Hoćemo li zbilja stići u brončano doba?

U svojem tekstu u Slobodnoj Dalmaciji od 20. kolovoza Boris Dežulović nam je obznanio kako je Slavonija upravo ušla u brončano doba. Zašto baš u brončano doba? Pa zbog otkrića, kako on veli, hidromelioracije, odnosno zbog toga što su Slavonci napokon skontali kako je za vrijeme suše dobro navodnjavati poljoprivredne površine. Genijalno naše otkriće popraćeno je dakle genijalnim tekstom. Tome se tekstu ne treba nimalo čuditi. Njegov je autor poznat po tome što često piše o stvarima o kojima nema pojma, kao što i inače, pojma nema o stvarnom životu. A pogotovo o životu običnih ili kako bi se to reklo malih ljudi. Jer on je velik čovjek.

Veliki ljudi, veliki zadaci

Veliki ljudi, logično, dobivaju i velike zadatke. Dežulovićev je zadatak, kao što vidimo, pridonijeti stvaranju medijske klime u kojoj će seljački zahtjevi za isplatom sredstava za naknadu štete od suše (ili bolje rečeno pomoći koja će im omogućiti nastavak proizvodnje tj. preživljavanje), a pogotovo njihovi neizbježni prosvjedi zbog mizernog ili nikakvog iznosa tih sredstava, u našoj javnosti biti dočekani na nož. Očiti ciljOčiti cilj svjetskih moćnika kojima ti mediji vjerno služe jest uništiti naše gospodarstvo, slomiti našu suverenost i dokopati se resursa, posebno onih zemljišnih (a sve to ne vrijedi samo za našu državu već i za većinu drugih u svijetu), pa je normalno što nas se na sve moguće načine uvjerava kako mi sami nismo sposobni njima upravljati, već da je za to potreban netko drugiPa zašto bi naše društvo davalo novac tipovima čiji se jedini posao sastoji u ispunjavanju zahtjeva za isplatu poticaja i naknadu različitih vrsta šteta od vremenskih nepogoda? A da će dio naše debilizirane javnosti uspjeti na pravi način shvatiti duboki smisao Dežulovićeve hermetične hiperbole sasvim je izvjesno. Uostalom zbog tih i takvih medijskih akcija pod pokroviteljstvom naših medijskih mogula, odnosno njima nadređenih "skrivenih šefova" sve je ovo što se događa u našoj zemlji i postalo moguće - da Hrvatskom vladaju totalno inkompetentni i nesposobni ljudi, da je zbog promašene ekonomske i monetarne politike hrvatska privreda bačena na koljena, da se naši gospodarski i prirodni resursi uništavaju i rasprodaju u bescjenje, da naša zemlja postaje (zapravo je već i postala) kolonija multinacionalnih korporacija i bankarskih kuća koje odavde izvlače ekstraprofite, da se zbog nepodmirenih dugova prema bankama plijeni višestruko vrednija imovina i da ljudi ostaju bez krova nad glavom, da naša vlada novim poreznim opterećenjima najveći dio ovoga društva gura u posvemašnju bijedu i da zbog svega toga nitko ne prosvjeduje.

Autor ovoga teksta mora priznati da od Dežulovića, tog nekoć istaknutog borca "za pravo i pravdu" (on je to nažalost bio samo u vremenima kada je takvu borbu bilo moguće unovčiti) nije očekivao da će pasti tako nisko. A mogao je svoju kao satiričnu literarnu umotvorinu sasvim komotno objaviti u nekom književnom časopisu, suvremena hrvatska književnost pravo je mjesto za prikupljanje duhovnog otpada ove vrste, a sigurno bi se i tu našlo ponešto šuške za autorov džep. Također nema sumnje da bi naši ingeniozni književni kritičari ovaj tekst ocijenili kao britku analizu slavonskog sela na početku trećeg tisućljeća (premda im ne bi bilo jasno radi li se o vremenu prije ili poslije Krista ili je pak vrijeme ipak krug), te bi možda na kraju Dežulovića proglasili Josipom Kozarcem našeg brončanog doba. A biti Josip Kozarac, bar ovdje kod nas u Slavoniji, nije mala stvar.

Medijska kampanja

No, vratimo se s terena književnosti na ozbiljne teme. Mogli bismo u vezi Dežulovićevog teksta govoriti o mnogima od njih, recimo o kanalskoj mreži u ovom dijelu Hrvatske, koja usprkos svojoj zapuštenosti u (dosad) normalnim okolnostima funkcionira relativno dobro, ili o idiotskim usporedbama s Mezopotamijom ili Izraelom koje se u jednom ovako promašenom kontekstu čuju i iz usta naših ministara (jer oni, naravno, ne moraju biti stručnjaci na područjima za koja su nadležni). No mnogo je bitnije upozoriti na nešto sasvim drugo, a to je medijska akcija ili bolje rečeno kampanja, koja traje već jako dugo, u kojoj se svi oni ostaci produktivnih snaga našega društva koji su uspjeli preživjeti hrvatsku "tranzicijsku" katastrofu, a posebno naši seljaci, u javnosti nastoje prikazati u najgorem svjetlu, kao nesposobnjakovići, lijenčine, primitivci, polupismeni idioti, koji se, eto, još nisu upoznali niti sa civilizacijskim tekovinama brončanog doba. Zašto je tomu tako, nije teško dokučiti.

