"Katolicizam gori od nacizma"

Vremena su takva da nas ništa više ne može iznenaditi, pa ni kad u našoj javnosti netko izrijekom ustvrdi kako je katolicizam gori od nacizma. Premda je dvojbeno treba li ovoj provokaciji samoj pridavati neku veću pažnju ili ne, dobro bi bilo iskoristiti je kao povod za razmišljanje i analizu nekih aspekata aktualne društvene stvarnosti, prvenstveno onih koji se tiču hrvatskih medija. Također bi bilo instruktivno razmotriti njezine razloge i motive - radi li se tu o nekoj vrsti medijske potpore borbi protiv normalnosti naše djece i mladeži, koju zadnjih nekoliko mjeseci vodi naš revni ministar Jovanović, o intenziviranju medijske kampanje protiv Katoličke Crkve i katoličanstva uopće, koja traje već dugi niz godina ne samo u Hrvatskoj, već i u Jergovićbrojnim drugim europskim zemljama ili je stvar posve privatne prirode, pa se radi samo o demonstraciji vlastite moralno-političke podobnosti i ustrajavanja na "generalnoj liniji", čime si određeni pojedinci osiguravaju relativno pristojan materijalni položaj, a možda i pokoju književnu nagradu u bijelom svijetu.

Istina, treba reći kako je u konkretnom slučaju formulacija nešto određenija - kompariraju se naime "austrijski katolicizam" i "austrijski nacizam" (nacionalsocijalizam), čime je možda malo ublažena intonacija naznačene teze, premda je nejasno po čemu bi taj "austrijski nacizam" bio bolji, recimo od onog njemačkog ili po čemu bi "austrijski katolicizam" bio posebno "gadan". Također treba reći kako autorstvo te teze pripada jednom austrijskom književniku, našem donedavnom suvremeniku i kako se ona u našoj javnosti pojavila posredstvom teksta posvećenog jednoj njegovoj knjizi, nedavno izdanoj u srpskom prijevodu, no nema sumnje da je autor toga teksta, naš književnik i novinar Miljenko Jergović s ovakvom konstatacijom apsolutno suglasan.

O značenju ove konstatacije i konzekvencama koje ona povlači, a koje bi mogle biti vrlo duboke i dalekosežne, ovdje nećemo troštiti riječi, to je tema za jednu mnogo širu i upućeniju raspravu. Ovdje bismo samo htjeli ukazati na pogubnu praksu ustaljenu na našoj javnoj sceni, putem koje se našem društvu s upravo nepodnošljivom lakoćom proturaju ne samo kojekakve apsurdne teze i ideje, nego i mnogobrojne na prvi pogled (bar za nas kršćane) sumanute, ali u stvari vrlo dobro osmišljene i dizajnirane koncepcije odnosno tzv. "životni obrasci", koji u značajnoj mjeri mogu utjecati ili već utječu na našu društvenu stvarnost. Ne radi se dakle, kako bi možda netko mogao pomisliti, jednostavno o neodgovornosti i nemaru s kojima se neke naše medijske perjanice odnose prema javnoj riječi - u pitanju su mnogo dublje i daleko opasnije težnje i namjere, o čemu se možemo osvjedočiti na osnovi vlastitog iskustva, i onog medijskog, i onog životnog. Treba pritom napomenuti da sastavni dio medijskih aktivnosti ove vrste predstavlja i stvaranje "medijskog bijelog šuma" kojim se skreće pažnja javnosti s tema koje su za naše društvo i državu od ključnog značenja.

Tekstovi neprimjereni trenutku

TekstoviNije li uostalom neobično da naše kolumnističke "zvijezde" tj. politički komentatori iz skupine kojoj pripada i spomenuti Jergović, danas, u vremenu teške ekonomske i uopće društvene depresije, kad "afere" izbijaju na sve strane i kad naše društvo teškom mukom uspijeva održati kakvu-takvu stabilnost, po dnevnim novinama i političkim tjednicima ne pišu ni o čemu drugome nego o preimenovanju zagrebačkih ulica, o vlastitim književnim biografijama, o Hajduku i Dinamu, o Židovima i Balkancima, te naravno, o Katoličkoj Crkvi i njezinim pripadnicima, pohlepnim i/ili Feralpohotnim svećenicima i biskupima, te blentavoj vjerničkoj rulji koji su i inače njihova omiljena tema.Nije li uostalom neobično da naše kolumnističke "zvijezde" tj. politički komentatori iz skupine kojoj pripada i spomenuti Jergović, danas, u vremenu teške ekonomske i uopće društvene depresije, kad "afere" izbijaju na sve strane i kad naše društvo teškom mukom uspijeva održati kakvu-takvu stabilnost, po dnevnim novinama i političkim tjednicima ne pišu ni o čemu drugome nego o preimenovanju zagrebačkih ulica, o vlastitim književnim biografijama, o Hajduku i Dinamu, o Židovima i Balkancima, te naravno, o Katoličkoj Crkvi i njezinim pripadnicima, pohlepnim i/ili Feralpohotnim svećenicima i biskupima, te blentavoj vjerničkoj rulji koji su i inače njihova omiljena tema.

