Korupcija i kako je (s)priječiti

Hoće li ezgorcizam koji je poduzelo naše Državno odvjetništvo uspjeti? Hoće li zaista istjerati vraga iz hrvatskoga državnog tijela? Usprkos entuzijazmu koji se može osjetiti danas, nakon presude bivšem premijeru, perspektiva ovog pothvata vrlo je neizvjesna. Jer nije vrag jedan, ima ih tamo cijela legija. A kao što znamo, čak i ako ih se istjera, oni se lako mogu vratiti natrag i onda im bude još bolje, u čistoj i urednoj kući.

"Slučaj Sanader", međutim, možemo promatrati i iz nešto drugačijeg ugla, s obzirom da priče koje su se ovim povodom čule u javnosti, predstavljaju izvrsnu ilustraciju "lika i djela" najvećeg dijela hrvatske političke kaste, koja živi neki svoj život, odvojen realnosti odnosno od naroda, njegove svakodnevice, njegovih običaja, njegovih osjećaja, njegovog duha, njegovih interesa i stremljenja, njegovih vrijednosti i svetinja, na koncu odvojen i od onog Apsoluta prema kojemu bi trebao biti usmjeren svaki ljudski život.

Uistinu, nisu li pripadnici ove kaste u najvećoj mjeri (a mnogi su od njih to sasvim eksplicitno pokazali, i ranije i ovih dana) upravo mali "sanaderćići", oholi, bahati, licemjerni, pohlepni, beskrupulozni i bezosjećajni, a istovremeno nesposobni, neodgovorni, neupućeni i uglavnom "kratke pameti", ljudi koji se ulaguju višima od sebe, a one niže gaze, ljudi puni prezira prema toj budalastoj rulji kojom upravljaju i koju vode u neizvjesnu budućnost, ukratko, ljudi s viškom ambicija i manjkom pretpostavki da se one ostvare.

Nema sumnje da je "slučaj Sanader" samo jedan u nizu primjera koji pokazuje kako smisao politike (barem ove koja se vodi u našoj zemlji) uglavnom nije rješavanje društvenih problema nego lagodan život političara (S. Basara). Također nema sumnje da ovakav, partitokratski sustav, koji je uspostavljen u Hrvatskoj, a to nije neka naša specifičnost, već praksa koja prevladava u današnjoj svjetskoj politici, jednostavno ne može riješiti niti jedan bitan društveni problem, već da samo (zbog same svoje prirode) pogoduje raznim "Sanaderima" i "sanaderčićima", kao i njima pridruženim "elitama", omogućavajući im da nastave devastirati ljudsku civilizaciju i planet na kojem živimo, a sve na račun nekih svojih sitnih osobnih interesa. To zorno pokazuju bezbrojni primjeri, i oni "svjetski" i oni "domaći", to uostalom pokazuju i mnogi potezi aktualne hrvatske Vlade - sjetimo se samo njihovog odnosa prema vlastitim ljudima koji su ipak pokušali nešto "pokrenuti", kao što su Mirela Holy i Vladimir Ferdelji, a u ovom je smislu vrlo indikativna i "afera" iz vremena parlamentarnih izbora 2007. kad je tijekom SDP-ove kampanje sa scene iznenada nestao nesuđeni predsjednik/podpredsjednik njihove nesuđene vlade, naš istaknuti ekonomski stručnjak prof. dr. Ljubo Jurčić.

Zašto se ne krene od vrha?

Uostalom, kakva je uopće to ministarska ekipa čije članove, kako reče dr. Nikica Gabrić, u svojoj firmi ne bi zaposlio niti jedan ozbiljan poduzetnik? Ili kakav je to recimo ministar čijim radom nisu bili zadovoljni ni mještani općine čiji je načelnik bio prije svoga postavljanja na ministarsko mjesto? Bilo bi vrlo zanimljivo podrobnije istražiti zašto ta ekipa ne želi rješavati naše probleme. Uzmimo primjerice ovaj cirkus u vezi tzv. "afere Hipokrat", tj. korupcije oko propisivanja lijekova. Svima je jasno da pravi problem nije u korupciji samoj, nego u sustavu koji ne samo da joj pogoduje, nego ju čak i uvjetuje. O tome su govorili i pisali mnogi, a predložena su i konkretna rješenja putem kojih se takva korupcija može suzbiti (inače treba reći kako je sustav o kojemu je govorio jedan istaknuti liječnik, s vlastitom proizvodnjom "generičkih lijekova", puno normalniji i prirodniji od ovoga kakav je danas).

