O fašizmu u Hrvata
Tako je to već dugo ovdje kod nas u Hrvatskoj, a tako će izgleda još dugo i biti - Kerum izvali nešto na televiziji, onako u "svom stilu", i onda nastaje "moralna panika" - novinari u sveopćoj strci napuštaju svoja mjesta u kafićima i zauzimaju položaje za kompjutorima - grozničavo pokreću Open ili Libre Office, neki možda otvaraju i Kile ili vi editor, smišljajući pritom kako na najefektniji način započeti tekst. I tako nastaje prava poplava različitih reakcija, komentara, interpretacija, analiza, pa čak i obimnijih studija psiholoških, socioloških, politoloških, historiografskih koje se vrte oko tog našeg zlokobnog i duboko ukorijenjenog hrvatskog fašizma. Promatrajući što se događa u takvim situacijama, svaki bi normalan paranoik zaključio da su Keruma (takvog kakav je) izmislili novinari samo zato da bi imali o čemu pisati. A svaki normalan čovjek morao bi se zapitati - Gdje bi nam bio kraj da se s takvim žarom i upućenošću raspravlja o strategiji ekonomskog razvoja Hrvatske, investicijskim planovima za iduću i narednih nekoliko godina, o potpori razvojnim projektima, posebice onim koji se odnose na nove, inovativne tehnologije, o problemima eksploatacije plinskih nalazišta u Jadranu, o Ombli i Plominu III, o mogućnostima razvoja "alternativne" energetike.
No, nije tragikomično samo to što naši mediji s tako nepodnošljivom lakoćom od muhe prave slona i obrnuto, još su tragikomičnije njihove tužaljke na račun svoje vlastite publike, koja je po njima, eto, tako strašno zatucana, primitivna, šovinistična, da će zbilja povjerovati u Kerumovu "teoriju zavjere", tj. u njegovu priču o Srbima koji upravljaju hrvatskim bankama i medijima, te s obzirom na moć koncentriranu na tim pozicijama zapravo predstavljaju "tajne vladare" hrvatske države. To da je hrvatska medijska publika izvanredno prijemčiva za taj kerumovski tj. hrvatski fašizam, podrazumijeva se, jer je fašizam kako rekosmo, duboko ukorijenjen u našoj narodnoj duši i kao takav predstavlja latentnu prijetnju (za sve i svašta). Zanimljivo je da se pritom čak spominje i "zapuštenost naše javnosti i našeg novinarstva", zbog čega navodno ovakve scene i postaju moguće.
Medijski mainstream
Kako?Pa kako onda nitko od tih naših silnih novinarskih veličina ne osjeti grižnju savjesti i poriv da prizna svoj osobni neuspjeh u pokušaju da se od te naše javnosti i našeg novinarstva napravi nešto suvislo, pa onda od svega toga digne ruke? I kako to da nitko javno ne progovara o onome što stoji iza kulisa te i takve naše Novinemedijske pozornice, konkretno o raznim "tajnama novinarskog zanata", u ovom današnjem vremenu, ovdje u Hrvatskoj?Pa kako onda nitko od tih naših silnih novinarskih veličina ne osjeti grižnju savjesti i poriv da prizna svoj osobni neuspjeh u pokušaju da se od te naše javnosti i našeg novinarstva napravi nešto suvislo, pa onda od svega toga digne ruke? I kako to da nitko javno ne progovara o onome što stoji iza kulisa te i takve naše medijske pozornice, konkretno o raznim "tajnama novinarskog zanata", u ovom današnjem vremenu, ovdje u Hrvatskoj? Na ovo zadnje pitanje naši će novinarski asovi sigurno odgovoriti da tu nikakvih tajni nema, da je sve jasno i transparentno, da nitko nije potkupljen, da nitko ni za koga ne radi, da svako piše tj. govori po svojoj savjesti i da je sve čisto kao suza, dakako u našem "medijskom mainstreamu", u koji, logično, ne spadaju opskurantska glasila (uglavnom internetska) kojekakvih desničara. A da sve te priče o tajnama, interesima, potkupljivanju, promociji podobnih, zataškavanjima afera, medijskom reketarenju, itd. spadaju također u "teoriju zavjere" koja, kao što pokazuje i "slučaj Kerum", nije nimalo sporedan i bezopasan fenomen, već kao podloga na kojoj se taj naš hrvatski fašizam hrani, predstavlja još jednu prepreku za normalno funkcioniranje našega društva.
