bili prilično emotivni, što ne začuđuje, s obzirom da je većina ljudi koji su živjeli u Slavonskom Brodu tokom proteklog stoljeća na ovaj ili onaj način bila vezana za "Đuru", pa se on može smatrati značajnim djelom njihovih života.

Potpisnik ovih redaka je recimo bio "Đurin" stipendist, u "Đurinom" Institutu je posjećivao dvojicu fizičara koji su na neki način usmjerili njegov profesionalni razvoj, tamo je obavljao nekakvu praksu i sl. No život mu je i presudno određen jednim davnim događajem koji se tamo zbio, kad je jedna mlada službenica koja je radila na obračunu plaća, zagledala u jednog isto tako mladog tokara, dolje u radioni "Šinskih vozila", pa onda smislila priču kako s obračunom njegove plaće nešto nije u redu. Tokar, kako se navodi, ništa nije shvaćao, pa je službenica na koncu morala priznati da štos nije u obračunskoj grešci, nego u nečemu drugom.

Kakve li štete što tada nije bilo "zdravstvenog odgoja" i ovako revnih ministara obrazovanja kakav je ovaj današnji. Da ih je bilo, ovo dvoje mladih "Đurinaca" sigurno bi znalo W126da se to tako ne radi i da ničega drugoga zapravo nema. I to je najveća tragedija ovoga društva, što dopuštamo da nas uvjeravaju kako ničega drugoga nema. Da nema ljubavi, istine, pravde, poštenja, solidarnosti, smjernosti, hrabrosti, viteštva, časti; da nema vrijednosti za koje treba živjeti, pa ako treba i umrijeti.

A uvjeravaju nas zato jer ne žele da takvih vrijednosti na ovome svijetu bude, jer ne žele da te vrijednosti živimo i svjedočimo svojim životom ili, drugim riječima, jer ne žele da budemo ljudi i da naša djeca jednom budu ljudi (jer se ljudima ne može vladati), nego hoće da svi skupa budemo klinci, pa da onda dopuštamo da rade to što rade, ne bi li se ova ljudska tragikomedija mirno mogla nastaviti sve do u lošu beskonačnost.

Dakako, ovo što smo upravo rekli ne odnosi se na one koje smo spominjali ranije u ovom tekstu, oni možda ne bi ni razumjeli ovu našu priču, radi se o daleko opakijim igračima. A svi ovi živopisni likovi s naše političke scene koji ne žele služiti, nego žele vladati, samo su (njihovi) klinci, klinovi kojima je tijelo našega Spasitelja, Isusa Krista, pribijeno na križ.

Tih se klinaca, istina, treba osloboditi, no problem nije samo u njima, još je veći problem u nama samima. Jer sigurno je da mi, obični ljudi, nismo ništa bolji od "njih", te da je i nama i njima, dakle cijelom ovom društvu potrebno obraćenje, ili bolje rečeno metanoja, potpuni preokret prema dobru kojom bismo se, svi skupa, oslobodili tereta grijeha i postali sposobni za istinski ljudski život. Ovo se možda čini kao nemoguća misija, očistiti tolike njive zarasle u korov i šikaru koje ništa ne rode (a radnika je malo), no ništa nam drugo ne preostaje. Ako ne očistimo svoje njive, umrijet ćemo od gladi. A lakše se i više umire od gladi za ljubavlju, pravednošću, istinom, solidarnošću, čašću i svim drugim iskonskim ljudskim vrijednostima, nego od bilo čega drugoga.

(Tijekom pisanja ovoga teksta u medijima je objavljena vijest o samoubojstvu poznatog mladog softverskog stručnjaka i aktivista pokreta za slobodne informacije Aarona Swartza. Okolnosti njegove smrti dokazuju da sve ovo što smo rekli o "centrima svjetske moći" i "novom vrlom svijetu" nije nikakvo pretjerivanje ("teorija zavjere") nego je gruba realnost koja se medijskim manipulacijama nastoji sakriti od očiju javnosti.)

Zdenko Kremer

Pet, 18-10-2019, 16:52:37

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.