Zašto se to pitanje ne razmatra u našem Saboru? Zašto se na odgovornost, osim liječnika i djelatnika ludbreškog "Farmala" ne pozove i one koji su takav sustav uspostavili, odnosno one koji su u Saboru glasali za zakone koji su sve to omogućili? Sličan korupcijski cirkus uzrokovan "sistemskim rješenjima" događa se recimo i s prodajom školskih udžbenika. Zašto se onda zbog mita ne uhite svi oni prodajni agenti i nastavnici, tj. profesori koji su sa na ovaj način "okoristili" na račun roditelja? Zašto zbog mita, korupcije i nepotizma ne uhitipola Hrvatske?

Uistinu, zašto se problemi ove vrste ne rješavaju i zašto se pritom ne krene "od vrha"? Nisu ljudi ni slijepi ni glupi, pa da ne bi vidjeli kako se ovakva "sistemska rješenja" usvajaju prvenstveno zato da bi netko mogao staviti golemi novac u svoj džep. A ako je problem u tome što netko od "moćnika" blokira pokretanje tih pitanja, onda bi naš premijer trebao jednostavno javno priznati da su mu ruke zavezane i otići? Pa i onako svatko jednom "ode". Što je to što čovjeka drži tako čvrsto priljepljenim uz političke strukture usprkos svemu, i časti i moralu i elementarnoj pristojnosti i zdravom razumu? Pa odlijepite se ljudi, nećete tu svoju moć, slavu i bogatstvo ponijeti na "onaj svijet". No dobro, za njih Boga nema pa je sve dozvoljeno.

LegimiitetNaši bi vlastodršci trebali razmisliti o problemu legitimiteta svoje vlasti, jer to nije pitanje samo formalno-pravno, riješeno na izborima potkraj prošle godine, to je, posebno u ovakvoj situaciji u kakvoj je Hrvatska danas, prvenstveno pitanje morala i elementarne odgovornosti za naš opstanak, za budućnost našeg naroda i naše zemlje.Bilo bi jako dobro da netko od naših "vladara" napokon iziđe pred narod i objasni svoje viđenje svih ovih upravo nabrojanih problema. Neka nas poduči, možda bismo nakon jednog takvog izlaganja postali malo manje budalasti. No, i oni bi mogli i trebali mijenjati, ako ništa onda barem svoj stil; čemu uostalom ta tolika ukočenost i protokolarnost, zbog kojih nam se svima tokom njihovih nastupa spava? Da li zato što treba puno pričati, a ne reći ništa? Je li to razlog zašto su svi oni skupa tako loši govornici?

U svakom slučaju, naši bi vlastodršci trebali razmisliti o problemu legitimiteta svoje vlasti, jer to nije pitanje samo formalno-pravno, riješeno na izborima potkraj prošle godine, to je, posebno u ovakvoj situaciji u kakvoj je Hrvatska danas, prvenstveno pitanje morala i elementarne odgovornosti za naš opstanak, za budućnost našeg naroda i naše zemlje. Na koncu, nije više nikakvo otkriće ustvrditi ono što smo već ranije napominjali - da partitokratska diktatura kakvu danas imamo u Hrvatskoj, koja je zapravo podređena interesima domaćeg i svjetskog kapitala (prvenstveno financijskog), ne odgovara ni na kakve izazove današnjeg vremena i da bi se ona najvažnija uloga ljudi "na vlasti" u sadašnjoj situaciji trebala svesti na provođenje političkih reformi kojima bi se omogućila potpuna demokratizacija svih sfera društvenog života uz uvođenje redovne prakse referendumskog odlučivanja o svim bitnim pitanjima i na svim organizacijskim razinama društva, prijenos većine ovlasti na lokalne razine, otvaranje daleko šireg prostora za demokratski dijalog u društvu, te na uspostavljanje i kontrolu funkcioniranja mehanizama direktne demokracije, s tim da bi na području gospodarstva osigurala participacija radnika u upravljanju i poduzele se mjere za povratak vlasništva nad gospodarskim subjektima u ruke onih koji su tu zaposleni (radničko dioničarstvo na nešto drugačijim principima od onih koji vrijede danas).