I tako dakle stoji stvar s "teorijama zavjere". Kad treba izbjeći optužbe i skinuti sumnje za kakvo nepočinstvo, (obično se radi o nepočinstvima "širih razmjera"), onda se kaže kako se te sumnje svode na "teoriju zavjere". Odavde, kao i iz mnogih drugih primjera nije teško zaključiti kako narativ o "teorijama zavjere" služi zapravo kao jedno univerzalno sredstvo kamufliranja svih mogućih "sistemskih" devijacija, posebice onih vezanih uz društvene nepravde, kao i zloupotreba koje uobičavaju prakticirati posjednici društvene moći, a da (taj narativ) funkcionira po logici - ako je priča o reptilima koji upravljaju svijetom onog nekog Engleza, besmislena budalaština, isto kao što je to i Kerumova priča o Srbima koji upravljaju našim bankama i medijima, onda su i druge kritički intonirane priče koje se tiču "vlasti i vladanja", jednako tako besmislene budalaštine. I još se onda nekad kaže kako su takve priče i opasne, posebice ovdje kod nas u Hrvatskoj, jer, eto, pothranjuju taj naš latentni fašizam. A fašizam je zavjera (protiv čovječanstva i čovječnosti) nastala na osnovi teorije zavjere.
Uništavanje konkurencije
Koliko su ovakva tumačenja apsurdna, vidimo i na sljedećem primjeru. Kad netko u javnosti izjavi kako određeni svjetski centri moći potkopavaju suverenitet naše zemlje i pokušavaju uništiti naše gospodarstvo, onda je to za naše službene komentatore i "opinion makere" klasičan primjer "teorije zavjere". Jer nam svi ti fini čike i tete iz raznih europskih i svjetskih vlada, organizacija, fondova, komisija, multinacionalnih korporacija, bankarskih trustova, žele sve najbolje. No zapitajmo se - Nisu li u kapitalizmu sasvim legitimna nastojanja oko uništenja konkurencije, osvajanja novih područja tj. "tržišta", maksimiziranja profita ili drugim riječima izvlačenja što većih bogatstava uz što manje troškove, što se svodi na iscrpljivanje onih na čiji "račun" se sve to zbiva, te ne čine li eksponenti krupnog kapitala pogotovo danas, u vremenu sveopće "globalizacije", sve moguće i nemoguće korake ne bi li slomili prepreke ostvarenju tih ciljeva, koje postavljaju recimo zakonski propisi neke zemlje? Ne izjavljuju li i oni sami da državni suvereniteti predstavljaju prepreku "svjetskom gospodarskom razvoju" ili u prijevodu njihovoj ekspanziji?
Jesu li, recimo, zagrebačku "Plivu" ili "Nikolu Teslu", da navedimo samo ova dva primjera, strani investitori kupili zato da bi još više unaprijedili poslovanje tih naših gospodarskih uzdanica, te time doprinijeli ukupnom gospodarskom i uopće društvenom razvoju Hrvatske ili su gledali da se riješe konkurencije? Nisu li, nadalje, uprave multinacionalnih korporacija postale centri moći koji drmaju današnjim svijetom? Ne premašujiu li njihovi prihodi ukupni bruto domaći proizvod Hrvatske i zar se s obzirom na tu činjenicu ne mogu smatrati puno moćnijima "subjektima" od našeg društva. I zar su takvi subjekti "dobri" pa svoju moć neće pokušati iskoristiti i na našu štetu?
