Slobodna ekonomija ili ekonomija slobodnih dobara

U napisima i verbalnim istupima raznih apologeta neoliberalnog kapitalizma koje možemo u velikom broju susresti u našem medijskom prostoru, često se naglašava kako je suvremeni neoliberalni ekonomski sustav, usprkos stanovitim svojim boljkama i manama ipak najbolji od svih mogućih, toliko dobar da nema ni potrebe ni smisla razmišljati o alternativama. Takav je stav već prilično duboko usađen u naše "javno mnijenje", tako da mnogo ljudi (možda i većina) ovdje u Hrvatskoj vjeruje da je tome uistinu tako. Ovdje nećemo na direktan način ulaziti u problem je li to tako ili nije, odnosno koliko je taj sustav dobar, a koliko loš, nego ćemo razmotriti alternativu koju možemo nazvati slobodnom ekonomijom ili ekonomijom slobodnih dobara (napominjemo da termin slobodna ekonomija ima i značenje ekonomije koja je minimalno regulirana od strane države, pa ova značenja treba razlikovati), tako da se o pitanjuSlobodni softwerKoncepcija slobodne ekonomije stoji u najužoj vezi s teorijskim postavkama i praktičnim iskustvima Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije i može se reći da je njezina ideja iznikla upravo na ovome "terenu" superiornosti neoliberalnog kapitalizma može prosuditi na osnovi usporedbe.

Koncepcija slobodne ekonomije stoji u najužoj vezi s teorijskim postavkama i praktičnim iskustvima Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije i može se reći da je njezina ideja iznikla upravo na ovome "terenu". Ovdje se ne radi o nekom gotovom receptu, odnosno detaljno razrađenoj ekonomskoj doktrini - i to ne zbog toga što je pojam slobodne ekonomije jedna teorijska novost, koja još uvijek nije poprimila neku svoju definitivnu formu, već prvenstveno zato što je neka cjelovita i zaokružena teorijska shema ovdje i nepotrebna i nemoguća, s obzirom da njezina koncepcija ne pretpostavlja bilo kakav bazično hijerarhizirani sustav proizvodnih odnosa, već se radi o "mrežnom sustavu", u kojemu su sve razine organiziranja u procesu rada i privređivanja ravnopravne i predstavljaju zapravo jednu i jedinstvenu "mikrorazinu" na kojoj je od odlučnog značenja upravo sloboda i kreativnost svakog pojedinca, na osnovi kojih nastaju mnogobrojne forme njihovog međusobnog povezivanja, udruživanja, suradnje i razmjene.

Nastanak ideje

Treba naglasiti da ideja slobodne ekonomije nije nastala naprosto kao rezultat nečije želje da se svijet učini pravednijim i boljim, ona je u prvom redu rezultat razvoja proizvodnih snaga tj. stalnog usavršavanja svih faktora koji igraju određenu ulogu u proizvodnim procesima i gospodarskom životu uopće, što omogućava ljudskom društvu da učini značajne organizacijske i civilizacijske iskorake, koji zaista i mogu dovesti do pravednijih i normalnijih društvenih odnosa. Stvar je samo u "društvenoj volji" da se realiziraju svi potencijali našeg znanstveno-tehnološkog i kulturnog napretka.

Jasno je da osnovu za spomenuti napredak čini u prvom redu ljudsko znanje, koje se i samo neprekidno usavršava i umnožava. Kao takvo, ono predstavlja polaznu točku u razradi ideja slobodne ekonomije. Ključnu ulogu u ovoj priči također igra i sve ono što možemo smatrati "rezultatima" toga znanja, koji, kao i znanje samo, nisu "materijalne prirode" - a to su tehnologije, tehnička rješenja, znanstvena dostignuća, umjetnička ostvarenja, kulturna baština, odnosno sve ono što nastaje isključivo čovjekovom umnom aktivnošću, a što ima određenu ulogu u životu ljudskog društva. Za razliku od tvorevina koje nastaju ne samo čovjekovom umnom, već i fizičkom aktivnošću, koje možemo nazvati materijalnim tvorevinama, ovdje govorimo o čovjekovim duhovnim tvorevinama, premda je točnije reći da se radi o duhovnim tvorevinama ljudske zajednice, jer je aktivnost pojedinca (pojedinaca) na njihovom stvaranju u pravilu društveni proces.