Problem je u sustavu

StrančarenjeSanaderov proces, kao i druge afere i skandali koji se događaju gotovo neprestano na našoj političkoj sceni trebali bi napokon u našoj javnosti, ali i u našem političkom "miljeu", stvoriti svijest da je rok trajanja ovog partitokratskog političkog sustava istekao i da njegovi akteri trebaju sići s povijesne scene. Silazili su s te scene i knezovi i banovi, i carevi i kraljevi, i komunističko-partijski aparatčici, pa će valjda jednom (što-prije-to-bolje) sići i ovi sadašnji, postkomunističko-partijski (da se razumijemo, tu spadaju i oni "crveni" i oni "plavi").Na taj bi način, uz ostalo, bile definirane ovlasti i odgovornosti svih aktera društvenih zbivanja i svatko bi na svojoj vlastitoj "koži" osjetio posljedice svojih pogrešnih odluka, ali isto tako blagodati onih ispravnih. Ne bi se događalo da "političari griješe, a narod trpi", niti bi bio moguć ovaj "apsurd vlasti" o kojemu svjedoči i "slučaj Sanader", a koji se može opisati ovako - Dok si na vlasti, veliki si vođa naroda, dalekovidni europski državnik, ekspert za sva pitanja, čovjek široke kulture i širokog srca, prijatelj svih hrvatskih građana, najveći Hrvat u povijesti, no čim s vlasti siđeš, postaješ narodni neprijatelj, lopov, kriminalac, idiot, gad, gnjida, moralna ništica, glavni krivac za nacionalnu katastrofu.

Ne liči li ovaj Sanaderov proces na one koji su se događali tridesetih godina u Moskvi (tj. u cijelom bivšem Sovjetskom Savezu) ili na one u kojima se Tito obračunavao sa svojim komunističkim oponentima. Nije dakako stvar u tome da je Sanaderu proces "namješten" i da je osuđen nepravedno (on je vjerojatno zaslužio i puno veću kaznu od izrečene), nego je problem u sustavu koji je omogućio pojavu "Sanadera" i "sanaderčića", zapravo sanaderizaciju hrvatske politike, ako pod ovim pojmom podrazumijevamo pretvaranje političke djelatnosti u kriminalnu rabotu (u doslovnom smislu ovih riječi).

Sanaderov proces, kao i druge afere i skandali koji se događaju gotovo neprestano na našoj političkoj sceni trebali bi napokon u našoj javnosti, ali i u našem političkom "miljeu", stvoriti svijest da je rok trajanja ovog partitokratskog političkog sustava istekao i da njegovi akteri trebaju sići s povijesne scene. Silazili su s te scene i knezovi i banovi, i carevi i kraljevi, i komunističko-partijski aparatčici, pa će valjda jednom (što-prije-to-bolje) sići i ovi sadašnji, postkomunističko-partijski (da se razumijemo, tu spadaju i oni "crveni" i oni "plavi").

No da ne ispadne kako su baš za sve krivi naši vlastodršci, ispričat ću jednu priču koja datira negdje sa sredine osamdesetih godina ovoga stoljeća, a vezana je uz čovjeka, inače eksperimentalnog fizičara, kojega sam upoznao u doba kad sam se kao srednjoškolac na neki način pokušavao pripremiti za studij fizike (s obzirom da profesori nisu puno marili za interese svojih učenika, razvijali smo ih kako smo znali i umjeli). Radio je u Institutu jednog našeg privrednog giganta, glavnog gospodarskog subjekta moga rodnog grada i cijelog toga kraja, oko kojega se u to doba vrtio život desetina tisuća ljudi, a koji se danas sveo nekakve "ostatke ostataka".

