Paradoks današnjice: slobodni mediji su – nedemokratski!

Sudac američkog saveznog žalbenog suda Laurence Silberman je povodom oslobađajuće presude u izvjesnom postupku za novinarsku klevetu, u svojem izdvojenom mišljenju naveo kako su The New York Times i The Washington Post “listovi Demokratske stranke”. Viši sudac, kojeg je imenovao još bivši predsjednik Ronald Reagan, istaknuo je kako u vijestima u američkom medijskom prostoru, (otuda i šire, op. E.K.) u cjelini dominira “pristranost protiv Republikanske stranke” (i ne samo te stranke, nego tradicionalnih vrijednosti koje ona predstavlja, E.K) za koju je rekao da je “prilično šokantna”.

Konzervativni je sudac predložio i poništavanje presedana uspostavljenog u odluci američkog Vrhovnog suda iz 1964., po kojem stranke koje podnose tužbe za klevetu moraju dokazati “stvarnu zlonamjernost” novinskih napisa. Silberman je ustvrdio da je navedena odluka suda “povećala moć medija” i da se ta moć “sada zloupotrebljava” dopuštajući “tisku da gotovo nekažnjeno kleveće javne osobe”. Naravno, samo one točno određenog ideološkog profila.

Svojim je argumentima sudac Silberman upro prstom u zastrašujuću vrijednosnu unisonost današnjih američkih glasila, koja u kombinaciji s njihovom neograničenom moći utemeljenoj u sudskoj nedodirljivosti novinara, predstavlja temelj demontaže tradicionalnog demokratskog modela vlasti. Mudri je sudac spomenuo i značajnu ulogu društvenih mreža u vlasništvu digitalnih divova iz Silicijske doline koje su svirajući po istim ideološkim notama zaokružile triling asova koji jednostavno rečeno, ukidaju demokraciju.

Sudeći po navedenom, izgleda da dio Amerikanaca na svojoj koži počinje osjećati posljedice, u zadnjih dvadesetak godina liberalnom isključivošću prilično degradirane demokracije, koji model su pod firmom obrane demokratskih vrijednosti nametali diljem svijeta, pa tako i nama.

Danas smo eto, došli u situaciju da se sloboda medija procjenjuje prema tomu koliku količinu lijevoliberalnih vrijednosti su ti mediji usvojili, a ne prema raznolikosti društvenih ideja koje predstavljaju javnosti. To ne čudi kad se zna da tu slobodu procjenjuju organizacije (raznorazna "otvorena" a u stvari vrlo zatvorena društva) istog takvog svjetonazora. Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da se medije proglašuje slobodnima ukoliko su lijevoliberalno jednostrani, odnosno ukoliko su – nedemokratski! Jer ako svi mediji pišu isto, jasno je da demokracije više nema.

Posljedično i svi svjetonazori koji izlaze izvan okvira lijevoliberalne dogme, postaju faktički ilegalni. Svjedočimo rađanju kvazidemokratske diktature,koja se ne služi klasičnom silom kao diktature starog tipa. Nova diktatura upotrebljava medijsku moć za profinjeno, ne starinsko, otvoreno i nasilno ispiranje mozga kao što se to radilo npr. svojedobnim veličanjem totalitarnih vođa. Takvim mekšim pristupom novi totalitarizam djeluje korak ranije, odnosno preventivno zaustavlja veliku većinu "devijantnih razmišljanja i ponašanja" prije nego li se ona i pojave. A ako netko slobodouman prođe tu za većinu nesavladivu prepreku, automatski postaje medijska meta za odstrjel.

Kad sve to imamo u vidu, čovjek gotovo da požali što više nema političkih kazamata, jer taj je sustav barem dopuštao da se "zlomisao" pojavi u umu pojedinca, dok današnja manipulativna demokracija čini sve ne bi li onemogućila i tu posljednju manifestaciju slobode.

Egon Kraljević