Još jedan bitan čimbenik u priči o slobodnoj ekonomiji predstavlja odnos društvene zajednice prema svojim duhovnim tvorevinama, prije svega prema znanjima kojima raspolaže. Ako promotrimo taj odnos kroz ljudsku povijest, možemo zaključiti da se on nije bitnije mijenjao sve negdje do vremena Prve industrijske revolucije, da bi s početkom one Druge, pred kraj XIX stoljeća u tom pogledu došlo do vrlo naglog zaokreta. Dok u ranijim vremenima ljudsko znanje nije bilo nešto što se u značajnijoj mjeri reguliralo odnosno štitilo društvenim normama, jer za to nije bilo ni potrebe - velom tajnovitosti obavijala su se uglavnom samo kojekakva besmislena ezoterična znanja i neke prilično specifične stvari koje su se uglavnom ticale vojske i ratovanja - u novije se vrijeme ono počinje regulirati na sve konkretnije i sofisticiranije načine. Spomenuti nagli zaokret u odnosu društva prema svome znanju potkraj XIX stoljeća, bio je odraz činjenice da su vladajući slojevi tek tada postali u potpunosti svjesni svih potencijala ljudskog znanja, njegove važnosti i istinske uloge u životu naše civilizacije, te društvenih perspektiva koje se otvaraju njegovim posredstvom.

Razvoj tehnologije

Ova se tvrdnja lako može razumjeti ako se ima u vidu da je u to doba, sa zamahom Druge industrijske revolucije, došlo do izvanredno brzog razvoja tehnologija koje su civilizirani svijet zapravo i uvele u moderno doba (spomenimo ovdje samo motor s unutrašnjim izgaranjem, sustave za proizvodnju, distribuciju i iskorištavanje električne energije, te nova komunikacijska sredstva - telegraf, telefon i bežičnu komunikaciju putem radio-veze). To je bilo i vrijeme osnivanja prvih "tehnoloških kompanija", privrednih subjekata, čija je primarna djelatnost bila, a i danas je, razvoj novih tehnologija i njihovo usavršavanje ili drugim riječima "pretvaranje znanja u robu", s tim da se nije radilo samo o tome da se na osnovi (novih) znanja stvaraju novi proizvodi i proizvodi nova roba, ona koje ranije na tržištu nije bilo, nego su, postupno, i sami "produkti" njihove djelatnosti, znanje i njegovi rezultati u obliku tehnologija i tehničkih rješenja, sve više postajali roba, kao i svaka druga, koja se izbacuje na tržište, koja ima određenu vrijednost i koja je predmet vlasništva, što se putem robno-novčane razmjene prenosi s jednog subjekta gospodarskog života na drugoga. Tako se počelo razvijati ono što je jedan od teoretičara slobodne ekonomije Eben Moglen nazvao "kulturom vlasništva" nad duhovnim tvorevinama ljudske zajednice.

Ovdje treba primijetiti kako su, uglavnom kroz djelatnost "tehnoloških kompanija", mogućnosti vlasništva nad ovom vrstom dobara proširene do upravo neslućenih razmjera. Primjerice, glazba, koja je od pamtivijeka bila jedan od oblika socijalnog iskustva, odnosno komunikacije među ljudima, pretvorila se nakon izuma gramofona (a posredstvom nekog medija - gramofonska ploča, kazeta, CD) u robu, koja se izbacuje na tržište i koja stvara profit (napomenimo da je "profit" koji su glazbenici tj. izvođači ranije ostvarivali, prema ovome drugom neusporedivo manji i upravo zanemariv). Slično je i s kinematografijom, koja je, kao i gramofon, izumljena, odnosno usavršena, u Edisonovim Laboratorijama (Edison Labs), jednoj od prvih tehnoloških kompanija u svijetu.

Televizija, koja se može smatrati njezinim izdankom, odnosno "slijednicom", a posebno Internet omogućili su "masovnu potrošnju" dobara ove vrste, ali i manipulacije javnim mnijenjem, posebice one usmjerene na stvaranje "novih potreba", što je postalo, kako bi rekao spomenuti Eben Moglen u svom "The dotCommunist Manifestu", "dijelom samozaštitnog programa buržoazije", posredstvom kojega su "industrijski radnici umjesto u pauperizirani proletarijat (kako je to predviđao Marx), pretvoreni u masovne potrošače masovne proizvodnje". Ovdje treba napomenuti da sve veći dio proizvoda koje ova populacija "konzumira" spada upravo u kategoriju "duhovnih tvorevina", premda su one nešto specifično, s obzirom da se odnose na masovnu zabavu, kamo spada i sport. Inače, ovo je vrlo isplativ trend s obzirom na proizvodnu cijenu "robe" ove vrste (o čemu će biti više riječi u nastavku).