Vjerojatno će sad oni isti "opinion makeri" reći da je sve ovo upravo rečeno ne odgovara realnosti, da stvari u suvremenom svijetu funkcioniraju drugačije, da se radi o puno delikatnijim odnosima i interakcijama, da globalizacija ipak nije tako brutalna i da zapravo predstavlja jednu dobru stvar itd. itd. Priču o tome da nam odricanje od dijela suvereniteta, u korist EU nimalo neće štetiti već samo koristiti ponavljaju i vrapci na grani. No pitanje je samo kome to neće štetiti nego će koristiti. Vladajućem sloju u svakoj zemlji dobro je u svim prilikama, bilo da je država samostalna i suverena, bilo da je uklopljena u neku naddržavnu zajednicu, bilo da se njome upravlja izvana (kao što je to slučaj BiH, Irakom ili Afganistanom), čak im je i bolje u ovom drugom slučaju kad dio posla i odgovornosti preuzmu drugi, a oni zauzvrat dobiju višestruko veće plaće. No narod koji na svojoj koži osjeti svu brutalnost suvremene neoliberalističke globalizacije teško može povjerovati u takve medijske konstrukcije. Taj narod zna da jedna koliko-toliko uređena nacionalna država ipak u velikoj mjeri štiti interese društva, kao i standard svojih građana, zna to i iz osobnog iskustva, a isto vidi i iz primjera nekih drugih zemalja suvremenog svijeta - danas su posebno aktualni primjeri Islanda i većeg broja zemalja Latinske Amerike. A koliko će EU štititi interese hrvatskog društava veliko je pitanje - iz primjera kako se štite interesi grčkog društva, vidimo da stvar sa eurointegracijama teško da može izaći na dobro.
Dominacija neoliberalnog kapitalizma
Diplomacija i medijiČini se da bi naša politika i diplomacija mogle puno bolje iskoristiti te naše "komparativne prednosti" i stvoriti daleko veći "manevarski prostor" za svoje aktivnosti, čime bi se znatno popravio i ugled naše zemlje u europskim i širim razmjerima, a i naša ukupna gospodarska situacija. No isto je tako važno da se naši mediji angažiraju u širenju svijesti o svim gore navedenim činjenicama, kako bi se naše društvo što bolje moglo pripremiti sa suočavanje s izazovima koje nam donosi budućnost.Istina, treba reći kako primarni problem ovdje predstavlja apsolutna svjetska dominacija neoliberalnog kapitalizma što je inače sinonim za sveopći grabež i nered, koja se ni na koji način ne uspjeva regulirati na nekom globalnom nivou (jer posjednicima moći to ne odgovara), premda je to, kao što vidimo nužnost, čak i uvjet opstanka naše civilizacija. Održati se na takvoj vjetrometini nije lako niti narodima većim i moćnijim od našega, no jasno je kako nam naš zemljopisni položaj i pripadnost kulturi kršćanskog zapada pružaju vrlo značajne prednosti (pred nekim manje sretnim narodima, koji svoje težnje za suverenošću i očuvanjem kulturnog identiteta ponekad plaćaju čak i golemim ljudskim žrtvama, kojima u pravilu rezultiraju vojne intervencije "svjetskih policajaca"). Čini se da bi naša politika i diplomacija mogle puno bolje iskoristiti te naše "komparativne prednosti" i stvoriti daleko veći "manevarski prostor" za svoje aktivnosti, čime bi se znatno popravio i ugled naše zemlje u europskim i širim razmjerima, a i naša ukupna gospodarska situacija. No isto je tako važno da se naši mediji angažiraju u širenju svijesti o svim gore navedenim činjenicama, kako bi se naše društvo što bolje moglo pripremiti sa suočavanje s izazovima koje nam donosi budućnost.
Zašto hrvatski medijski krugovi ne žele u tom smislu poduzeti ništa ozbiljno ili čak pokušavaju spriječiti širenje ove svijesti, te zašto kroz sveopću banalizaciju i estradizaciju medijske scene našu javnost pokušavaju držati u stanju "onesviještenosti", barem što se ovih problema tiče, značajno je pitanje. Pa neka sada onaj tko misli da se barem u ovoj stvari ne radi o "zavjeri protiv društva", s tim da termim zavjera ne mora označavati samo neke krajnje skrivene, konspirativne aktivnosti, već uključuje i one posve javne i legalne, svima nama objasni o čemu je riječ. Objašnjenje da je takva situacija nastala spontano, kao rezultat stjecaja raznih okolnosti i slučajnosti, ne zvuči previše uvjerljivo - ako je to i istina, onda se postavlja pitanje zašto se takve stvari prepuštaju stihiji. Međutim, već i sam slučaj Branimira Bilića jednog od rijetkih televizijskih poslenika koji je u svojim emisijama ukazivao na mnogobrojna proturječja našeg civilizacijskog razvoja i u najširim, globalnim, razmjerima te tako pokušavao pridonijeti stvaranju vjerodostojne slike aktualnog trenutka suvremenog svijeta, a koji je, kako saznajemo iz novina, tijekom najnovijih čistki "maknut" iz programske sheme HTV-a, pokazuje da o nekakvim slučajnostima ovdje ne može biti govora.