Doduše, treba priznati da neki od naših "Feralovaca" znaju napisati i pokoji tekst koji bi se mogao smatrati "primjerenim trenutku", no s obzirom na njihov status prekaljenih boraca za pravo i pravdu, te ljudi "iz naroda i za narod", sve je to što su napisali zapravo vrlo blijedo, bez prave snage, bez žara, bez istinske novinarske strasti. Čudo jedno da se nitko od njih nije sjetio napisati recimo kako je neoliberalizam gori od nacizma ili kako su zagovaratelji genetskih manipulacija živim organizmima gori od nacista. A možda se i sjetio; no tko bi rasvijetlio sve te tajne našeg medijskog podzemlja.

Ono na što također treba ukazati jest i izostanak pravih reakcija na provokacije ovakve vrste u našoj katoličkoj javnosti, koje bi onda trebale biti prenešene i u druga područja našeg javnog prostora. Istina, reakcija je bilo i ima ih, bilo je reakcija i na Jergovićeve tekstove, no one su počesto znale biti prilično nesuvisle, izgleda zato jer su dolazile od ljudi očito izgubljenih u našem književnom i kulturnom prostor-vremenu ništa manje (a možda čak i više) od Jergovića samog. Dobro, možda Jergovića ne treba uzimati previše ozbiljno (i sami njegovi književni kolege ocijenili su toga čovjeka "uglavnom smiješnim"), no stvari, pa i one koje se tiču njegovog pisanja, kako već rekosmo, uopće nisu ni smiješne ni neozbiljne .

Primjeri iz prošlosti

Naglasimo da ovakve provokacije (ali i prijetnje) ukazuju na potrebu izgradnje mnogo utjecajnije i šire zasnovane katoličke javnosti, koja bi bila sposobna na pravi se način oduprijeti HKPneprestanim medijskim nasrtajima na Crkvu, kršćanstvo i vjernike uopće, te poraziti i raskrinkati one naše protivnike koji su to postali po ovoj ili onoj instrukciji, a s onim dobronamjernima razviti produktivan dijalog. To bi zasigurno predstavljalo i prikladnu "podlogu" za bolje okupljanje nas kršćana i organiziranje našeg djelovanja, posebice različitih društvenih akcija i aktivnosti putem kojih bi se značajnije počelo utjecati na suvremenu hrvatsku stvarnost. Možda bi se na taj način mogao stvoriti i jedan novi kršćanski polet, novo, produbljenije i učinkovitije zajedništvo u katoličkoj odnosno kršćanskoj zajednici (kao što je to bio slučaj s Hrvatskim katoličkim pokretom početkom prošlog stoljeća - vidi recimo članak o tom pokretu u Wikipediji).

Inače, treba reći da pomalo čudi što se i u postojećoj katoličkoj javnosti premalo ističu primjeri požrtvovnosti i brige za druge nas kršćana, čime bi se demantirale mnoge ovakve optužbe (kao da i danas nema svećenika poput biskipa Langa, zauzetih za visoke ideale kršćanske solidarnosti, pogotovo u odnosu na one najsiromašnije). Također se usuđujemo reći kako se premalo spominju i svi drugi ideali oko kojih bi kršćani trebali biti veoma zauzeti - ideali dobrote, poštenja, ćudoređa, promicanja krćanskih istina, borbe za društvenu pravdu. Nadalje, naša bi kršćanska javnost sigurno trebala puno jasnije i eksplicitnije osuditi i distancirati se od nereda koji vlada u našim medijima, i moralnog i svakog drugog, te na sve moguće načine utjecati da se takva situacija sanira.

Izostanak ozbiljnih rasprava

AlternativaStvaranje snažne i utjecajne katoličke javnosti, bitno drugačije od ove koju imamo danas, koja bi zajedno s nekim drugim formama "javne alternative", uspjela uobličiti jednu sasvim novu medijsku scenu ovdje u Hrvatskoj, scenu na kojoj bi se poštovale sve moralne i stručne premise javnog rada, prije svega načelo istinitosti i služenja općem dobru, predstavlja vrlo značajnu pretpostavku i kulturnog i svakog drugog oporavka i daljeg napretka naše zemlje. Nadamo se da će do takvog razvoja stvari, usprkos svemu, ipak doći.No, određena medijska nastojanja naše vjerničke zajednice ipak ohrabruju - recimo eksperiment s katoličkom televizijom (u Rijeci - vidi www.rikatv.net), katoličke radio postaje, novi časopisi, aktivnosti blogera. Međutim, jedna ozbiljna, dobro podržana katolička televizija, kao i katolički dnevnik još uvijek čekaju na svoju realizaciju.