Još jednu "duhovnu tvorevinu" koja je u ovom smislu posebno zanimljiva predstavlja softver u užem smislu te riječi, a to su kompjuterski programi ili točnije njihov izvorni kod. Djelatnost kreiranja softvera smatrala se (primijenjenom) znanošću, a ne "biznisom" tokom relativno dugog razdoblja od početka znatnijeg zamaha informatike, koji možemo locirati u rane pedesete godine prošlog stoljeća, kad su se za računalaMasovna potrošnjaTelevizija, koja se može smatrati njezinim izdankom, odnosno "slijednicom", a posebno Internet omogućili su "masovnu potrošnju" dobara ove vrste, ali i manipulacije javnim mnijenjem, posebice one usmjerene na stvaranje "novih potreba" počeli interesirati i širi krugovi od onih akademskih i vojnih, te su se prvi njihovi modeli (UNIVAC I i IBM 701) pojavili na tržištu, pa do kraja sedamdesetih godina kad je započela njezina komercijalizacija. Kroz tih tridesetak godina svi oni koji su se bavili softverom, a to su bili uglavnom ljudi sa sveučilišta ili iz znanstvenih laboratorija odnosno instituta pridruženih sveučilištima, državnim ustanovama ili većim kompanijama, slobodno su raspolagali rezultatima svoga rada, kao i rada svojih kolega, kao što se to i inače događa (odnosno bi se trebalo događati) u znanosti - izvorni kod svojih programa međusobno su razmjenjivali, proučavali ga, mijenjali, dorađivali i prilagođavali vlastitim potrebama, te su činili ono što neki nazivaju "software-sharing zajednicom".

"Kultura vlasništva" nad softverom, koja se počela razvijati krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, onemogućila je ovakav način razmjene ideja i dovela je do propasti "software-sharing zajednice". Ta se "kultura" realizirala putem uvođenje koncepta "vlasničkog" (proprietary) softvera, odnosno odluke države da zakonski regulira pojam "vlasništva" nad softverom, pri čemu vlasnik obično postaje kompanija koja je omogućila njegovu izradu. Koncept vlasničkog softvera koji je posve zavladao u informatici u prvoj polovici osamdesetih, a koji se održava i danas, uključuje zahtjev da se programeri (razvijatelji softvera) ugovorom obavežu da izvorni kod i tehničke detalje svoga rada neće objelodaniti u javnosti, dok se kupci softvera obavezuju da taj softver neće dalje distribuirati, niti ga samostalno mijenjati u skladu sa vlastitim potrebama (inače, s obzirom da su proizvođači ubrzo prestali isporučivati izvorni kod programa, bilo kakve intervencije korisnika ionako su postale neizvedive). To su ti famozni ugovori, licence s kojima sa moramo složiti ako želimo instalirati vlasnički softver na svoje računalo.

Međutim, komercijalizacija na području kreiranja softvera naišla je na puno jaču reakciju ili bolje rečeno otpor, nego komercijalizacija na bilo kojem drugom području naše intelektualne djelatnosti. Najznačajniji je u tom smislu svakako bio poduhvat američkog softverskog stručnjaka Richarda Stallmana, koji je početkom 1984. pokrenuo projekt pod nazivom GNU. Priča o Stallmanu i njegovom GNU projektu je poznata - cilj je toga projekta (GNU je inače (rekurzivna) kratica za 'GNU's not UNIX') bio razviti operativni sustav koji sadrži sve komponente potrebne korisnicima u standardnoj osobnoj ili poslovnoj primjeni, upotrebljiv na što većem broju hardverskih platformi, koji bi bio besplatan i slobodan (free), gdje ovo drugo znači - (1) programi se mogu slobodno koristiti u bilo koju svrhu, (2) izvorni kod programa svima je dostupan i programi se mogu slobodno mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama, (3) originalne ili modificirane verzije programa mogu se distribuirati besplatno ili uz naknadu, ali ponovno kao slobodni (free) softver[1] i taj je cilj, uz suradnju tisuća volontera s raznih strana svijeta, uistinu i ostvaren u vidu slobodnog operativnog sustava odnosno softvera pod zajedničkim nazivom GNU/Linux, koji je prikladan za upotrebu u mnogobrojnim primjenama i koji je sasvim ravnopravan, u mnogo slučajeva i superioran, komercijalnim rješenjima.

Zanimljivo je primijetiti kako je upravo s idejom slobodnog softvera pokrenuta borba protiv koncepcije privatnog vlasništva nad duhovnim tvorevinama čovječanstva. Zašto ta borba nije započela na području neke druge intelektualne djelatnosti, odnosno zašto nije započela ranije ili kasnije, postaje jasnije ako se razmotre sve okolnosti u kojima se odvija proces "komercijalizacije", odnosno "aproprijacije" (prisvajanja) u sferi duha. Neke razloge za ovakav razvoj ovdje ćemo navesti ukratko.