Mediji pridonose degeneraciji društva
I tako se naši mediji umjesto ključnim problemima našeg društva, bave Kerumom i hrvatskim fašizmom, pokušavajući manje ili više eksplicitno pokazati da su upravo to naši najveći problemi. No treba reći da su od toga puno veći problem oni sami tj. ovakvo novinarstvo i ovakva javna scena koji umjesto da pridonose boljitku hrvatskog društva, što bi im trebala biti glavna svrha, pridonose uglavnom njegovoj degeneraciji. Jer optuživati Keruma i hrvatski fašizam za naše sadašnje ili buduće nevolje i ukazivati na njih kao na opasnost za ovo ili ono, isto je kao optuživati Srbe i srpske bankare tj. medijske djelatnike za nevolje u kojima se našao Kerum skupa s cijelom Hrvatskom i to ne zato što se radi o budalaštinama iste "kategorije" (možemo reći da se te dvije kategorije prilično razlikuju), nego zato što se radi o bacanju prašine u oči javnosti ne bi li se zaobišla ona najvažnija, goruća pitanja. Uostalom, da je situacija u našim medijima onakva kakva bi trebala biti, nitko na Keruma i njegove izjave ne bi niti obraćao pažnju; taj čovjek konačno, u tom slučaju, ne bi ni bio to što je danas.
A recimo na kraju nešto i na temu veze fašizma s teorijama zavjere koje su se, kako čitamo, prihvatili neki naši "društveni kroničari". Autoru ovoga teksta čini se da su njihove teze glede tog pitanja, a i glede nekih usporedbi Hrvatske danas s Njemačkom početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, u velikoj mjeri promašene ili bespredmetne. Posve je naime jasno da fašizam, odnosno nacizam u Njemačkoj nije trijumfirao jednostavno zbog privlačnosti "teorije zavjere", po kojoj su za nevolju ljudi u Njemačkoj nakon poraza u Prvom svjetskom ratu krivi Židovi i židovski bankari poput Rotschilda, nego u prvom redu zbog te nevolje same. Ideologija nacizma predstavljala je samo formu kroz koju su se "kanalizirale" negativne energije jednog društva u rasulu, njegova bijeda, strah, očaj, nemoć, besperspektivnost. A to je rasulo, podsjetimo, nastalo zbog nepravednih uvjeta mira i bezobzirne pljačke zemlje koju su provodili pobjednici u Prvom svjetskom ratu. Govoriti o njemačkom fašizmu tj. nacizmu ili bilo kojoj drugoj vrsti fašizma izvan ovakvog, povijesnog konteksta, teško da ima nekog smisla.
Puno smisla nema niti povlačiti paralele između ideologije toga hitlerovskog fašizma i ideja vezanih uz "fašizaciju", koja bi se mogla dogoditi ili se već događa ovdje u Hrvatskoj. Usporedbe ovih dvaju tendencija produktivne su jedino ako se pojam "fašizma" shvati nešto šire, u smislu onog iskonskog zla nastanjenog u ljudskoj duši, koje je kroz svoje postvarivanje na nivou "kolektiviteta", u jednom trenutku u potpunosti preuzelo glavninu društvenih tokova i počelo ih usmjeravati po vlastitoj volji. Pripadajuća "ideologija" određuje kako rekosmo samo njegovu formu (a ujedno mu služi kao "opravdanje"), no ta forma nije previše bitna; uostalom, zlo, a ne ideologija, bit je priče i o njemačkom i o svim ostalim fašizmima. Paralele (koje naši spomenuti "kroničari" ističu nedovoljno ili nimalo) stanja u Hrvatskoj danas, sa situacijom u Njemačkoj u vrijeme Hitlerovog uspona prema vrhovima vlasti, pronalazimo prvenstveno u okolnostima koje omogućuju da zlo u potpunosti zavlada jednim društvom i upravo te okolnosti kao i sve ono što do njih dovodi, predstavljaju pravu prijetnju za ovu zemlju i njezine građane. Nije li zato korisnije ukazivati na te i takve okolnosti i na njihove uzroke, pa onda u javnim raspravama nastojati iznaći putove njihovog prevladavanja, nego neprestano vrtiti jednu te istu priču (o tom famoznom "hrvatskom fašizmu") i baktati se kojekakvim idejama i konstrukcijama, koje se u takvim okolnostima pojavljuju kao neizbježne posljedice.