v78str12Možda nije naodmet, za usporedbu, citirati jedan pasus članka o Hrvatskom katoličkom pokretu (HKP) iz Wikipedije, koji se odnosi na stanje katoličkih medija od prije 100 godina - "Potkraj 1913. cijela organizacija HKP-a publicirala je jedan dnevnik, pet tjednika, tri polumjesečnika, 14 mjesečnika i jedan dvomjesečnik, a utjecala je na pisanje još pet dnevnika, pet tjednika i sedam mjesečnika te još jednog lista neredovita izlaženja." (Dodajmo da je u to doba Hrvatska imala oko tri i pol milijuna stanovnika, što je skoro milijun manje nego danas, a da je nepismenost stanovništva bila vrlo velika.) Dobro, danas postoji internet, koji na određeni način relativizira sve ovakve nesrazmjere, no oni usprkos tome ostaju i više nego očigledni.

Spomenuti katolički mediji, odnosno uopće, ovakvi mediji posvećeni istini i boljitku našeg društva, potrebni su uz ostalo i zato što su danas postojeći "službeni" tj. "dominantni" mediji ove vrste u našoj zemlji već odavno izgubili svoju vjerodostojnost i relevantnost (neki drugi, pogotovo "privatne televizije" takvo nešto nikada nisu ni imali) - tu smo činjenicu već više puta naglasili i argumentirali u svojim ranijim člancima - i što se ne vidi neki drugi izlaz iz postojećeg stanja rasapa našeg medijskog prostora. A našem društvu prijeko je potrebna javna tribina tj. scena na kojoj će se napokon početi voditi ozbiljne rasprave o našoj sadašnjosti i budućnosti. Treba napomenuti da nisu toliki problem ovoga društva ni Plomin 3 ni Ombla, ni hrvatski ni europski zakoni i propisi, ni političari ni bankari, ni katolicizam ni neoliberalizam, nego izostanak otvorenih i argumentiranih javnih rasprava o tim i svim ostalim pitanjima koja su ključna za opstanak i razvoj našeg naroda i naše zemlje, a u kojima bi se uz asistenciju stručnjaka i uz najširi konsenzus trebale donositi odgovarajuće odluke, pri čemu bi ovlasti i odgovornosti bile vrlo jasno definirane.

Dakako takve "javne procedure" pretpostavljaju najširu demokratizaciju društva, prijenos težišta političkog odlučivanja na lokalnu razinu, kao i slabljenje utjecaja i moći političkih struktura i povezanih interesnih skupina, i to je u cijeloj toj priči zasigurno najveći problem. Zapravo, pravi problem leži u (ne)posvećenosti svih tih "krugova" općedruštvenim interesima, posebice idealima javne istine i društvene pravde, no to su već pitanja koja iziskuju puno opširnije i dublje analize.

Potreba nove medijske scene

Možda će netko reći da nekakvih "javnih rasprava" o pitanjima koja su gore navedena ipak ima. No nije potrebno biti neki veliki stručnjak da bi se zaključilo kako su sve takve rasprave samo grebanje po površini problema. A to da bi iznošenje nekih detalja bila stvar "prestručna", pa da javnost ništa "ne bi uspjela shvatiti", pa da prema tome nije "sposobna ni odlučivati", priče su za malu djecu; odgovorni bi morali znati na primjeren način izložiti javnosti sve bitne informacije vezane uz svoje projekte, i one u prilog, i one protiv tih projekata, tim prije što sve to nisu nikakva "španska sela".

No da ne više duljimo, ponovit ćemo samo još jednom, kako stvaranje snažne i utjecajne katoličke javnosti, bitno drugačije od ove koju imamo danas, koja bi zajedno s nekim drugim formama "javne alternative", uspjela uobličiti jednu sasvim novu medijsku scenu ovdje u Hrvatskoj, scenu na kojoj bi se poštovale sve moralne i stručne premise javnog rada, prije svega načelo istinitosti i služenja općem dobru, predstavlja vrlo značajnu pretpostavku i kulturnog i svakog drugog oporavka i daljeg napretka naše zemlje. Nadamo se da će do takvog razvoja stvari, usprkos svemu, ipak doći.

U suprotnom, ostala bi nam jedino "scena" ovakva kakva je, po kojoj defiliraju notorni tipovi poput Severine, Ive Sanadera ili Dragana Paravinje. A tu su, dakako, i Miljenko Jergović i cijela njegova družba, premda, kako čujemo, taj neprestano kuka da ga hrvatski mediji zapostavljaju. Zašto ga to toliko žalosti, nije nam jasno, pa nije valjda vrag da ovaj proslavljeni srednjoeuropski književnik i društveno-politički radnik još uvijek nije uspio shvatiti kako biti "pripadnikom" jedne takve "scene" nije čast, nego sramota.

Zdenko Kremer

Pon, 14-10-2019, 16:37:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.