Tendencija komercijalizacije

Kao prvo, tendencija komercijalizacije na ovom području poprimila posebno apsurdne razmjere, s obzirom da je izravno počela ometati efikasan rad softverskih stručnjaka (svakome tko se profesionalno bavi informatikom poznati su problemi koje stvaraju ograničenja na informacije o detaljima programa koji se koriste, odnosno nemogućnost uvida u njihov izvorni kod) - te apsurde nadmašuju tek aktualni pokušaji krupnog kapitala da posredstvom tehnoloških korporacija prisvoji i komercijalizira znanje samo. Nadalje, uslijed umreženosti rada koja je za ovo područje specifična (ta umreženost je upravo i rezultat značajnih dostignuća u razvoju softvera, hardvera i telekomunikacija), kao i zbog same prirode ovoga posla, u razvoj informatičkih tehnologija (bio) je uključen relativno velik broj ljudi, za razliku od razvoja na drugim područjima (a i u nekim ranijim vremenima) kad su na razvoju novih tehnologija radile samo uske nepovezane skupine stručnjaka, tako da su i potencijali za otpor nametanju kojekakvih ograničenja motiviranih interesima onih koji financiraju takve projekte, mnogo veći.

Veliku ulogu u tom otporu odigrala je i spomenuta tradicija slobodnog rada i razmjene na softverskom području koja je pokazala da sve to ide i bez uplitanja "biznisa". Veoma bitan faktor ovdje je i najšira rasprostranjenost informatičkih tehnologija koje su zajedno s globalnim umrežavanjem postale svakodnevnica vrlo velikog dijela ljudske populacije, s obzirom da predstavljaju nužno sredstvo mnogih privrednih i društvenih aktivnosti, zbog čega danas vrlo mnogo ljudi uspijeva shvatiti o čemu se u tom tzv. "softverskom biznisu" zapravo radi. I uopće, sve veća obrazovanost ljudi, njihov relativno povoljan materijalni položaj, njihova rastuća samosvijest, te značajne emancipatorske tendencije u suvremenom svijetu uvjeruju da se mitovi i legende o "vlasništvu nad idejama", koje kojekakvi ideološki manipulatori u službi krupnog kapitala nastoje nametnuti javnom mnijenju globaliziranog čovječanstva veoma brzo i lako javno raskrinkavaju. U svom dotCommunist Manifestu, Moglen je ovu činjenicu izrazio koncizno - "U digitalnom društvu obrazovani ljudi jednostavno bivaju radikalizirani sukobom između onoga za što znaju da je moguće i onoga što ih krupni kapital zbog svojih interesa prisiljava da prihvate".

Ovdje treba istaknuti značaj digitalne tehnologije, koji se često previđa, zasigurno više namjerno nego slučajno, posebice digitalizacije duhovnih tvorevina ljudske zajednice, što predstavlja nesumnjivo epohalan korak u afirmaciji našeg znanja i stvaralaštva koji, skupa s Internetom, što je također epohalno dostignuće, otvara nemjerljive prostore za naš zajednički prosperitet i napredak, te individualno usavršavanje i osobnu realizaciju svakog ljudskog bića. U vezi s našom temom posebno je važno spomenuti, kako je primjena digitalnih tehnologija rezultirala jednom novom pojavom u gospodarskom životu, koje su svi manje-više svjesni, ali o kojoj se malo govori - jer spominjati je znači zapravo potkopavati položaj suvremenih posjednika moći na globalnoj sceni - a to je fenomen nulte granične cijene (null margin cost) svega onoga što možemo nazvati duhovnim dobrima. Zahvaljujući digitalizaciji, naime, svaka se duhovna tvorevina može umnožiti u neizmjerno mnogo "primjeraka" uz zanemarive troškove - primjerice dok recimo pri izdavanju knjige u "papirnatom obliku" trošak njezinog "opredmećenja", a radi se o njezinim tiskanju i uvezu predstavlja značajnu, možda i najznačajniju stavku u njezinoj cijeni, danas za knjigu u digitalnom obliku (ili elektroničku knjigu) njezino "opredmećenje" (o kojemu govorimo pomalo uvjetno), a koje se svodi na to da postane vidljiva na čitaču elektronskih knjiga, praktički ne košta ništa - možemo uzeti da se radi o cijeni "amortizacije" čitača. Pritom gotovo ništa ne košta niti njezina distribucija, s obzirom na cijenu internetskog prometa (koja također spada u kategoriju nultih graničnih cijena).