Očiti cilj svjetskih moćnika kojima ti mediji vjerno služe jest uništiti naše gospodarstvo, slomiti našu suverenost i dokopati se resursa, posebno onih zemljišnih (a sve to ne vrijedi samo za našu državu već i za većinu drugih u svijetu), pa je normalno što nas se na sve moguće načine uvjerava kako mi sami nismo sposobni njima upravljati, već da je za to potreban netko drugi. Treba naglasiti da je spomenuta kampanja samo dio jednog puno šireg medijskog pothvata poduzetog iz sličnih ili istih razloga - radi se o promociji jednog tobože suvremenog svjetonazora tj. životnog stila, čiji su ideali plandovanje i drugi "životni užici", pohlepa, beskrupuloznost, bahatost, neiskrenost, neodgovornost prema svojoj okolini i društvu u cjelini, te uopće, o nametanju jednog totalno poremećenog sustava vrijednosti u kojemu se ono što je dobro prikazuje lošim, a ono što je loše dobrim. Nije teško dokučiti da je logika onih koji iniciraju i organiziraju ovakve (terorističke) aktivnosti sljedeća - Pokvaren narod upropastit će sam sebe, pa se oko "osvajanja" njegovih resursa neće biti potrebno puno truditi. Prema tome, posve je razumljivo što se u optici našeg javnog mnijenja slavonski seljak prikazuje kao zadnje smeće, dok je recimo Dežulović (inter)nacionalna veličina, ugledan i zaslužan član naše društvene zajednice, premda je uistinu upravo suprotno. A suprotno je, barem što se Dežulovića tiče, ne zato što on misli to što misli (neka misli što hoće, a i neka piše što hoće) nego zato što pristaje sudjelovati u ovakvim igrama.

No najveća nesreća u cijeloj ovoj priči je to što je, zahvaljujući eto i takvim našim vajnim "intelektualcima", rečeni svjetonazor, odnosno vrijednosni sustav, uspio prožeti Izvrstan tekstIzvrstan tekst na temu političke korupcije i nesposobnosti vladajućih garnitura na raznim nivoima naše politike i gospodarstva pod naslovom "Stupovi društva i stupovi srama - Dokle će 'snalažljivi' vladati nad poštenima" g. Marijana Ožanića objavljen je u "Hrvatskom fokusu" od 17. kolovoza i njemu se nema što dodati(tj. pokvariti) gotovo sve strukture našeg društva, počevši od vrhova državne vlasti i što to predstavlja strahovito hranjivu podlogu za mnogobrojne devijacije društvenih odnosa kao što su korupcija, nepotizam, nepoštivanje zakona i normi civiliziranog ponašanja, socijalna neosjetljivost i sl. što sve dovodi do raspada socijalne kohezije i onemogućava našem društvu da se normalno razvija. Kakvu recimo poruku mladima šalju naši ministri koji su na svoje visoke položaje dospjeli usprkos tome što u svojim životopisima nemaju nikakvih relevantnih referenci, ili drugim riječima što za svoj posao nemaju ni stručnih znanja, ni sposobnosti, ni iskustva, kako je to odmah vidljivo iz njihovih javnih istupa. Valjda poruku koja glasi - Ako ništa ne znate, postat ćete ministri, a ni mjesto premjera u tom slučaju nije nedostižno. Neki će od njih (ministara) možda dodati kako je pritom bitno mladost provesti u laganini ritmu uz pivicu, no istina je ipak ponešto drukčija - bit je u fanatičnoj posvećenosti vlastitim interesima koji se najlakše ostvaruju putem napredovanja kroz političke strukture.

Inače, izvrstan tekst na temu političke korupcije i nesposobnosti vladajućih garnitura na raznim nivoima naše politike i gospodarstva pod naslovom "Stupovi društva i stupovi srama - Dokle će 'snalažljivi' vladati nad poštenima" g. Marijana Ožanića objavljen je u "Hrvatskom fokusu" od 17. kolovoza i njemu se nema što dodati.

Možda bismo samo svoj toj našoj vladajućoj "eliti" mogli poručiti kako bi ipak trebali biti svjesni da im njihov status u strukturama upravljanja nameće golemu odgovornost za sudbinu naše zemlje i našeg naroda (pogotovo u vremenima duboke krize, kakva su ova današnja) i da bi svatko od njih trebao dobro razmisliti o tome je li sposoban nositi se s takvim teretom ili ne. Sve ovo isto vrijedi i za onu medijsku i uopće intelektualnu (kvazi)elitu koja sudjeluje u oblikovanju života našega društva, a u koju spada i naš nevoljni Dežulović. Nema sumnje da bi za našu budućnost bilo bolje kad bi mnogi od njih, uključujući i većinu članova aktualne Vlade (koji su očito svoja imenovanja shvatili samo kao još jedan korak naprijed u svojoj karijeri), prekinuli s maltretiranjem i hrvatskog društva i sebe samih, te svoja mjesta prepustili drugima, obrazovanijima, sposobnijima, pametnijima, iskusnijima (kojih očito ima), budući da kurs kojim brodi ova zemlja očito vodi u smjeru velikih društvenih previranja i konflikata, uslijed kojih bismo se, možda već u nekom doglednom vremenu, zaista mogli vratiti u brončano doba. Premda treba naglasiti kako ni to nije ono najgore - bolje je vratiti se i u brončano doba nego u ono robovlasničko, kakvo nam pripremaju svjetski moćnici i njihovi domaći lakeji, što im, čvrsto smo uvjereni, ipak neće poći za rukom.

A bilo bi dobro da svi oni skupa malo razmisle i o tome kako će se živjeti u tom ponovljenom brončanom dobu (a povijest se s takvim ljudima na kormilu društva izgleda mora ponavljati). Mi Slavonci ćemo kopati kanale i navodnjavati naša polja. No čime će se baviti i što će jesti oni sami? Pa ne misle valjda da će i tada moći živjeti na tuđoj grbači?

Zdenko Kremer