Društveni rasap
FašizamTreba dakle jasno reći da fašizam u Hrvatskoj (ako ga nedaj Bože bude), neće biti uspostavljen zbog Keruma i njegove demagogije ili pak zbog toga što je on duboko ukorijenjen u duši hrvatskog naroda (on je nažalost duboko ukorijenjen u duši svakog čovjeka, Crkva to uči već dvije tisuće godina, samo što to izgleda malo tko razumije), već zbog društvenog rasapa u koji srljamo sve brže i brže, i koji je danas već posve vidljiv; zbog bijede, Caspar Friedrcih slikastraha, očaja, nemoći, besperspektivnosti građana ove zemlje.Treba dakle jasno reći da fašizam u Hrvatskoj (ako ga nedaj Bože bude), neće biti uspostavljen zbog Keruma i njegove demagogije ili pak zbog toga što je on duboko ukorijenjen u duši hrvatskog naroda (on je nažalost duboko ukorijenjen u duši svakog čovjeka, Crkva to uči već dvije tisuće godina, samo što to izgleda malo tko razumije), već zbog društvenog rasapa u koji srljamo sve brže i brže, i koji je danas već posve vidljiv; zbog bijede, straha, očaja, nemoći, besperspektivnosti građana ove zemlje. Također treba reći da je odgovornost za ove naše nevolje, pa i eventualnu "fašizaciju" Hrvatske (koja je zapravo već na djelu, ali u smislu ponešto drugačijem od onoga u kojem se taj pojam obično shvaća), široko raspoređena po "društvenom spektru", no da ona u najvećoj mjeri, već u skladu sa prirodom stvari, leži na političkom establišmentu i našim elitama, u prvom redu onoj intelektualnoj, koji se, kako vidimo, uglavnom ne žele staviti u službu društva, nego su posvećeni svojim vlastitim interesima. Razmjeri raskoraka između onoga što bi svi oni trebali činiti i onoga što čine, toliki su da možemo govoriti i o "izdaji društvenih interesa", koja se odvija u najširim razmjerima tj. gotovo na svim "organizacijskim razinama" i predstavlja neku vrstu "sistemskog kriminala" ("sistemskog zla" koje već i sada predstavlja jedan oblik "fašizma"), usmjerenog protiv svih građana ove zemlje. Ovdje treba naglasiti da se radi o izuzetno kompleksnom fenomenu (što se lijepo vidi recimo iz nedavnih naših korupcijskih afera u koje je bio upetljan i sam vrh državne vlasti), tj. o kriminalu kod kojega se teško utvrđuju krivci i u kojem se mnogi pojavljuju istodobno i u ulozi krivca i u ulozi žrtve.
Postoje li u hrvatskom društvu snage sposobne da izvedu radikalne iskorake zahvaljujući kojima će se raspetljati gordijski čvorovi osobnih interesa što sputavaju naš normalan razvoj i tako se zaustaviti opasni retrogradni trendovi, ostaje da se vidi. U suprotnom, fašizam (zlovlašće) predstavlja jedan od mogućih ishoda. I to ne zašto što je on duboko ukorijenjen u duši našeg naroda, nego zato što su oni koji njime vladaju tu svoju ljudsku i hrvatsku dušu odlučili prodati za šaku srebrenjaka.
Zdenko Kremer