Ista priča ponavlja se i za sva druga duhovna dobra - njihovu "proizvodnu cijenu", osim dakle nekog sitnog postotka, čine troškovi intelektualnog rada pri njegovom stvaranju tj. "razvoju", no oni su fiksni, a predstavljaju i kategoriju "izvan aktualnosti"[2] tako da s obzirom na neograničenu mogućnost umnožavanja, cijena jednog "primjerka" određene duhovne tvorevine ("postvarene" na bilo koji način) u uvjetima apsolutne dostupnosti i u slučaju globalnog interesa, zapravo teži prema nuli - otuda i naziv "nulta granična cijena (digitaliziranog dobra[3])". U slučaju softverskih produkata spomenuta je razlika cijene "opredmećenja" i "prodajne" cijene naročito drastična - bilo da se oni prodaju na nekom mediju ili preko Interneta, ovo prvo predstavlja trošak reda veličine jedne kune, kolika je cijena praznog CD-a ili DVD-a skupa s "prženjem", dok je u slučaju internetske distribucije, cijena još i niža. Međutim prodajna je cijena ovdje, kao što znamo, izuzetno visoka - u slučaju Microsoftovog softvera radi se o više tisuća kuna, samo za tzv. "osnovne produkte".

Ako se k tome uzme u obzir da su i troškovi razvoja softvera relativno maleni ( jer nisu opterećeni potrebom za profitom nekih drugih "poslodavaca" s obzirom da se svode samo na nadnice najamne radne snage tj. programera), onda je lako shvatiti kako je stvoreno enormno bogatstvo pojedinaca iz softverske branše koji su se u pravo vrijeme ubacili u poslovnu igru. Zbog toga je posve logično da je najbogatiji čovjek današnjice već više od jednog desetljeća upravo čelnik Microsofta, kompanije koja je ostvarila dominaciju na softverskom području (među najveća svjetske bogataše danas spadaju još neki vodeći ljudi Microsofta, te čelnici nekih drugih kompanija koje se bave softverskim biznisom kao što su Oracle, Google i sl.).

Sistemska prijevara

Njihovo je bogatstvo, kao i ostala slična bogatstva, (koja inače predstavljaju potpuno besmislene i bespredmetne kategorije), stvoreno dakle "sistemskom prijevarom". O razmjerima te prijevare najbolje govore iskustva rada na GNU projektu koji je stvorio softver analogan onome koji prodaje Microsoft, no koji ne košta ništa, a ne košta ništa upravo zahvaljujući tome što je u današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu koji je ipak dostigao određeni stupanj civilizacijskog razvoja, zaista moguće realizirati princip nulte granične cijene, te afirmirati slobodno ljudsko stvaralaštvo u području tehnologije i to je dokaz za one nevjerne Tome koji takve stvari smatraju fantazijama.[4] No, nešto mnogo gore od te prijevare jest činjenica što sve to gore spomenuto bogatstvo postoji samo zahvaljujući sustavnim manipulacijama u sferi gospodarskog, a i uopće javnog života, koje rezultiraju ograničavanjem naših tehnoloških mogućnosti, odnosno onemogućavanjem pristupa prostorima slobode koje su nam nove tehnologije proširile do nezamislivih razmjera. Nema sumnje da je ograničavanje dostupnosti duhovnih dobara, bilo da se radi o softveru, literaturi, glazbi, obrazovnim sadržajima, tehničkim podacima i uopće vjerodostojnim informacijama o našoj stvarnosti, premda se sve to, u ovom našem internetsko dobu, može učiniti dostupnim na vrlo jednostavan način, nešto neprihvatljivo i da predstavlja neku vrstu zločina protiv čovječanstva i njegove budućnosti. Aktualna priča oko tzv. ACTA-e samo dokazuje poznatu istinu da oni koji su se našli u spirali zločina nužno tonu sve dublje i dublje.

Ova ocjena nije nimalo pretjerana s obzirom na stanje u kojemu se suvremeno čovječanstvo danas nalazi - danas malo tko nije svjestan mnogobrojnih prijetnji s kojima s kojima se svi zajedno suočavamo, od onih ekoloških do onih socijalnih, a čije je pretpostavke stvorio naš dosadašnji neadekvatan i neodrživ razvoj uvjetovan svime onim što smo ranije spomenuli. Zbog svih su ovih opasnosti veliki znanstveno-tehnološki, organizacijski i civilizacijski iskoraci globaliziranog čovječanstva praktički postali imperativ njegovog opstanka. A ti su iskoraci mogući samo u uvjetima apsolutne dostupnosti svih relevantnih podataka i saznanja, te znatno usavršenih mogućnosti komuniciranja, edukacije, razmjene informacija i konkretne suradnje među pojedincima i društvenim skupinama, čime se jedino mogu osloboditi svi potencijali našeg civilizacijskog progresa.