Čovjek je bio inovator, imao je veći broj prijavljenih patenata, a neki su od njih bili i iskorišteni u razvoju novih proizvoda. Jednom je prilikom imao demonstraciju jednog svog pronalaska koja nije uspjela - stvar je zakazala i izazvala podsmjeh kod njegovih i inače skeptičnih i neneklonjenih mu kolega. No, ubrzo se otkrilo u čemu je bio problem, otkrila ga je zapravo moja mama koja je jednom prilikom slučajno ušla u prostoriju u kojoj je skupina inženjera razgovarala o događaju, pri čemu su se neki od njih hvalisali kako su pri izradi toga uređaja (ili možda naknadno), učinili neku sabotažu i kako su čovjeka "zafrknuli". Što je dalje bilo s tim ne sjećam se, no to i nije toliko bitno.

Mediokriteti umjesto kvalitetnih ljudi

Bitnije je što navedeni primjer, kakvih ima more, samo što je ovaj možda posebno ilustrativan, ukazuje na dominantan odnos ovoga društva prema ljudima koji "znaju, hoće i mogu", koji imaju sposobnosti da učine neke značajne pomake na bolje, a koji bivaju gurnuti na marginu zbog kojekakvih mediokriteta koji se na sve moguće i nemoguće načine, a isključivo kroz političke=partijske strukture (kako je bilo u doba "komunizma", tako je i danas), probijaju prema vrhu degenerirane hijerarhije našega društva i na koncu dolaze u priliku da njime upravljaju. I onda imamo situaciju takvu kakva danas jest.

Takvi se vjerojatno među sobom hvališu kako su zafrknuli ovoga ili onoga, no vjerujem da će vrlo brzo shvatiti kako su zafrknuli ne samo cijelo hrvatsko društvo, nego i sebe same (kao što je ispalo s onim inženjerima koji su najvjerojatnije uskoro ostali bez posla, jer se cijeli taj "sustav" vrlo brzo iza toga raspao, a isti je slučaj i s Ivom Sanaderom). Dakako, niti je čovjek iz naše priče mogao spriječiti rasap spomenutog industrijskog giganta, niti bi nekolicina genijalaca uspjela zaustaviti dekadenciju našeg društva; njihov angažman na ključnim položajima u upravljanju zemljom nije dovoljan uvjet za preokret na bolje, ali je taj uvjet nužan - to je zapravo preduvjet bilo kakvog našeg napretka, a koliko vidimo, nitko od naših vladara nema volje i želje da se on stvori. Prema tome, očito je da ga trebamo stvoriti sami. Primjetno je da inicijativa u ovom smjeru ima, pa bismo ih trebali podržati na sve moguće načine.

Sanader i sanaderići

SanaderićiPogledajmo uostalom sami sebe u ogledalu i postavimo si pitanje, nisam li se i ja, barem ponekad, u određenim situacijama, pokazao kao mali sanaderčić ili možda čak i kao sam "Ivo Sanader" (ovaj pojam ovdje treba shvatiti u smislu medijske slike koja je o čovjeku s tim imenom stvorena u zadnje dvije ili nešto više godina, a koju smo već okarakterizirali odgovarajućim terminima). Bilo vrlo ljekovito kad bi svatko, ako nikom drugom onda barem sebi, to i priznaoNo ono što je vezano uz maločas ispričanu priču još i bitnije napomenuti jest da ona pokazuje kako mali sanaderćići, tašti, zavidni, bahati, licemjerni, pohlepni, beskrupulozni i bezosjećajni, a istovremeno nesposobni, neodgovorni, neupućeni i "kratke pameti", ne čine samo najveći dio naše političke kaste, nego ih ima i među nama, "običnim ljudima", i to ne malo, nego da smo zapravo svi mi isti takvi kao i "oni", samo što smo zbog svog položaja u društvenoj hijerarhiji u stanju učiniti manje štete za svoju okolinu. Pogledajmo uostalom sami sebe u ogledalu i postavimo si pitanje, nisam li se i ja, barem ponekad, u određenim situacijama, pokazao kao mali sanaderčić ili možda čak i kao sam "Ivo Sanader" (ovaj pojam ovdje treba shvatiti u smislu medijske slike koja je o čovjeku s tim imenom stvorena u zadnje dvije ili nešto više godina, a koju smo već okarakterizirali odgovarajućim terminima). Bilo vrlo ljekovito kad bi svatko, ako nikom drugom onda barem sebi, to i priznao.