Tendencija privatizacije znanja koja je danas snažno prisutna, a koju posebno snažno promoviraju velike tehnološke korporacije, ti u zadnje vrijeme najznačajniji kočničari našeg znanstveno-tehnološkog napretka, usmjerena je direktno protiv svih ovih pretpostavki i kao takva predstavlja najveću opasnost za ovakve perspektive i za našu budućnost. Uostalom, kako je moguće da si netko uzima za pravo da prisvoji intelektualnu baštinu čovječanstva koja se stvarala zahvaljujući naporima mnogih ljudskih naraštaja kroz cijelu našu povijest - niti jedno aktualno dostignuće na bilo kojem polju intelektualne djelatnosti nije nešto autonomno i nezavisno od ove baštine, već je samo njezin značajniji ili manje značajan izdanak, pa je svaki pokušaj opravdanja njegovog prisvajanja ne samo besmislen nego i smiješan.

Ipak uspjesi Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, kao i borba mnogobrojnih drugih aktivista na raznim drugim područjima daju nam nadu u mogućnost ostvarenja velikih preokreta. Pritom treba primijetiti da je softver (u širem smislu te riječi) postao jedna od glavnih pokretačkih sila naše civilizacije (uslijed automatizacija i robotizacija materijalne proizvodnje), pa se zbog njegovog karaktera dobra s "nultom graničnom cijenom" otvara perspektiva da i materijalne tvorevine ljudske zajednice postanu slična takva dobra. Dakako ova bi mogućnost postala ostvariva tek kad bi došlo do realizacije "slobodnih" projekata" i u drugim djelatnostima tj. gospodarskim granama. Takvih projekata, nastalih po uzoru na "Free Software Project" danas ima dosta i neki su od njih svojim rezultatima nadmašili rješenja nastala u okviru kapitalističkog sustava koja su razvijena prvenstveno s motivom ostvarivanje profita. Među njima se posebno ističu nastojanja vezana uz slobodnu literaturu i druga kulturna dobra, od kojih je jedna od poznatijih Wikipedia, no postoje i rezultati na polju razvoja slobodnog hardvera, slobodnih robotiziranih sustava i sl. Ukoliko bi se prekinulo s otežavanjem i sprečavanjem slobodne razmjene dobara pod lažnom krinkom "zaštite autorskih prava" pojedinih ljudi, a u svrhu različitih manipulacija i stjecanja još većeg bogatstva i moći, zasigurno bi ovakvih rezultata bilo mnogo više. Inače, kad već govorimo o drugim gospodarskim granama, treba napomenuti da je ovdje posebno zanimljivo i značajno područje energetike.

Nema sumnje da bi uspjeh nekog od projekata slobodne energije (Free Energy, mnogi takvi projekti danas već postoje), odnosno razvoja sustava koji bi čovječanstvu osigurao obilje energije po zanemarivim cijenama (ovo neće zvučati kao pretjerivanje ako se ima u vidu da se neiscrpni izvori energije nalaze svuda oko nas), doveo, uz totalnu automatizaciju i robotizaciju materijalne proizvodnje, do ostvarenja principa nulte granične cijene za sva raspoloživa ili barem nužna dobra koja koristi ljudska zajednica i tako osigurao konačan uspjeh koncepta slobodne ekonomije i njegovu realizaciju u našoj društvenoj stvarnosti. Nema sumnje da bi uspjeh slobodne ekonomije doveo do "oslobođenja ljudskog rada", koje je Privatizacija znanjaTendencija privatizacije znanja koja je danas snažno prisutna, a koju posebno snažno promoviraju velike tehnološke korporacije, ti u zadnje vrijeme najznačajniji kočničari našeg znanstveno-tehnološkog napretka, usmjerena je direktno protiv svih ovih pretpostavki i kao takva predstavlja najveću opasnost za ovakve perspektive i za našu budućnostveć i u današnjim uvjetima visokog stupnja tehnološkog razvoja ostvarivo u velikoj mjeri, čime bi se ljude oslobodilo mnoštva prisila i uvjetovanosti i omogućilo im se da se posvete djelatnostima uistinu korisnim za normalan život naše civilizacije i njezin napredak, i to na način koji im najbolje odgovara. Ovim bi putem zasigurno došlo do nestajanja statusnih razlika među ljudima i narodima, čime bi se socijalne tenzije i politički sukobi mogli svesti na najmanju moguću mjeru.

Kritičari slobodne ekonomije često upućuju prigovor kako ova koncepcija pretpostavlja da autori koji rezultate svoga stvaralaštva proglašavaju slobodnima ostaju bez nagrade, pa da onda takvo stvaralaštvo nema nikakvih racionalnih motiva. Na primjeru slobodnog softvera vidimo da to nije tako.[5] Stvar je zapravo u tome da se eliminira gomila parazita u lancu između autora i krajnjeg korisnika duhovnog dobra koja prisvaja lavovski dio prihoda, a u kojemu se lancu stvaraju nerealne, fiktivne vrijednosti koje razaraju zdrave osnove našeg ekonomskog sustava i generiraju ekonomske i društvene krize. Problem današnje neoliberalne ekonomije upravo i leži u favoriziranju lažnih vrijednosti i životu na bazi projekcija koje nemaju realne osnove, a što je još jedan značajan faktor destabilizacije ekonomskih prilika i usporavanja našeg stvarnog ekonomskog razvoja kao i znanstveno-tehnološkog progresa. Slobodna ekonomija bi se zapravo u nekoj perspektivi i mogla definirati kao ono što bi od današnje ekonomije ostalo kad bi se iz nje eliminirao njezin "nerealni" dio, onaj koji nije utemeljen na istinskim vrijednostima.[6]

Dakako, u ovoj se priči ne radi se samo o promjeni naše gospodarske paradigme, radi se o promjeni dominantne organizacijske, a posebno svjetonazorske paradigme globaliziranog čovječanstva koja bi naročite implikacije imala na etičku problematiku odnosno svijest i savjest suvremenog društva, te njegov vrijednosni sustav, kroz koje bi promjene slobodna ekonomija mogla zaživjeti u punoj mjeri.

Dvije perspektive

Pred suvremenim društvom današnjeg vremena očito su se otvorile dvije glavne perspektive naše budućnosti, ona koju bi realizirala danas dominantna ekonomska doktrina, odnosno ideologija, koja uporno pokušava ostvariti i svoju apsolutnu dominaciju, koja malom postotku stanovništva osigurava enormno bogatstvo dok sve ostale baca u posvemašnju bijedu, što nije čudno s obzirom da je njezina glavna ideja prisvajanje svega što se prisvojiti može, pa čak i nečega tako apstraktnog kao što je ljudsko znanje, te njoj sasvim suprotna koja umjesto prisvajanja pretpostavlja slobodnu ljudsku djelatnost, suradnju i razmjenu dobara koja nastaju na ovaj način, a što već i današnji stupanj znanstveno-tehnološkog i kulturnog razvoja čovječanstva u značajnoj mjeri omogućava.

Do prve mogućnosti dovodi ideologija neoliberalnog kapitalizma, dok do druge dovodi ideja slobode ljudske osobe i implementacija s ovim povezanog koncepta slobodne ekonomije u gospodarskom životu ljudskog društva.

Prva predstavlja razbacivanje materijalnih i ljudskih resursa kojima raspolaže naša civilizacija - besmislene ratove za resurse naše planete koje rezultiraju gomilanjem ljudskih žrtava, besmislene konkurentske borbe tehnoloških korporacija koje rezultiraju gomilanjem istovrsnih tehnologija koje ne predstavljaju ništa novo i ništa značajno, besmislenu kompeticiju među pojedincima koja rezultira uništavanjem njihove ljudskosti i moralnim kaosom koji je već i zavladao u suvremenom društvu, dok druga osigurava pretpostavke za istinski civilizacijski napredak i ostvarenje kozmičkih perspektiva ljudske vrste koje predstavljaju našu sudbinu i naš smisao.

Prva znači odbacivanje moralnih načela i uvođenje zakona džungle, u kojemu se poroci poput pohlepe, egoizma, bešćutnosti slave kao pokretači ljudskog napretka, dok se zločinačke psihologije nameću kao autoriteti i uzori, dok druga znači povratak moralnim vrijednostima i uređenju društvenog života na normalan način, odnosno način kakav je bio zamišljen na početku.

U religijskim se spisima u pravilu može pronaći teza kako čovjek kao pojedinac, a i društvo kao cjelina propadaju ako se ne drže određenih moralnih normi i načela. U to se može uvjeriti svatko, i kroz svoje životno iskustvo, i kroz iskustvo zajednice kojoj pripada, od one najuže do one globalne. Globalne implikacije ove istine naročito su vidljive u ovom našem vremenu. Očito je da pred današnjim naraštajem stoje veliki izazovi, čiji su razmjeri nezabilježeni u ljudskoj povijesti i zbog toga su svi pozvani da se svojim znanjem, energijom, talentima, životnim iskustvima i požrtvovnim radom uključe u borbu (koja se odvija još od početka) između sila svjetla i sila tame, te učine nešto dobro i za našu sadašnjost i za budućnost, našu i generacija koje dolaze.