A posebice bi dobro bilo kad bi se stvorila kolektivna svijest o tome kako je, zahvaljujući i našem osobnom "doprinosu", ovo naše društvo duboko ogrezlo u zlu svake vrste, i da je (zbog toga) "duša" toga društva puna demona koji se ne mogu istjerati akcijama Državnog odvjetništva ili policije. Također, svi bismo skupa trebali biti svjesni da osnovni problem toga društva nisu korupcija, profiterstvo, kriminal, makinacije u gospodarstvu itd. (jer to je samo "površina"), nego da su to oni smrtni grijesi o kojima nas uči naša vjera (a ima ih sedam), koje mnogi od nas uzgajaju u svojim dušama, a koji na nivou "kolektiviteta" ne samo da se ne suzbijaju, nego su čak što više učinjeni "društveno poželjnima".

I što je najgore, sad u ovo najnovije vrijeme više čak nisu ni samo poželjni, nego su praktički učinjeni obveznima. O ulozi naših medija u cijeloj ovoj priči, iz kojih oholost, bludnost, taština, licemjerje, beskrupuloznost, bahatost, neodgovornost, neupućenost, a prije svega ljudski idiotizam, izbijaju poput radioaktivnog zračenja nezamislive energije, više ne treba trošiti riječi.

Katarza

No možda je upravo sada trenutak da sami sebi sve ovo osvijestimo i da se pokajemo. Možda bi prvi korak u nekoj našoj kolektivnoj katarzi mogao biti upravo simboličko priznanje iz naslova ovoga članka - Svi smo mi "Ivo Sanader". Ali istodobno i odluka da to više ne želimo biti, jer je to očito put u tragediju, i onu osobnu, i onu kolektivnu. Sigurno je da bi na onom suprotnom putu, koji nam valja poduzeti, putu našeg zajedničkog obraćenja, ili bolje rečeno metanoje, potpunog preokreta prema dobru, ključnu ulogu trebala odigrati naša Crkva, ali i druge vjerske zajednice u našoj zemlji, koji bi zajednički trebali pokrenuti jednu veliku akciju u ovom pravcu, koja bi posebno bila koncentrirana na jačanje ljudske solidarnosti i brige za siromašne i društveno marginalizirane, kojih je zbog rastuće nezaposlenosti sve više, te na mnogo revnije suprotstavljanje društvenim porocima, kao što su javni tj. medijski nemoral, psovka, pobačaj, uzgajanje kulture laži i smrti, širenje bezumnih ideja i ideologija, u kojem su smislu posebno opasni pokušaji ispiranja mozga našoj djeci i mladima oko čega se koliko vidimo trude čak i neki naši ministri.

Ovim bi naporima mnogo pridonio i daleko jači utjecaj vjerskih zajednica na našu medijsku scenu (o čemu smo već pisali). Tako bi zapravo naša vjernička javnost napokon dobila priliku na medijskoj se "sceni" obračunati sa (profesionalnim) protivnicima vjere i Crkve, koji su kao što znamo okupirali naše glavne medije i putem njih pokušavaju manipulirati hrvatskom javnošću. Dakako radit će se o otvorenoj, civiliziranoj raspravi (raspravama), odnosno o drugim civiliziranim sredstvima, a da nam je uspjeh zajamčen u to nema sumnje. Uostalom, kao što se može zapaziti, naši su protivnici već prilično posustali, iz mnogih pisanija njihovih glavnih aktera, već zrači poprilična rezignacija. Možda bismo mogli čak i suosjećati s njima, no korisnije bi zasigurno bilo uputiti im jedan savjet. A taj je - Počnite već jednom živjeti i pisati u skladu sa svojom savješću. To vas doduše ne mora izvući iz rezignacije, no sigurno će vas spasiti od vječne propasti. Pa makar u takve stvari i ne vjerovali.

Zdenko Kremer