Autor ovoga teksta uvjeren je da su teoretičari i praktičari slobodne ekonomije poput Richarda Stallmana, Ebena Moglena, Lawrence Lessiga, Richard Barbrooka, Zittaina, Doctrowa i drugih, nalaze na pravoj strani.

Zdenko Kremer

[1] Pojam slobodnog (free) softvera je pravno definiran putem dokumenta pod nazivom GNU General Public License (GNU GPL).

[2] Vezano uz ovu kategoriju zanimljivo je napomenuti da u nastanku istinski vrijednih znanstvenih dostignuća ili umjetničkih djela financijski moment redovno ne igra gotovo nikakvu ulogu.

[3] U ovome tekstu umjesto termina "roba" koristimo termin "dobro" koji bolje opisuje odnos ljudi prema "stvarima" (ovdje konkretno na neki način "postvarenim" duhovnim tvorevinama) u okvirima slobodne ekonomije.

[4] O ovim uspjesima kao i perspektivama koje Pokret za slobodni softver otvara, govorio je Eben Moglen u svom predavanju na Sveučilištu Bangaloore u Indiji 2006 (cit): "Mi smo svojim radom dokazali da je zajedništvo i slobodno stvaralaštvo ono što stvara vrijednosti. Na taj način smo stvorili slobodni softver. Slobodni softver je aktualan primjer kako se na osnovi onoga što je stvoreno kroz slobodno stvaralaštvo jedne zajednice, stvara još više zajedništva i slobode. Kad sam počeo raditi za Richarda Stallmana 1993. postojalo je 6 do 8 ljudi u SAD i možda 10 do 12 ljudi izvan SAD-a koji su živjeli od slobodnog softvera. IBM-ove investicije vezane uz slobodni softver danas iznose preko dvije milijarde dolara, HP-ove investicije preko 700 milijuna.

Možemo reći da se danas se negdje između 80 ili 100 milijardi dolara godišnje vrti oko slobodnog softvera, a na njemu je prije desetljeća i pol radilo 12 ili 15 ljudi. To je priča o ekonomiji 21. stoljeća, odnosno o slobodnoj ekonomiji. Onima koji na to obrate pažnju, ova će činjenica izgledati izuzetno zanimljivom, jer je rast od 9 redova veličine tokom relativno kratkog vremena, neobičan događaj u našoj ekonomskoj povijesti. U stvari, to je neobičan događaj u cijeloj povijesti univerzuma.

To je scenario inflatornog univerzuma u jednom neobičnom obliku, zar ne? Što se to dakle dogodilo? 100 milijardi dolara došlo je niotkuda, tokom desetljeća i pol, bez ikakvih značajnih kapitalnih ulaganja, samo na osnovi rada nekoliko desetaka ljudi. Ili drugim riječima samo na osnovi našeg koda. To je bjelodani dokaz da je naša koncepcija ostvarila rezultate koji su se potvrdili u praksi. Microsoft je ostvario nešto više u zadnjih 15 godna. Ali da je porastao za 9 redova veličine, on bi danas već dosegao orbitu Plutona i za ljudsku rasu ne bi više bilo nikakve nade. Mi smo rasli mnogo brže i svemir je zaista sretan što je to tako. I sve to samo na osnovi našeg koda. Ono što smo pritom dokazali jest da je zaista teško uspostaviti kontrolu nad nizovima bitova (tj. nad digitalnim tvorevinama i digitalnim tehnologijama), ako ljudi koji proizvode i koriste kompjutere to ne žele. Također smo dokazali da, premda je teško objasniti 12-godišnjacima o čemu se radi u globalnoj ekonomiji, ti 12-godišnjaci mogu stvarati značajne stvari u toj globalnoj ekonomiji, samo ako im to dopustimo. Ovo su dvije važne lekcije koje će imati velik značaj u kulturnom razvoju koji nam predstoji."

[5] Zašto prigovori ovoga tipa ne stoje, lijepo je objasnio Richard Stallman u svom "GNU Manifestu" - vidi web stranice projekta GNU, odnosno "Zaklade za slobodni softver" (Free Software Foundation, FSF) www.gnu.org.

[6] To što mnogi "mudraci" današnjice negiraju ili relativiziraju ovaj pojam, svjedoči samo o dubini moralnog pada ove današnje "neoliberalne" civilizacije. Povijesno i životno iskustvo nas uči da ljudska zajednica bez jasno utvrđenog sustava vrijednosti (koji je, usput budi rečeno, metafizičke prirode) ne može produktivno funkcionirati.